Holywoodski snovi Sarajeva

Definirajući trenutak 11. Sarajevo Film Festivala dogodio se na dodjeli nagrada. Miki Manojlović, u svojstvu predsjednika žirija, objavio je kako Srce Sarajeva za najbolju žensku ulogu, potpuno zaluženo, dobiva Zrinka Cvitešić. Dvoranom Narodnog pozorišta prolomio se gromoglasan aplauz, a dobitnica Cvitešić sa suzama u očima popela se na pozornicu i u drhtavu transu preuzela nagradu. Konačno se u Sarajevu mogao vidjeti glamur koji su napasno najavljivali organizatori Sarajevo Film Festivala, i to upravo u reakciji ove glumice koja je neporecivo podsjećala na histeriziranje Halle Berry na dodjeli Oscara 2002. godine. Nema sumnje da je Zrinka Cvitešić bila potpuno iskrena u svojoj afektaciji, zbunjenosti, oduševljenosti i suzama, jednako kao što je iskren bio i aplauz prisutnih, jer publika voli groteskno-autentične izljeve sirovih emocija. Iznenađenje je naime bilo u tome što se netko uopće toliko raduje nagradi na Sarajevo Film Festivalu, što je ustvari bio još jedan pokazatelj da je festival postao najugledniji i najveći u nedefiniranoj regiji koja uključuje i Grčku i Mađarsku kao i zemlje bivše Jugoslavije. Glamur, koji je svakodnevno izostajao na crvenom tepihu ispred Narodnog pozorišta, ukazao se u Cvitešićkinu kanaliziranju prve (polu)crne dobitnice Oscara za glavnu žensku ulogu.

Skandal je izostanak skandala

Ako je itko nakon toga imao sumnji u važnost koju Sarajevo Film Festival ima na ovim prostorima, Nenad Polimac se potrudio još jednom dokazati suprotno, tako što je u Globusu od 2. rujna 2005. objavio osvrt na festival pod borbenim naslovom Bosanski festival protiv hrvatskog filma, u kojem je objasnio čitateljima kako su hrvatski filmovi “pokradeni”, a ujedno i jedini “pravi”. Osim Bosanaca krivi su i Bugari i njihova “nije vrag da je najsuperiornija u regiji?!” kinematografija.

Za dobrim se konjem diže prašina, a kako ove godine Sarajevo Film Festival nije proizveo ni jedan skandal sam od sebe, neizbježno je bilo da to učine mediji. Direktor festivala Mirsad Purivatra može biti zadovoljan medijskim odjekom Sarajevo Film Festivala kao i sveukupnom kvalitetom filmova, iako je jedan od specifikuma festivala bilo baš to da, u pozitivnom smislu, izazove skandal, da šokira.

Redovitim posjetiteljima festivala poznata je tradicija sarajevske publike da napuštaju projekcije filmova koji se smatraju nepodobnima, i to najčešće iz seksualnih razloga. Južnokorejski Timeless Botomless Bad Movie Sun-Wo Janga, o životu maloljetnih beskućnika u Seulu, krajem devedesetih odgledalo je do kraja jedva tridesetak gledatelja, gay seks u portugalskog redatelja Rodriguesa i njegove O Fantasme bio je izviždan 2001. godine, a ozloglašeni Irrevrersible Gaspara Noea također je bio prilika za masovno napuštanje kinodvorane. Ove godine ni odličnih 9 pjesama Michaela Winterbottoma, koji su neki opisali kao sex, drugs & rock’n’roll film, a ni napadno naturalistička Bitka na nebu Carlosa Reygadasa nisu doživjeli bojkot, što je mogući pokazatelj sazrijevanja publike, pri čemu pitanja upućena Margo Stilley, glavnoj glumici Winterbottomova filma, o tome kako je njena mama reagirala na scene eksplicitnog seksa ostavljaju mjesta sumnji.

No pravi skandal je izostanak skandala nakon prikazivanja Go West Ahmeda Imamovića, prvog bosanskohercegovačkog faux gay filma, čije je snimanje izazvalo medijski rat u jesen prošle godine između liberalnih i državotvornih novina. Nakon kiše optužbi za unižavanje bošnjačke ratne tragedije povezivanjem s pederima, Go West se razočaravajuće antiklimaktično ispostavio kao potpuno konvencionalan i duboko konzervativan film koji nikoga nije ni uvrijedio ni oduševio. Isti je slučaj i s drugim bosanskohercegovačkim filmom na festivalu, Dobro uštimanim mrtvacima, crnom komedijom Benjamina Filipovića smještenom u vakuumu između Slobodana Šijana i Emira Kusturice, u kojoj je homoseksualac, također reprezentativno, ni kriv ni dužan platio životom.

