Hod po žici, ljepota pada

Među vječno ispravljivim dijakroničkim određenjima prostora izvedbenih umjetnosti postoji i onaj koji se ponekad podrazumijeva, ponekad zanemaruje, a neprekidno osvaja i gubi – prostor rizika. Iako nisam naišla na definiciju koja stopom rizika determinira kvalitetu rada, emotivnu rizičnost izvedbe za izvođača držim jednim od preduvjeta suigre s gledateljem. Naime, kako ni umjetnost ne izmiče tržišnim odnosima te kao i kod svake druge poštene robne razmjene ponuđeno i primljeno moraju biti približne vrijednosti, tako je i otvorenost i emotivna izloženost publike potaknuta onom izvođača. Subjektivnost ove izjave nije potrebno naglašavati – svjedočenje izvedbi koja za umjetnika ne predstavlja neku vrstu hoda po žici (bez obzira na to jesu li i koliko puta istom žicom uspješno prošetali drugi) rado ću prepustiti drugom gledatelju. U tom kontekstu, svladati branu suvremene distanciranosti, utrnutosti osjetila i nervoze/nezainteresiranosti kroz koje se (ne)vidi svijet te se u kazalištu baviti intimom – sigurno je zahtjevan zadatak high risk kategorije. Odluka kojom ovogodišnji Eurokaz dosljedno odbacuje ziheraška rješenja i pokazuje sklonost k rizičnim teritorijima jest upravo odabir teatra intime kao osnovne preokupacije festivala. Kako se izvedbeno tematiziranje i postizanje kazališne prisnosti odvija u rasponu od teme do stila, od odnosa izvođača prema publici do njihovih relacija spram uloga koje igraju, u tom se smislu izvrsnim uvodom u 20-godišnji Eurokaz pokazala posljednja ovosezonska premijera ZKM-a. Naime, predstava S druge strane i procesom nastajanja i odnosima koje gradi pridružuje se nizu samozatajnih novokazališnih projekata, pa se razmišljanje o različitim stranama intime može započeti upravo na ovoj.

Sve strane intime

Nastavljanjem svoje, za Hrvatsku rijetke, kazališne prakse Nataša Rajković i Bobo Jelčić (kao redatelji) proizveli su još jednu predstavu gradeći izvedbeni materijal iz jednostavnih improvizacija zajedno s izvođačima i montirajući ga u dinamičnu kolaž-priču odnosa između četiri osobe. U desetak slika ovijenih oko usamljene majke u duševnoj krizi glumci su odbacili dramsko proživljavanje karaktera koji je stvorio netko drugi te se približili performansu upisujući više osobnoga u likove majke, sina i dvoje susjeda (koji se i zovu kao nositelji uloga). Postupak kojim je postignuta nova razina prisnosti izvođača i uloge rezultirao je primjerice izvrsnim susjedom Nikšom Butijerom, no i zamkom pretjerane nespretnosti, nespremnosti/prirodnosti u liku sina Krešimira Mikića. Istovremeno kazališni rad se i tematski zadržao na području unutarnjeg i privatnog, razvijajući zaplet kroz nijanse svakodnevnih razgovora/šutnji koji dubinski osvjetljavaju likove (iako s trenucima prazne verbalizacije). Uz niz dramaturških dosjetki (izgovaranje unutrašnjih dijaloga, “problemi” s tonom i svjetlom) S druge strane opredijelila se tako za nepretencioznost i važne male istine kojima je u realizaciji ipak potrebna dorada.

U opoziciji prema zagrebačkom približavanju liku mađarski se ansambl Pintér Béla és Társulata u predstavi Korcsula (izvedenoj na Eurokazu) uputio tragom brehtijanskog odmaka kojem je poslužilo zabjeljivanje glumačkih lica, pjevanje replika (često na zabavne hrvatske melodije) te stilizacija i reduciranje izgovorenoga i pokreta. Ipak, u priči koja spaja ljetovanje skupine Mađara na Jadranu s nekoliko tragičnih smrti i ljubavnih priča izlažući ih sve bolnoj ironiji, intimnost se pojavljuje na rubu cirkusa. Mađarski redatelj performerske i plesačke prošlosti Béla Pintér prepustio je onom najosobnijem da se probije kroz neizgovoreno, kroz naizgled banalizirano mantranje dijaloga (na mađarskom, hrvatskom, engleskom, talijanskom i njemačkom), kroz karaoke party razotkrivanje osjećaja uz pratnju improviziranog terasa benda i ironiziranih plesnih točaka. Tako se prekrivanjem intime slojevima groteskne distance izvrsno konstruirala kontrastna podloga za njezino probadajuće doživljavanje u karakterističnom glumačkom postupku kojem smo (u jednako snažnoj predstavi) svjedočili i na prošlogodišnjem Eurokazu.

