Hodočašće, pokora, molitva

Naprijed idu konkvistadori, a za njima misionari. Tu staru istinu treba imati na umu i danas, kada se naša ne tako stara “opća nacionalna povijest” devedesetih, u kojoj je i posebna “vjerska povijest” imala zanimljiv udjel, na sve strane specijalistički arhivira i odlaže, u sve bolje uređene digitalne arhive civilnog i para-civilnog društva, a sve samo zato da o njoj više nitko ne bi mislio. Svjedoci smo zaboravu u dobu arhiva, slavnom sjećanju kao zaboravljanju.

Kada danas ponovo promišljamo probleme religije i vjere, u našim novim multi-kulturnim i demokratskim društvima, ne treba prebrzo zaboraviti dobro poznatu činjenicu da su sve, baš sve, “velike svjetske religije” kroz svoje predstavnike u slavnoj nam regiji u sukobima devedesetih blagoslivljale, kadile i što već spada u opis službe, kako oružje, tako i ljude koji ga dijele, a kojim su vođeni naši mali prljavi ratovi. I više od toga: to blagoslivljanje bilo je i ostalo u samorazumijevanju svih vjersko-državotvornih krugova opisano kao pozitivno buđenje “našeg” naroda, koji je na pravdi Boga, pobijedio ili izgubio, pa će drugi put pobijediti, u “nepravednom i nametnutom” mu ratu. Ukratko: od onoga što organizacije civilnog društva, u koje, ne zaboravimo spadaju i vjerske organizacije, guraju pod zaštitu “suočenja s prošlošću”, u službenim crkvenim arhivima, katolika, pravoslavaca i muslimana, nema ni slova. Naravno, postoje pojedinci, zaređena i svjetovna lica, koji kažu koju kritičku riječ o ponašanju crkve u našim “kulturnim ratovima” i “kulturnim primirjima” u posljednja dva desetljeća. No, da bi velike svjetske religije u lokalnoj izvedbi rekle i riječ o tome da su možda pogriješile i prenaglile u za njih apsolutno bogougodnom državotvornom zanosu, koji ne pita za cijenu u ljudskim životima i imovini “naših” i “njihovih”, to još od “visokih predstavnika” religija nismo doživjeli, izuzmemo li donekle prošloga papu, koji možda jest, a možda i nije Hrvat.

Bog je na “njihovoj” strani

Mali je još vremenski razmak. Uostalom, postoji doba užitka i doba žrtve, doba nemilosrdnosti i doba milosrđa, naravno, u svim “velikim religijama”. Neka tu, dakle bude primijećeno da autor uporno izjednačava strane u sukobu, s i bez navodnika, posebno kao vjere i još posebnije kao vjernike, također s i bez navodnika, koji su svi skupa dobro pokazali svoj zajednički, štoviše isti svjetski korijen, te organizirano odigrali identične uloge stajanja uz ono najgore u “svojim” narodima, bez obzira na različitu vojnu i svećeničku odoru.

No, to je prošlost, nikako i povijest, u ovim, pokazat će se, u rezultatu za nas ipak post-povijesnim vremenima, kada smo na dobrom putu da za dugo vremena izgubimo sposobnost biti subjektom u svojoj društvenoj i političkoj stvari. U novome kontekstu “crkava za 21. stoljeće” horoskop se, što se crkvenih političara tiče, već nekoliko godina okreće prema sunčanim znakovima. Došlo je doba praštanja. I kao što nije bilo ni najmanjeg događaja važnog za stvaranje atmosfere mržnje devedesetih u kome i svećenici nisu sudjelovali, očito je da niti je i niti će biti i najmanje geste pomirenja i pomirbe (hrvatski jezik dopušta razlikovanje običnog procesa pomirenja od ideološki pripravljene pomirbe), koji isti ti svećenici (ili njihovi legitimni nasljednici) neće blagosloviti. Tko ima pamćenje i, puno važnije, kritički odmak, teško mu je to gledati. Za pretpostaviti je da je vjernicima lakše. Bila na redu ljubav prema bližnjem ili mržnja prema neprijatelju, a radi se često o istim osobama, zahtijevao se dakle sa svih propovjedaonica rat ili mir, od njih se zahtjeva uvijek isto: da vjeruju! I Bog će biti na njihovoj strani, a to nije mala potpora.

