Mrvice s velike gozbe jezika. – Trohejski ritam prekomjerne riječi. – Vestalke u bijelom stupaju na plavo osvijetljenu binu male dvorane Lisinskog. – Tajanstven duh i dugodisciplinirano tijelo. – Trinaest slogova u dva kosa padeža, i Uguccione iz Pise. – Na svijenoj sablji koplje ili očeličeno srebro
Zamolili su me nedavno da napišem kratak tekst o jednoj riječi. Za filologa nema ljepšeg zadatka! Posao sam, međutim, napravio malo drugačije nego obično. Prvo sam napisao što o toj riječi mislim, a tek onda krenuo ispitivati što o riječi misli Internet. Taj višak, taj nenapisani dodatak, iznosim ovdje.
Brbljastivoća Riječ o kojoj se radi jest, kako već slutite, honorificabilitudinitas, “latinska riječ tajanstvenog prizvuka” odabrana za krilaticu ili za “temu” 28. Muzičkog Biennalea Zagreb.
Riječ je svakako – i prvenstveno – dugačka. U osnovi joj je honor, “čast”, ali na čast se nalijepio niz sufiksa. Honori-ficus je “onaj koji čini čast”; honori-fic-abilis je “onaj koji je dostojan činjenja časti”; honori-fic-abili-tudo je karakteristično svojstvo takve osobe; njezina bit, kao što je “brblja-v-ost” bit brbljavca. No, honori-fic-abili-tudini-tas je nešto prekomjerno: “karakteristično svojstvo karakterističnog svojstva onoga koji je dostojan činjenja časti”. Analogija tome bila bi u hrvatskom, recimo, “brbljavostivoća”. Poticajne su i filozofske implikacije “karakterističnog svojstva karakterističnog svojstva”.
Aura Jasno je da honorificabilitudinitas nije za krilaticu Biennala odabrana samo zbog značenja ni samo zato što je na latinskom. Latinski joj svakako daje onu auru koju je službeno priopćenje neodređeno najavilo kao “tajanstvenost”, auru u kojoj čujem alikvotne tonove latinskoga kao svečanog jezika, kao sakralnog jezika, kao jezika heripoterovske magije, pa i kao jezika koji je u velikoj mjeri ne-engleski. No sve su to tek sekundarne komponente aure, njezini popratni efekti. Kod honorificabilitudinitas najvažnijim mi se čini zvučno tijelo, dugačak lanac onoga što lingvisti zovu otvorenim slogovima (slogovi koji završavaju samoglasnikom): ho-no-ri-fi-ca-bi-li-tu-di-ni-tas. Lanac ima jedanaest karika.
Probajte ga izgovoriti. Baš izgovoriti, naglas.
Jeste li? Jeste li primijetili da je honorificabilitudinitas nemoguće izgovoriti ako joj se ne podčinimo? Riječ ima svoj program. Taj je program u ritmu. Ritam je vrlo jednostavan, ritam trohejski (TA-ta-TA-ta-TA-ta...), ali ako ga ne izvedemo, ako mu ne damo šansu, izgubit ćemo se na pola puta, jezik će nam se zapetljati, kao kod Homera, “u plotu od zubi”. I obratno: pustimo li ritam da nas vodi, honorificabilitudinitas će sama po sebi kliznuti s usana, postajući pritom svojevrsna biennalska kompozicija in nuce (zamišljam neke vestalke u bijelom kako skandiraju ho-no-ri-fi-ca-bi-li-tu-di-ni-tas stupajući na plavo osvijetljenu binu male dvorane Lisinskog, ali moja je mašta stereotipno klasičarska; moguće je, i jednako privlačno, zamisliti dugačku kompoziciju teretnog vlaka kako klopara kolosijekom malog kolodvora).
Derivationes Međutim. Sa svojim “tajanstvenim” duhom i dugodiscipliniranim tijelom, honorificabilitudinitas postoji i kao povijesni fenomen: moguće je ispripovijedati priču o njezinu korištenju. Prekomjerno sufiksalna i komično predugačka riječ, naime, zaista postoji kao riječ, ne samo kao igra i kuriozitet. Internet je pronalazi u Du Cangeovu rječniku srednjovjekovnog latiniteta (1883. - 1887.), s potvrdom iz talijanskog književnika i protohumanista Albertina Mussata (1261. - 1329.), autora jedne od prvih drama nakon antičkoga doba (taj patriotski komad po imenu Ecerinis trebalo je, po padovanskoj zakonskoj odredbi, javno čitati svakog Božića kako bi se učvrstilo domoljublje Padovanaca). Pišući povijest pohoda cara Svetoga Rimskog Carstva Henrika VII na Italiju (1310. - 1313.), Mussato je napisao da su cara dočekali poslanici “honorificabilitudinitatis nec obsequentiae ullius causa” – “radi iskazivanja počasti, ali ne i poslušnosti”.
