HNK-ov poučak o Velikoj Praznini

S obzirom na pustoš dramske sezone zagrebačkog HNK, s dvije otkazane premijere i nedavno otpuštenim ravnateljem drame Draganom Despotom, pitam se kako je moguće da se oko toga nitko u gradu – na političkoj razini, kao ni na razini kazališne zajednice – osobito ne uzrujava. Kao da jedan otkaz može pokriti ogromnu prazninu HNK-ova dramskog pogona, kao da su u pitanju dvije neisporučene vreće cementa, ali ne i devastirano “gradilište” institucionalnog kredibiliteta, kao da je intendantica Ana Lederer apsolvirana od odgovornosti za izbor i gubitak suradnika samo zato što opetovano tvrdi kako se osobno ne smatra odgovornom, kao da je budžet tog kazališta nešto što postoji bez obzira igraju li se predstave ili ih nema, kao da su u spomenutoj zgradi zaposleni glumci koji apsolutno nikakva javnog mišljenja o repertoaru ni vlastitoj umjetničkoj odgovornosti nemaju, niti im je stalo do toga što se zbiva na razini vođenja kuće.

Vrijeme vokacije: sadašnjost

Gledajući taj pir ravnodušnosti pitam se, najozbiljnije i najnaivnije, koliko je svaki pojedini glumac zaposlen u HNK-ovu ansamblu svjestan da će u svojoj matičnoj kući u najboljem slučaju odigrati svega tridesetak sezona, što znači da ima na raspolaganju veoma malo vremena za stvaralačko usavršavanje, kao i da u tom vremenu odluke o kvaliteti vlastitog glumačkog angažmana neće donositi ni redatelji ni ravnatelji drame ni kritičari, nego upravo lice koje izlazi pred publiku. Zašto tom licu nedostaju obrisi? Zašto ću nesumnjivo talentiranu Zrinku Cvitešić pamtiti po estradnim TV ulogama, kao i po tome što se na HNK-ovoj pozornici ne trudi glumački diferencirati Shakespeareovu Giuliettu od Eshilove Elektre, umjesto da joj činjenica angažmana u centralnoj nacionalnoj kazališnoj kući zada najviše moguće kriterije glumačke transformacije i koncentracije? Zašto redovne članove ovog ansambla, poput Ive Gregurevića, daleko češće gledamo u domaćim filmovima nego na HNK-ovoj pozornici? Zašto Žarka Potočnjaka ili Vanju Dracha, nedvojbeno glumačke prvake centralne nacionalne kuće, u dramskim podjelama susrećemo prvenstveno u epizodnim ulogama? Zbog čega Dražen Šivak može tumačiti jednu od glavnih uloga u ideologijskom spektaklu Becket, ali službeno nije dio HNK-ova glumačka kolektiva, za razliku od Dore Lipovčan, koja to nekim čudom (mimo velikih, a bo’me i malih uloga) jest? Što bi se trebalo dogoditi da se repertoar zaista složi prema interesima i kapacitetima glumaca, primjerice postojano potresne i predane Alme Price ili sve nijansiranijeg Milana Pleštine, a ne tekstualnih prioriteta slučajnih redatelja-namjernika? I zašto na web stranicama dotične kuće možemo pročitati njezinu građevinsku povijest (evo nas opet kod vreća cementa!), ali nema ni spomena glumcima, dakle smatra se da upravo ljudi nisu važni, čak ni kao popis imena koji čini jedan ansambl? 

Važno je zvati se Šutnja

Premda se čini da ne postoji “prosječni” HNK-ovski glumac, čini se da vječita (ispod)prosječnost HNK-ovih predstava ukazuje na to da se ljude ipak ne može, nije zgodno, preskočiti. Točnije rečeno, ako ih ni redatelji ni intendanti ne poštuju, možda bismo mogli pretpostaviti da je riječ o umjetnicima koji i sami slabo vjeruju u vlastitu vokaciju. Po čemu se to najjasnije vidi? Po činjenici da HNK-ovi glumci ni u kojem scenariju tijekom posljednjih dvadeset godina nisu napravili predstavu zato što ih je ludo zanimala, nisu je zahtijevali, nisu strastveno stajali iza nijednog projekta, niti su pokazali da su u stanju pristati na velike umjetničke rizike. Nisu bili profesionalno zainteresirani ni za redatelje koji im donose promjene (pritom su slučajevi Horee Popescua, Boruta Šeparovića i Laszla Bagossyja otkrili i do koje mjere redatelji nisu vični komunikaciji s ansamblom, što bi doista trebao biti sastavni dio njihova posla). Iz godine u godinu HNK-ovi glumci mirno primaju udarce ideologijske sudbine, igraju što im se ponudi, šute kad ih se pita, plaču za Stupicom, Spaićem i Gavellom i očekuju da će ih kad-tad “spasiti” neki novi redateljski divovi. Drugim riječima, oni ne rade u sadašnjosti: njihovo je vrijeme okrenuto mističnoj prošlosti i mojsijevskoj daljini spasilaca koji se ne naziru na horizontu. Na brzinsku “zamjenu” najavljene tragedije Kralja Leara u tumačenju mađarskog redatelja Laszla Bagossyja salonskom komedijom Oscara Wildea u režiji Tomislava Pavkovića nisu ni trepnuli. Isti Wildeov tekst trenutno igra i u bečkom Burgtheatru, no ondje igra ju i Thomas Bernhard i Elfrede Jelinek i čitava povorka suvremenih autorica i autora koji su veoma oštri kritičari austrijske ideologijske pornografije, za razliku od situacije u zagrebačkom HNK, gdje se ni disati ne smije na način koji narušava “doličnost” dvorske himbe posvećenog mjesta, upravo Hrama Licemjerja, gdje se klasici koriste kao alibi za potpuno pomanjkanje repertoarne kompetencije, dosljednosti, argumentiranosti i odgovornosti. Imaju li glumci ikakvo mišljenje o tome? Sigurno, jedini je problem što ga već dugo nisu ni zucnuli. Zašto i bi? Pa možda zato što bi im trebalo biti stalo do umjetničkog poziva kojim se bave. “Bolje pognuti glavu, nego je izgubiti”, glasi zlatno pravilo svake potlačenosti, ali i svake propuštene prilike da se išta promijeni. Drugo je pitanje može li se, smije li se ne samo jedna predstava nego i kompletni repertoar igrati posve nemotivirano. A treći se tiče činjenice da glumcu emocionalni “izostanak” s posla koji se temelji na obilju, a ne manjku senzibiliteta, nanosi neprocjenjivu izvedbenu štetu, koju je sve teže popraviti kako vrijeme odmiče.  