Kriv je ubijeni, a ne ubojica

I tako je došao dan u kome su katolički biskupi u Hrvatskoj zaključili da je prošlo dovoljno vremena od događaja u Jasenovcu (iako se, vidjet ćemo, ne radi o pukom protoku vremena, nego o stvaranju ideoloških pretpostavki) da bi se i oni, prvi put, mogli “svojim hodočašćem, pokorom i molitvom pridružiti onima koji trajno nastoje davati duhovnu zadovoljštinu za sve počinjene zločine i naneseno zlo nedužnim ljudima.” A koga bi to hrvatski katolički svećenici danas duhovno zadovoljavali? Prema mišljenju biskupa Antuna Škvorčevića oni sada žele iskazati “svoju solidarnost sa svakom žrtvom, bez ikakve razlike – spomenimo se Židova, Srba, Hrvata, Slovenaca, Roma, Muslimana i pripadnika drugih naroda i vjera ubijenih u Jasenovačkom logoru”. S obzirom na to, dakle, da se solidariziraju s mrtvima i spominju samo mrtve žrtve, ne i preživjele logoraše, nude li oni uopće “duhovno zadovoljenje” nekome sada i ovdje? Možda rodbini pobijenih? Požeški biskup Škvorčević svoj viktimološki pristup Jasenovcu, a taj je valjda jedini koji je u današnjoj Hrvatskoj moguć, oblikovao je tako da je istaknuo kako je za Crkvu žrtva uvijek žrtva, bez obzira na rasu, vjeru ili naciju, a štovanje žrtava svih totalitarističkih režima proizlazi iz nauka pape Ivana Pavla II. (čišćenje pamćenja). No, kada se već nabacuju (ali ne i razbacuju) svojom moći duhovnoga zadovoljenja drugih, ne bi li “svećenički korektan” odgovor trebao glasiti: svećenici svoje duhovne usluge nude svima koji ih traže, bili oni Jasenovački krvnici ili žrtve, ili njihovi nasljednici, puno rjeđe puko rodbinski, a puno češće novo-identitetski. A baš ti su kod nas prema, nikad u javnoj raspravi diskutiranom, samorazumijevanju, bez obzira na svoje stvarno ponašanje “legitimni baštinici” povijesnih patnji pripadnika “svojih” vjera i naroda. No, skandal Škvorčevićeve izjave u Jasenovcu nije samo u tome što se ona izričito ne bavi i “svojim” krvnicima, nego ponajviše u tome što, neizgovoreno, implicira: napokon je jasno dano na znanje da je za katoličke svećenike u Hrvatskoj, bez da su morali ili ne morali dolaziti na spomen područje Jasenovca, od Drugog svjetskog rata do te izjave vladala zabrana pružanja “duhovne zadovoljštine” jasenovačkim žrtvama ustaša! Nije li sada puno lakše odgovoriti na pitanje koga su to, naravno po samorazumijevanju, u posljednjih 60. godina katolički svećenici, dok nisu skupili sadašnju snagu da tješe i žrtve fašizma, stvarno viktimizirali i stvarno tješili?

Obnova istine, koja se još skriva

Pravu postmodernu racionalizaciju svoga postupka, ali i postupaka katoličke crkve u Hrvatskoj u cijelom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, biskup Škvorčević sažeo je u tvrdnju da su on i njegovi svećenici u Jasenovac došli “obnoviti istinu o teškim i mračnim činjenicama, o svemu onom neljudskom i protubožjem što se na tim područjima dogodilo u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, sve do najnovijih stradanja u Domovinskom ratu”. Nema proturječja u postmodernom anything goes, makar to načelo zastupalo i crkveno lice, što svećenici dolaze “obnoviti istinu”, na mjesto spomen-područja Jasenovac, gdje se istina “još skriva”. I to kako? “O Jasenovcu još nemamo potpunu istinu, oslobođenu manipuliranja određenom ideologijom ili propagandom i žrtve zato još nemaju svoje puno dostojanstvo”, poručuje Škvorčević. Dakle: svećeničko izaslanstvo došlo je u Jasenovac ne u prvome redu zato da “obnovi istinu”, tako što će na neposrednom mjestu strašnoga zločina obaviti hodočašće, pokoru i molitvu, te se nakon toga, ne daj bože, nekome ispričati za predugih 60-godina nepostojeću crkvenu osudu ustaških zločina, nego zato da aktivno pomogne dokrajčiti određene ideologije i propagande. I to nipošto samo crkvene. Naravno, u izvedbi biskupa ne razlikuju se u tim jasno neimenovanim ideologijama i propagandama antifašistički svjetonazor (koji on i ne spominje!) i novo-srpska i novo-hrvatska ideologija i propaganda u vezi s Jasenovcem. I još više naravno: ne razlikuju se interpretacije pojedinih veliko-Srba i veliko-Hrvata od onih interpretacija pojedinih Srba i Hrvata koji to nisu. Umjesto toga, u paketu koji su sobom ponijeli, katolički svećenici nude do sada najpotpuniju “hrvatsku istinu” o Jasenovcu. Ta istina više ne manipulira brojkama žrtava. Štoviše: “Molimo Božje milosrđe i oprost i za one koji nisu dopustili da se trijezno i objektivno istraži sva bolna i teška istina o krvavu povijesnom razdoblju Drugoga svjetskog rata i poraća, nego su sa žrtvama pravili neke svoje račune i obračune, nanoseći još jednu tešku nepravdu stradalnicima i njihovim obiteljima” i “neka Gospodin oprosti onima koji su omalovažavali ili umanjivali broj ili težinu počinjenih zločina, zbog toga što su drugi njima manipulirali”. Umjesto dosadašnje borbe “licitacijom” za “više cvijeća manje smeća” nudi nam se u paketu cijeli stari-novi post-politički kontekst “podobnosti” govora o Jasenovcu, koji proizvode takvi povjesničari kraja ideologije na hrvatski način, poput u spomenutome događaju nazočnog Josipa Jurčevića. Naime, baš su njegovu predavanju “prije mise biskup i svećenici u jasenovačkom mjesnom domu pribivali”. Taj kontekst nalaže da se o Jasenovcu, sada i u Jasenovcu, uz svako spominjanje ustaških zločina refleksivno više ne spomene samo Bleiburg, nego cijela “totalitaristička zločinačka povijest”. To sada znači da je nakon sezone-dvije ustaškog totalitarističkog začinjanja uslijedilo pola stoljeća totalitarnog komunizma (i srpskog post-komunizma, koji za razliku od hrvatskog post-komunizma, baštini totalitarni kontinuitet). Na samom Jasenovačkom lokalitetu to pravocrtno vodi od mjesta gdje je nakon Drugog svjetskog rata bio zatvor u kome je tri stotine katoličkih svećenika osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne “u neljudskim okolnostima svjedočilo vjernost Bogu i ljubav prema svome narodu”, preko mjesta gdje 1948. porušena katolička crkva, koja još čeka ponovnu izgradnju, pa sve do mjesta gdje su “pobunjeni Srbi u Domovinskom ratu organizirali logor i utamničili mnoge žrtve iz Požeške biskupije, osobito zapadne Slavonije”. A svemu tome će, rekla je domaćica svećeničkog izaslanstva, ravnateljica memorijalnog centra Jasenovac Nataša Jovičić, biti posvećeno istraživanje jasenovačkih žrtava poslije 1945., koje se planira.