Rizik dodira

Sramota pak u režiji Saše Božića o intimnom progovara tematski, ali i kroz odnos izvođačica nezamoren normama jasnog prezentiranja radnje. Tri ženska lika, naime, izvode pretapanja kadrova Bergmanova filma Krici i šaputanja s tekstom Coetzeeova romana, profilirajući samo obrise radnje koja uvijek ostaje pomalo izvan fokusa. Jačina naznačenih emotivnih zbivanja kroz koju se provlače motivi fizičkog zlostavljanja, samoubojstva, srama, suprotstavljena je svjetlu, glasu i pokretu čiji se raspon spušta od srednjeg intenziteta prema jedva zamjetnom. No, iako se crvenom mekoćom plišane galerijske kocke i poludodirima stvara krhka prisnost i sugerira uznemirena nježnost najskrovitijeg unutrašnjeg i ženskog, izvođačice popuštaju u svojim glumačkim zadatcima. Linda Begonja, Barbara Matijević i Antonija Stanišić ne uspijevaju uvijek prenijeti traumu iskustva u tek nagoviještenome, pa publici povremeno nedostaje to oštro emocionalno urezivanje naslućene boli u mekoću izvođačke prisutnosti. Ipak, jasnoća i preciznost detalja pokreta ženstvenih crnih figura u gotovo praznom prostoru ispunjenom najviše bojom i kratkom projekcijom filmskog kadra grade čvrstu strukturu o koju se budući glumački rad može osloniti.

U nabrajanju ovih nekoliko izvedbenih postupaka koji dodiruju teatar bliskosti idejno najdalje odlazi njujorški John Jasperse Company (nastavljajući se na prošlogodišnje dodire s publikom Compagnie Felixa Ruckerta) odlučujući se na promjenu gledateljske perspektive. Troje plesača u izvedbi koreografije tako pretpostavljaju ulazak u privatni prostor gledatelja nudeći mu nezaštićeni ležeći (i sigurniji sjedeći – publika se izmjenjuje tijekom predstave) promatrački položaj, te izvodeći pokrete između i poviše ležača. Iako je teorijski točka iz koje izvedba kreće zanimljiva (performans i happening je već desetljećima istražuju) te ponavlja neodgovorljiva pitanja o izmjeni pasivnog i aktivnog sudjelovanja u izvedbi, trpljenja ili užitka u bliskoj komunikaciji, relativnosti prostora izvedbe (itd.) u praksi se od ovih početaka nije daleko otišlo. Naime, uz detalje poput prebacivanja napuhanih plastičnih vreća ili plesa s osvijetljenom suknjom, iznimno posvećeni plesači uglavnom se zadržavaju na promišljenom prelaženju i preskakanju publike (koja njihov odraz može vidjeti i u stropnim zrcalima). Koncept Ispruži se, po kojem je predstava i nazvana, troši se tako već nakon nekoliko minuta izvedbe koja je do kraja pokazuje strast plesača, ali joj nedostaje razvedenosti.

Važnost neuspjeha

Iako ih se za trajanja Eurokaza moglo vidjeti više, ovaj se tekst zadovoljava opažanjem nekolicine eurokazovskih i drugih načina afirmacije teatra intime vjerujući kako je i nekoliko primjera dovoljno za registriranje kompleksnosti te potrage za gralom. Traženje, otkrivanje, trošenje, ponovno nalaženje, a prije svega održavanje prisnosti pokazuje se kao jedna od najzahtjevnijih normi ljudskosti čije zastupanje ili odbacivanje ni u životu ni u kazalištu nije moguće lažirati. U inzistiranju na intimnosti bilo koje vrste svako se udaljavanje brzo i lako registrira, pa (a to ne smatram manje važnim) neke od ovih predstava, o bliskosti govore i u negativu, osvjetljavajući je jednako istinito kao i njezinim ostvarenjem. Tako i oscilacije, neuspijevanje i trud postaju zanimljive komponente, a ponekad baš one koje postignutom približavanju osiguravaju vrijednost. U svakom slučaju, bilo samostalno ili festivalsko, već samo iskreno preuzimanje izazova prisnosti, jednako problematičnog u svim stoljećima, zaslužuje punu podršku.