2.6.2005.

Ivica Župan  

Hommage velikom apstrakistu

Ove se godine navršava deseta obljetnica smrti (Opatija, 24. srpnja 1995.) i osamdeseta rođenja (Zagreb, 21. veljače 1925.) hrvatskog slikara Ive Kaline, koji je do 1963. živio i stvarao u Zagrebu, gdje je, među ostalim, bio članom grupa IPIKAS i Mart, a potom, sve do smrti, u Opatiji. Opatija i Rijeka će tijekom proljeća i ljeta obilježiti te dvije obljetnice s tri izložbe. Rijeka izložbama u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti i Galeriji Arh, a u opatijskom Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer otvorena je Kalinina izložba Hommage majstoru i čovjeku Ivi Kalini, čiji je autor Berislav Valušek i koja podastire ulja i tempere iz razdoblja od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća – kaligrafije, apstraktne pejzaže, asocijativne pejzaže, aktove...

Tijekom izložbe opatijska je publika u prigodi čuti auditivnu snimku trominutna razgovora što ga je jednom prigodom Valušek vodio s Kalinom, u kojemu je slikar evocirao uspomene na djelovanje u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića (1951.-1956.), na samoga učitelja Hegedušića te na rad na akromatskoj slici iz pedesetih. Publika može vidjeti i film Petra Krelje o Kalini iz HTV-ove produkcije.

Sve tri planirane izložbe u konačnici će podastrijeti antologijski ekstrakt iz bogata i raznolika slikarskog opusa, nastala tijekom polustoljetnog djelovanja, sažeti sve faze njegove karijere i ilustrirati sve interese.

Od informela do pejzažne apstrakcije

Kalinin umjetnički put zanimljiv je i po mnogo čemu znakovit za našu umjetnost. Njegov umjetnički put kretao se od tašizma, informela i lirske apstrakcije, preko slikarstva geste i kaligrafskog znaka, do apstraktnog ekspresionizma bliskog iskustvu “nove slike”, pa sve do jedne vrste asocijativne pejzažne apstrakcije.

Od 1956. do 1959., u doba oštre i žestoke polarizacije oko apstrakcije, jedan je od prvih suradnika Majstorske radionice Krste Hegedušića, u kojoj je, s ostalim članovima te radionice – Ferdinand Kulmer, Boris Dogan, Šime Perić i Hajrudin Kojundžić – potpuno artikulirao svoj apstraktno-gestualni izričaj, koji će sustavno i s iznimnim rezultatima razvijati tijekom sljedećih desetljeća.

Na retrospektivi što ju je 1994. u riječkoj Modernoj galeriji priredio Valušek, a koja je 1995. bila preseljena i u zagrebački Dom hrvatskih likovnih umjetnika, bila su izložena i granična djela – pejzaži iz 1956. – u kojima je nazočan nedefiniran, ali nedvojben priklon apstrakciji, nakon kojega će njegov rukopis eksplodirati u gesti i formatu. U nj će uskoro ući stečevine američkoga apstraktnog impresionizma, europskog informela, tašizma... Unatoč svim tim utjecajima, Kalina je od 1956. do 1959., u doba žestoke polarizacije oko apstrakcije, zahvaljujući autorskoj sintezi, jedan od prvih slikara svog naraštaja koji je artikulirao apstraktno-gestualni izričaj, koji će sustavno i s iznimnim rezultatima razvijati i ponavljati tijekom sljedećih desetljeća, cijelo vrijeme sačuvavši osobnost.

Sve što Kalina od 1959. naslika, postaje velikom i promišljenom gestom, a njegovo novo slikarstvo donosi razvijenu svijest o obliku, akciji i liniji boje. Kasnije će – iako će se po preseljenju u Opatiju sporadično vraćati figuraciji, posebice motivima iz liburnijske Istre – u najambicioznijim djelima ostati vjeran estetskim premisama nefigurativnog ekspresionizma, interpretativnoj distanci od vizualne stvarnosti i oslobođenju od asocijativnosti i metaforičnosti te se još više otvoriti nagonu, osjećajima, gesti, znaku, boji, materiji, u što sada ulazi i lokalni kolorit, pa izložba svjedoči i o koherentnosti i dosljednosti tog opusa.

Kalinin rukopis, sagledavajući pitanja recipiranih utjecaja u cjelini, baštinio je – izravno ili neizravno – određena iskustva apstraktnog ekspresionizma, ali, dakako, samo kao poticaj, nakon čega bi on ono na što se ugledao vlastitim istraživanjima razvijao do konzekvencija koje su urodile autentičnim rukopisom. Očito su mu bili važni Pierre Soulages, K. R. Sondenberg, Emilio Vedova, Willem de Kooning, G. Schneider te navlastito Franz Kline. Krenuvši od izvjesne pojedinosti zapažene na njihovim radovima, uletio bi u svoju istraživačku pustolovinu stvorivši od poticaja lako prepoznatljivu osobnost, autentičan likovni jezik i slikarski identitet. Kao i kod Sondenberga, slike mu postaju psihogramima, znacima trenutačnoga uzbuđena stanja.