Postmoderni identitetski misteriji, kao pronađena zagonetka povijesti

Poruka je jasna: odustajanjem od umanjivanja broja žrtava ustaškog logora, odustajanjem od prebrojavanja žrtava ustaša uopće, što bi po sebi bio i mogući dobar znak, samo su se stekli uvjeti za novo prebrojavanje. Točnije, stekli su se uvjeti da i katolička crkva, kao i mnogi drugi u ovome društvu, izađe iz samonametnute ideologije ideološke blokiranosti u Drugom svjetskom ratu i slobodno zaplovi suvremenim morem viktimologije totalitarizma, morem čije se obale ne naziru, kao ni tzv. preventivnom ratu protiv terorizma. Na tome putu biskup Škvorčević dobio je načelni pristanak muftije Ševka ef. Omerbašića, rabina Kotela Da Dona i episkopa slavonskog Save da uspostave zajednički molitveno-komemorativni skup svake godine. To ne bi bilo uprizorenje misterija političkog pomirenja, jer tako nešto sada i ovdje mogu organizirati samo još svjetske političke sile i Vatikan, nego, navodno puno skromniji, čin misterija duhovne pomirbe. Teško je oduprijeti se sirenskom zovu univerzalizma, koji zavodi iz biskupovih riječi: “Duboko potreseni misterijem zla, koje je ovdje progovorilo svom svojom razornošću, u duhu evanđeoskih poticaja osuđujemo svaki zločin, koji je počinio bilo tko, pod bilo kojom zastavom i u ime bilo kojeg cilja te iskreno žalimo svaku žrtvu. Približimo se s poštovanjem i ljubavlju svakoj žrtvi i njezinoj patnji te poniznim srcem, zajedno s Raspetim molimo Božju pravdu, milosrđe i mir za sve nevino osuđene i pogubljene ljude u vrijeme totalitarnih sustava”. U želji za univerzalizmom, koji u postmodernoj situaciji svima toliko nedostaje, lako bismo mogli previdjeti “olako obećanu brzinu” toga zahtijeva, koji ovdje možemo priručno imenovati “totalitarizam to su drugi”. Nakon toga moguće je da nam na mjestu “misterija zla”, oni koji nisu bez krivnje za ratove devedesetih, prodaju priču o urgentnosti “misterija dobra”, bez trunke ikakve samokritike, koja se danas izgleda smatra komunističkom zabludom, dapače, s aureolom žrtve. Konačni rezultat: mjesto-simbol stradanja pod fašizmom i antifašističkog otpora,”pretvoreno je i privatizirano” u mjesto otpora antifašistima.

Gdje je učinjena pogreška, sa stajališta nas kojima je do dostojanstva spomen-područja još stalo? Vjerojatno u trenutku kada su se organizacije preživjelih logoraša i antifašista, starih i novih, civilno-društvenih, ponadale da je nova hrvatska država sposobna obilježiti, ili sačuvati obilježja, mjesta poput Jasenovca, trenutku koji nam se činio otvorenim 2000. godine. No, pokazalo se da je i u toj simboličkoj pljački, kao i u privrednoj, država samo posrednik, iako doduše nužan. Oduzela je spomen područje preživjelim logorašima i antifašistima, ne zato da bi ga sama iskoristila u veličanju velike hrvatske demokracije koja oslobađa logore, nego samo zato da bi ga isporučila novokomponiranim “huškačima na pomirbu” iz redova službenih zastupnika vjera i nacija regije. Naprijed idu konkvistadori, a za njima misionari.