Najupečatljivije Buđenje iz mrtvih

Ako je bosanskohercegovačkim autorima nedostajalo hrabrosti, ostali se autori iz regije nisu ustezali zagrebati ispod uglancane tranzicijske površine i tamo naći sve ono što se ne nalazi u izvještajima vlada njihovih zemalja Europskoj komisiji. Hrvoje Hribar svoju je vrlo dobru komičnu melodramu Što je muškarac bez brkova? završio romantičnim poljupcem svećenika i samohrane majke, Cristi Puiu je u lakonski ciničnoj Smrti gospodina Lazarescua prikazao noćnu moru rumunjskog zdravstvenog sustava, dok se Slovenac Damjan Kozole u filmu Rad oslobađa pozabavio životom sredovječna strojara koji ostaje bez posla, obitelji i samopoštovanja, da bi sve okitio happy endom koji funkcionira ponajprije zahvaljujući očaravajućem glavnom glumcu Peteru Musevskom. Ipak, u Takmičarskom programu najtrajniji utisak ostavila je drama Miloša Radivojevića Buđenje iz mrtvih, bespoštedan obračun s Miloševićevom Srbijom. Unatoč neujednačenosti i bezrazložno ekstremno pesimističnu kraju, Radivojevićev film je precizna obdukcija još živa leša koja svoj vrhunac doživljava u polusatnu verbalnom sukobu između oca i sina, oličenjima starog nacionalkomunističkog i krezuba liberalnog mentaliteta, čemu naročito doprinosi legendarni Ljuba Tadić u ulozi oca.

U ostalih desetak programa moglo se naći dosta azijskih filmova, zanimljivijih po društvenoj a ne filmskoj aktualnosti, od kojih se izdvaja romantična drama Japanca Nakagawe Yosuke Sjaj zvijezda u podne. Yosuke je majstor šarmantna kiča, pa je i priča o zaljubljenu plaćenom ubojici ispunjena kadrovima orošena cvijeća, oblačna neba i lijepih ljudi, ali na savršeno odmjeren način koji proizvodi romantičnu čaroliju.

Abortusi, samoubojice i antiamerikanizam

Drugu vrstu ljepote imala je Nevinost Lucile Hadžihalilović, koja je adaptirala pripovijetku Franka Wedekinda o školi za balerinu u film zagonetne napetosti, gdje svaki dražesni pjezaž krije mračnu tajnu. Nevinost je također puna scena polugolih djevojčica u igri, osvijetljenih zlaćanim sunčanim zrakama, što bi kod muškog redatelja sigurno bilo proglašeno za pedofilski raj. Hadžihalilović očito nisu zabrinjavale takve konotacije, a nije se upustila ni u pretjerano objašnjavanje koje bi uništilo specifičnu atmosferu zaštićena i zlokobna internata.

Atmosferu svakodnevice na film je odlično prenijela debitantica Miranda July svojim mozaičnim Ja i ti i svi koje poznajemo, gdje se isprepleću priče nekoliko tzv. malih života, koji su mali vjerojatno svima osim onima koji ih moraju živjeti. July je ponajviše uspjela u tome da bizarne situacije učini potpuno normalnim, ali ne i dosadnim.

Među filmovima s jasnom političkom porukom pozitivno se izdvojila Vera Drake, drama Mikea Leigha o abortusu, dok je nizozemsko-njemačko-francusko-palestinski Raj sada Hany Abu-Assada o palestinskim samoubojicama pod krinkom objektivnosti besramno prodavao hamasovsku ideologiju, naročito s kukavičkim svršetkom u kojem se ne vide posljedice samoubilačke eksplozije. Jednako je iritantna bila i skupina kratkih filmova iz Francuske, koji bi svojim jeftinim antiamerikanizmom iznervirali i Noama Chomskog.

Otuđenje festivala od publike

Kad smo već spomenuli Chomskog, vrijedi reći kako bi Naomi Klein mogla samo na osnovi Sarajevo Film Festivala napisati nastavak svoje knjige No Logo. Festival se dvotrećinski financira preko sponzora, što je svakako pohvalno kada su u pitanju menadžerske sposobnosti Mirsada Purivatre, ali ove godine ružno lice kapitalizma nije bilo moguće izbjeći. Najveće kino pod vedrim nebom u Europi, Metalac, sada se zove Heineken Open Air, razgovori sa celebrity gostima festivala u Narodnom pozorištu nosili su ime BarCaffe Coffee With..., a kap koja je prelila čašu bio je pretres na ulasku u kino, i to ne iz sigurnosnih razloga, nego jer je Coca Cola jedan od glavnih sponzora festivala te se pića ne smiju unositi, nego se mogu kupiti na licu mjesta za dvostruko veću cijenu od one u sarajevskim trgovinama.

Još je opskurniji bio program Federalne televizije posvećen festivalu. Ona se za vrijeme trajanja festivala, od 19. do 27. kolovoza, preimenovala u Filmsku televiziju izvještavajući gledatelje o filmovima čija imena voditelji većinom nisu uspijevali ispravno izgovoriti, dok se urednik Kulturnog programa Dževdet Tuzlić u intervjuima mučio sa svojim broken englishom.

Diskrepancija između želja i mogućnosti donekle je obilježila 11. Sarajevo Film Festival, što se vidjelo po prosjacima okupljenim preko puta “glamuroznog” crvenog tepiha, po činjenici da se s novinarskom akreditacijom uspješnije ulazilo na after partyje nego na filmove, da je lakše bilo samom sebi amputirati nogu žličicom za čaj nego preko press službe dobiti intervju i po tome da je cilj organizatora festivala bio dovesti Hollywood u Sarajevo, zaboravivši da dovođenjem filma čine mnogo više. Time je postupno otuđivanje festivala od raje i filmofila nastavljeno i ove godine, a Sarajevo Film Festival nalazi se na dobru putu da postane balkanski Cannes, gdje filmove gleda samo filmska i medijska elita. No zato je Cannes najvažniji filmski festival na svijetu, a Sarajevo Film Festival najveći kulturni događaj u i dalje nedefiniranoj regiji.