Dvije generacije prije Mussata našu je riječ u svome rječniku (Liber derivationum ili Derivationes; čitali su ga Petrarca i Boccaccio, a često je pretiskivan u doba renesanse) zabilježio Uguccione iz Pise, biskup Ferrare od 1190. do smrti 1210. Uguccione kaže o honorificabilitudinitas: “Ab honorifico, hic et hec honorificabilis, -le, et hec honorificabilitas, -tis et hec honorificabilitudinitas, et est longissima dictio, que illo versu continetur: Fulget honorificabilitudinitatibus iste” (“Od glagola honorifico izvodi se pridjev honorificabilis i imenice ženskog roda honorificabilitas i honorificabilitudinitas; a otuda i vrlo duga riječ u tome stihu: Fulget honorificabilitudinitatibus iste (“On počastoiskazivanjima sja”).
U Uguccioneovu rječniku honorificabilitudinitas je zapazio i Mussatov suvremenik Dante, spominjući je u drugoj knjizi Nauka o pučkom jeziku (De vulgari eloquentia, 1302. - 1305.) kao primjer izrazite dužine: “Moglo bi se naći još riječi od više slogova, ali, budući da nadmašuju raspoloživ prostor svih naših pjesama, one nisu prikladne u ovom slučaju; primjer je honorificabilitudinitate, koja u pučkom (tj. talijanskom) obaseže dvanaest slogova, a u gramatici (tj. latinskom) dostiže i trinaest u dva kosa padeža (tj. u dativu i ablativu).”
Velika gozba jezika Osim talijanskog, povijest honorificabilitudinitas ima i svoje englesko poglavlje. Riječ je, naime, upotrijebio Shakespeare u prvoj sceni petog čina Izgubljenog ljubavnog truda, oko 1597. Ondje dva pametnjakovića mudruju o riječima, razbacujući se latinskim (“Videsne quis venit?” “Video et gaudeo”), na što paž jednoga od njih, Moljac, i seljak Costard (“Tikva”), u mom prijevodu ovako komentiraju: “Njih su dvojica bili na velikoj gozbi jezika i pokrali ostanjke.” – “O, već ti dugo oni žive od humanitarne pomoći riječi. Ali čudim se da tvoj gospodar nije umjesto riječi progutao tebe – za glavu si kraći od honorificabilitudinitatibus i kliziš niz grlo lakše nego bilikum.”
Honorificabilitudinitas je tako ušla u Shakespeareov kanon kao najduža Bardova riječ; u svojstvu primjera za prekomjernost javlja se u još nekim engleskim tekstovima, kao i u Erazmovoj zbirci izreka Adagia. Kao jedno od Shakespeareovih hapax legomena (riječi koje pisac upotrijebi samo jednom u opusu) postala je i znak za pisca u Joyceovu Uliksu (1918. - 1920.); Stephen Dedalus replicira (stringendo) tijekom rasprave u knjižnici: “Posakrivao je svoje lijepo ime William uzduž i poprijeko po dramama, statist ovdje, klaun tamo, jednako kao što stari talijanski majstor skriva svoje lice u tamnom zakutku platna. Ali otkrio se u sonetima, gdje Willa ima u tri čina. Voli svoje ime kao John od Ghenta, kao što voli grb i znak koje je žicao, na svijenoj sablji koplje ili očeličeno srebro, honorificabilitudinitatibus, draže od slave najvećeg scenošejkera u zemlji. I šta ti je ime?”
Tempi passati Jesu li umjetnički voditelji zagrebačkog Biennalea odabrali honorificabilitudinitas zbog Shakespearea, Joycea ili Dantea, zbog zvuka ili kompozicije? Ne znam. Uviđam, međutim, omanji paradoks. Osjećaj za riječi ostao je onima koji se bave glazbom. Nasuprot tome, oni koji se u naše doba riječima bave i od njih žive – recimo, glumci-šekspirijanci, voditelji “ivenata” i tv-emisija, novinari i filozofi, političari i glasnogovornici, prosvjednici i pjesnici – tima za riječ kao što je honorificabilitudinitas ne dostaje vremena ni prostora, rezona ni energije. Za nas su riječi meci: njima se gađaju ciljevi, ostvaruju rezultati, tuku protivnici, oplođuje kapital. Formule užitka, senzualno beskorisnog i neunovčivo prekomjernog... neka njih nekim drugim vremenima. Tempi passati.