Čuvanje pikturalnih osobina slike

Kao i za ostale hrvatske apstraktiste njegova naraštaja, tako i za Kalinu gesta, kao psihološka komponenta, postaje najvažnijim čimbenikom – njome nastoji reći sve ono što je mislio da umjetnost treba reći, ali i iznijeti svoje impulse i osjećaje. No, unutar tadašnje naše apstrakcije Kalina je poseban; iako se odlučio za slobodnu gestiku, emotivnu ekspanzivnost i za neke druge stečevine ekspresivne apstrakcije, uvijek će precizno raspoznavati što je – za njega – važno, a što je suprotiva njegovu duktusu. Tako će već nakon kratkotrajne koketerije okrenuti leđa informelu, napose njegovim najradikalnijim rukavcima poput materijskog informela, koji su naši slikari, poput Ive Gattina, s ganutljivim ushitom prihvatili na Venecijanskom bijenalu iz 1956. i 1958.

“Kalina je i nadalje zadržao afirmativan odnos prema plastičkoj organizaciji slike, uz prihvaćanja tehničkog postupka enformela, ali samo u onoj mjeri u kojoj nije mogao nauditi slici samoj. Napuštanje kompozicije u korist strukture nikada nije došlo u pitanje. Najtočnija definicija, terminološka odrednica Kalinina postupka jest slikar enformela”, zapisao je 1994. Valušek. Zacijelo iz istog razloga, ustrajavajući na čuvanju pikturalnih osobina slike i na njezinoj plastičkoj organizaciji, znajući da je narav njegova slikarstva prije svega konstruktivna te da kao takva počiva na formi, Kalina se odrekao mogućnosti pollockovskog action paintinga i drippinga i njegovu je slikarstvu strana igra automatizma i slučaja.

Čini se da se – posebice kaligrafijama koje radi od 1960., poput Sigle ili Samuraja – najviše nadahnjivao Klineovom istočnjačkom gestualnošću, koji već 1950. pa do svoje smrti 1962. velikim potezima na svojim platnima stvara nešto što se na prvi pogled čini divovskim kineskim ideogramima. Kalinine slike iz tog ciklusa doimlju se žestokima i snažnima, stvarane su vrlo impulzivnim, reklo bi se spontanim, širokim i sigurnim namazima, ali pomnija analiza očituje da iza njih stoji temeljit studij svakoga poteza i da se slikar malo oslanja na trenutno nadahnuće i uzbuđeno stanje, pri čemu posebice zadivljuje njegov osjećaj za kompoziciju i proporciju.

Kalina je radio i iznimno zanimljive kolaže koji su na riječkoj retrospektivi prvi put bili izloženi jer ih je slikar držao isključivo pomoćnim kreativnim procesima. Valušek ih je 1994. ocijenio kao možda najvažnije što je Kalina stvorio u kontekstu hrvatske umjetnosti i taj dio Kalinina opusa stavlja u prvi plan. Kod Kaline, za razliku od stanja u hrvatskoj likovnosti, kolaž nije podloga slici, nego osnovni sadržaj slike.

Liburnijski koloriti

U sedamdesetim i osamdesetim Kalina se vraća temama iz formativnih godina – portretu i aktu – gdje je bio upoznat s De Kooningovim iskustvima na tom planu: serija radova Glava naglašeno je ironična, pomalo i groteskna, dok su aktovi reducirani samo na torzo, gestualnije obrađivani u ulju, a plošnije i manje pastozno u temperi.

Mediteran je obilježio gotovo cijeli Kalinin novi opus – navlastito lokalni, liburnijski kolorit – iz kojeg je crpio svjetlo, boju i formu. Sam je autor svojedobno konstatirao: “Taj lokalni, konkretni pejzaž naučio me kako gledati na stvari oko sebe i kako se vizualno formirati. Tako na primjer, svjetlo je ovdje u Liburniji posebno: tvrdo je rezano ranim sunčevim zalaskom za Učku, pa su stoga i forme na mojim slikama tvrdo i oštro rezane”. Kalina slika pejzaž s bogatim apstraktnim iskustvom – krajolik mu je sveden samo na znak ili je čak potpuno apstraktan.

Sve što je naslikao, a toga je uistinu mnogo, čini Kalinu iznimno važnim slikarom za našu umjetnost, čiji su pojedini dometi na njezinu vrhu, pa je njegova prerana smrt nedvojbeno velik gubitak za hrvatsku umjetnost i kulturu.

Picelj, Kalina i Srnec 1944. godine činili su grupu IPIKAS (naziv joj čine njihovi inicijali), sjedište joj je bilo u smočnici stana obitelji Kalina, na drugom katu ružne Piacentijeve stambeno-poslovne zgrade tršćanske tvrtke Assicurazioni Generali na Trgu bana Jelačića 3. Obitelj Kalina nije se htjela potalijančiti pa je 1941. morala napustiti Lovran i Opatiju gdje je u unajmljenim vilama vodila penzione Kallinu, te otvorila pansion za poslovne ljude i samce u Zagrebu. S prozora smočnice-atelijera mladi su slikari promatrali Trg i, shvaćajući svijet u kojem su u tim turbulentnim godinama živjeli preko njegovih sadržaja, stvarali svoje prve slikarske radove.

Novinar nekog lista za ustašku mladež čuo je za IPIKAS i o njima 1945. objavio fotoreportažu. Kad su uskoro u Zagreb umarširali partizani, ipikasovci su, pričao nam je Kalina, imali grdih problema da speru ljagu “ustaštva” i “kolaboracionizma”.