Obrnuto od perfekcionizma ili ofrljizam

Ne želim reći da u HNK nema dobrih glumaca (štoviše: mnogo ih je), niti da im katkad ne polaze za rukom velike uloge. Želim reći da je riječ o strahovito zapuštenom ansamblu, čija se raspršenost, inertnost i tromost s godinama samo pojačava. Tko je za to odgovoran? Pojedini redatelji već godinama otvoreno govore da se pribojavaju ili posve odbijaju raditi u uvjetima u kojima ne mogu računati na predanost histrionskog ceha: pa ne može se predstava napraviti “ni iz čega”, iz rutinske nezainteresiranosti zatečenih umjetnika. Princip unutarnjeg rasula već je desetljećima isti: predstave se kroje s minimalnim očekivanjima, tako da šute o svim relevantnim problemima – za to su osigurani ne samo redovni honorari nego i najjači ekonomski sponzori (kojima je, k tome, u ovoj zemlji ugovorno zabranjeno surađivati s bilo kojim drugim kazalištem osim HNK). Najčudnije je što javnost u tome ne nalazi ništa neobično. Za razliku od polaganog propadanja arhitektonski vrijednih zdanja, oko kojih povremeno čujemo građanski protest jer ljudi baš ne mogu preskakati ruševine i praviti se kako se ništa ne događa,  HNK izvana izgleda “sasvim dobro”: okrečen je, ne pada žbuka, vijore zastave. Ali način na koji funkcioniraju probe, predstave i uopće odnos kazališta prema živim dramama suvremenosti kao da nas prenosi u provincijsku podružnicu vječitog devetnaestog stoljeća: izvedbe su nalik kostimiranim muzejskim priredbama, s tu i tamo koreografiranim točkama ili glazbenim numerama kao ukrasima oko izložbenih predložaka, to nije teatar koji polazi od nemirnog čovjeka kojega je moguće susresti na ulici ispred zgrade i s njime podijeliti mišljenje o gorućim dilemama. U zagrebačkom HNK, nadalje, nema mogućnosti naručivanja tekstova od eminentnih domaćih dramatičarki i dramatičara (premda ova praksa postoji čak i u zemljama poput ekonomski devastirane Srbije), kao što nema mogućnosti ni redovitih inozemnih gostovanja, nalik burnoj i repertoarno promišljenoj internacionalnoj pozornici jednog Cankarjeva doma u Ljubljani. Kamo onda ide sav taj nevjerojatno obiman državni novac upućen na HNK-ovu adresu? Gdje nestaje? Očito je HNK i u ovom smislu posve određena ideologijska praznina, kranje precizna “crna rupa”, u koju se novac slijeva upravo zato da ne bismo imali relevantne predstave.

Big Nothing

Naravno, mogući su i utješni tonovi. Recimo, ako kriterijem pervertiranog kazališta postavimo Big Brother produkciju, onda je HNK zaista kuća grandiozne, kao i grandomanske umjetnosti, jer ipak nudi program s gramatičnim rečenicama i zapletima koji nadilaze uredske spletke. Ali ako pogledamo kako izgledaju europske metropole, vidjet ćemo da austrougarski mastodonti opere, drame i baleta danas postoje na veoma malo lokacija, a čak je i ondje jedini kriterij uspjeha umjetnička (prvenstveno glumačka i redateljska) izvrsnost, a ne tvorničko štancanje “praznog programa”. Hoću reći da dramska sekcija zagrebačkog HNK nije naša “kulturna činjenica”, već izvana dotjerano, iznutra trulo ništavilište, čije se scenske vrijednosti već dugo raspadaju pred našim očima. I možda bi ga zbilja trebalo tretirati na način legitimne mauzolejizacije, zatvaranja programa i otvaranja teatra-muzeja za školarce i turiste (s prastarim tehničkim mogućnostima rotacije pozornice, no ne i ugošćivanja programa suvremenog plesa ili novog cirkusa), dok bi još uvijek žive glumce valjalo preseliti na novu, mnogo adekvatniju nacionalnu pozornicu, na kojoj bi kriterij igranja bila stalna otvorenost učenju, studiranju uloga i stvaralačkoj samokritici. Pomopoznog povijesnog bespuća i svečanog ništavila ionako smo se nagledali dovoljno za nekoliko Gogoljevih Revizora, koji dakako nikada na vrijeme ne stižu u provincijska kazališta.