Hodočasnici – vizija mističnih putovanja, slikarski ambijent

Slikarski ambijent Tomislava Buntaka Hodočasnici – vizija mističnih putovanja u Umjetničkom paviljonu: riječ je o pravom predahu od gradske vreve jer, ući u prostor tog historicističkog zdanja, oduvijek namijenjenom za predstavljanje umjetnosti, jest doživjeti transformaciju. Ono što bi umjetnost jednim svojim dijelom i trebala omogućiti.

U ovom, s pravom nazvanom slikarskom ambijentu, oslikani motivi pričaju eklektične priče nekih drugih idealiziranih svjetova gdje horizontalno egzistiraju izgrađeni okoliši – neogotičke arhitekture, raznorodna tipska bića i bogati, gusti, svježi šumski pokrov, te mješoviti životinjski svijet: majmuni, psi, jednorozi, zmajevi, ali i minotauri.

Nemoguće je ne povezati ove eklektične scenske kompozicije s idejom i motivom Arkadije, vrlo bliske i dosadašnjem stvaralaštvu samog autora Tomislava Buntaka. On naime često svoje slike koristi kao platforme stvaranja novih vizija odmaka od današnjeg svijeta. A Arkadija idealizirana zemlja u zlatnom dobu, bez pravila, zemlja jednakosti i ujednačenosti s prirodom, često je bila mjestom umjetničke inspiracije i(li) utopije, te išla u prilog umjetničkoj slobodi i zaštićenosti djelovanja.

Tomislav Buntak, jedan od najzapaženijih mladih slikara u korpusu suvremene hrvatske umjetnosti, prisutan je na sceni od ranih devedesetih. Za njega će kritički korpus reći da “osebujnim crtačkim stilom i slikarskom ikonografijom posebnog vida figuracije mnoštva likova stvara neobične prizore bogate izražajnosti”. Koncepciju njegove najrecentnije lokalne izložbene prezentacije Hodočasnici, vizija mističnih putovanja, potpisuju Radovan Vuković, ravnatelj Umjetničkog paviljona i sam Tomislav Buntak, a predgovor u katalogu napisao je Branko Francheschi.

Taj isti autor teksta prozvat će Buntakove aktualne vizije eutopijskim, jer mjesta koja još ne postoje možda će se savršeno izvoditi baš sutra, nadodajući da “osnovni impuls Buntakova stvaralaštva potječe iz iskrenosti uvjerenja katoličke provenijencije o duhovnim temeljima svijeta”.

Istina, već sam, pomalo pompozan naslov upućuje na vjerske referencije, a i daljnja studija naslova i prikaza govori isto, makar smo suočeni s dobrom dozom humora, odmaka i ekumenističkih uvjerenja. Tako primjerice u prostoru nailazimo na Čuvare na ulazu Novog Jeruzalema, tj. Sv. Kristofora i dijete Isus kako igraju nogomet. Ili pak doživljavamo Susret na terasama novog Jeruzalema koji Buntak također prevodi kao Sjećanje na Barcelonu. Sve to, riječju i slikom, ukazuje na Buntakovo prožimanje s vjerskim idealima, njegova istinska kršćanska uvjerenja, ali i vrlo osobno čitanje koje im udahnjuje. Na jednoj od slika Isus, sv. Kristofor i čuvari anđeli uživaju plivajući. Ne znam kad nam je zadnji put neki vjerski tekst progovarao o užitku u lakim terminima...

No, nemojmo se zaustaviti samo na sadržaju samih alegorijskih prikaza. Ono što je definitivno najimpozantnije za gledatelja kada uđe u Umjetnički paviljon jest materijal koji umjetnik koristi, i posebna igra koja se stvara sa svjetlošću, tj. svjetlost koja emanira iz samih slika. Naime, sve slike, u fluorescentnom akriliku, sparene su s UV neonskim lampama. Pri samom dolasku u zamračeni prostor Paviljona, nakon nekoliko minuta prilagodbe, oko prati te fluorescentne, poglavito narančaste, zelene i plave tragove, koji proširuje shematizirane biblijske alegorije još daleko u prostor i njegovu arhitekturalnu srž, a i sam linearni prizor izdižu ka gledatelju. Sve je nekako ploveće i nadrealno u tom svijetu fantazije. Arhitektura je ta, kao i sklad s prirodom koji je drže na okupu. Samu viziju.

Branko Franceschi će naglasiti da se radi o velikoj posveti arhitekturi, koja u toj mjeri nikada do sada nije bila toliko istaknuta u Buntakovim radovima. A upravo je arhitektura nositelj povijesne memorije, fizički plašt i trag vremena.

Iako hodočasnici Umjetničkog paviljona Tomislava Buntaka definitivno jesu, kroz način prikazivanja tj. luminiscencijom, osvježenje u ove nadolazeće ljetne dane, ponekad se pitamo je li i oni, isto kao i naznake arhitekture koje pohođuju, ne plutaju nekim drugim, davno prošlim i otpravljenim svjetovima, teško nalazeći povezanost sa svijetom danas. Jer, u svijetu tehničkog buma i medijske prenatrpanosti, teško da s lakoćom aspiriramo bilo kakvoj biblijskoj viziji ili nekoj novoj Arkadiji, možda prije čistom, golom svemiru. A naša povezanost s prirodom daleko je od one pastoralne iliti panove, više se svodi na trosatne nedjeljne šetnje Sljemenom i provodi kroz bio i bio. Ponekad je inzistiranje na univerzalnosti postupak koji potrebuje za jačom revalorizacijom parametara od kojih je satkan moment zvan danas, te prostor zvan tu.