Noga filologa - Horacije na Kreti

Bilo je to vrijeme tjeskobe i opasnosti; za našeg zarobljenika, i vrijeme tegoba i nespokoja. Za jednoga zatišja u potjeri, probudili smo se (30. travnja) u kršu baš kad je blještava zora svitala nad sljemenom Ide. Preko te smo se planine probijali, prvo kroz snijeg, a potom kroz kišu, tijekom posljednja dva dana. Gledajući preko doline na blještavilo planinskog vrha, general je tiho rekao sam sebi:

Vides ut alta stet nive candidum Soracte...

Tu sam znao! Nastavio sam gdje je on stao:

... nec iam sustineant onus silvae laborantes geluque flumina constiterint acuto.

i tako dalje, svih ostalih pet strofa. Generalove su se plave oči svrnule s planine na mene – a kad sam završio, nakon duge šutnje, rekao je: “Ach so, Herr Major!” Neobično. Kao da je, načas, rat prestao postojati. Davno prije obojica smo bili pili na istome izvoru; i među nama je od tog trenutka nadalje bilo drugačije.

Ach so, Herr Major!

Ovdje opisan trideseti travnja svanuo je 1944.?negdje na Kreti. Zarobljenik, njemački general, zvao se Heinrich Kreipe; njegov otmičar koji je znao nastaviti latinsku pjesmu bio je Patrick Leigh Fermor; pjesma je bila Horacijeva (“Vidiš: pod snijegom visokim blistav stoji / Sorakte, i više ne mogu nositi teret / stabla napregnuta; pod ledom / krutim su zakočene rijeke...”). Otmica generala Kreipea, koju su pod vodstvom Leigh Fermora i njegova kolege W.?Stanley Mossa izveli kretski partizani, bila je jedna od najslavnijih uspješnih akcija u okupiranoj Evropi (1957.?o njoj je snimljen film Ill Met By Moonlight, u kojem Leigh Fermora glumi Dirk Bogarde; epizode s Horacijem u filmu nema).

General Kreipe, koji je kao zapovjednik 22.?pješačke divizije 1944.?netom zamijenio generala Müllera, “kretskoga mesara” (partizani su zapravo namjeravali oteti Müllera, ali ovaj im u tom času nije bio dostupan), bio je otet 26.?travnja (snijeg na Idi gledali su, dakle, četvrtog dana otmice). Uspješno izmičući potjerama, 14. svibnja otmičari su Kreipea napokon isporučili na britanski motorni čamac i prevezli u Egipat. Do 1947.?general je ostao u savezničkom zarobljeništvu.

Na istim izvorima

Rođen 1895., Kreipe je 1944.?imao 49 godina. Leigh Fermor (godište 1915.), od Kreipea je mlađi dvadeset godina. Kreipe je bio profesionalni vojnik; Leigh Fermor sasvim je drugačija priča. Pripadnik engleske gornje srednje klase – one za koju je “srednja klasa” pogrdan termin – kao problematičan istjeran iz jednog engleskog koledža (zato što se držao za ruke s kćeri vlasnika voćarne), s 18 godina, umjesto da upiše Vojnu akademiju, propješačio je Evropom od Nizozemske do Istanbula, noseći u naprtnjači Oxford Book of English Verse i Horacijeve Ode. Nakon Drugog svjetskog rata, Leigh Fermor postao je “nesumnjivo najveći živi putopisac” (o otmici Kreipea pisao je u prvom dijelu putopisne trilogije, A Time of Gifts iz 1977., i ponovo u zbirci kratkih proza Words of Mercury, iz 2003). Kritičari redovno hvale i ljepotu njegova pisanja, i dubinu razumijevanja kultura o kojima piše, i njegovu učenost i interes za jezike: “Na Crnom moru, prokisao i potpuno izgubljen tijekom svoga epskog pješačenja do Istanbula, naiđe na spilju u kojoj su bugarski pastiri i grčki mornari; tipično je da ubrzo počne uživati u njihovim poliglotskim pjesmama, i da spekulira o značenju i podrijetlu tih pjesama.”

“Horacije je pripomogao stvaranju dubokoga osjećaja humanitas, ‘humanoga odnošenja prema drugima’, između dvojice neprijatelja”, komentira epizodu s “Vides ut alta...” na Kreti Janice Benario, klasična filologinja. Novinar Justin Cartwright toj se epizodi, puno jednostavnije, divi: “Neka dignu ruku svi koji znaju šest strofa Horacija, a zarobili su njemačkog generala”. “Takve stvari više ne postoje”, konstatira pod Idom talijanski putopisac Paolo Rumiz. “Dok razmišljam o izvanrednoj snazi tih tisućugodišnjih izvora koji su u stanju povezati i najljuće neprijatelje, konobar mi donosi pivo ‘Mythos’. Pogled mu je znalački. Kao da mi kaže: ‘Nema sumnje, tvoje putovanje nije vizionarsko.’ “

Takve stvari više ne postoje

Prvi moj dojam, kad sam doznao za ovu anegdotu, bio je sličan Rumizovu: plebejski. Dva “fina gospona” prepoznaju se po onome što su naučili u finoj školi (ne treba zaboraviti da kretski partizani u ovoj razmjeni kulture ne mogu sudjelovati). Klasična antika kao legitimacija elite – takva je jednadžba, mada već kao atavizam, potakla i zakašnjelu reakciju u Hrvatskoj ranih devedesetih, kad su ono svi poželjeli da im djeca pripadnu eliti, pa su se latinski i grčki počeli predavati u nizu zagrebačkih osnovnih škola. “Takve stvari više ne postoje.”

Naknadno mi je, međutim, palo na pamet da nečega ima i u rasuđivanju Benario. Lako nam je otpisati ga kao fraziranje, ili kao filološku obranu vlastite guzice – ali, želimo li biti pošteni, moramo odgovoriti na pitanje zašto su upravo latinski i grčki postali legitimacija elitnog obrazovanja (pa time i onih koji si elitno obrazovanje mogu priuštiti). Nije to samo po inerciji tradicije (“od srednjeg vijeka nadalje, uvijek se u školama...”). Nije to ni samo zato što su latinski i grčki idealna građa za discipliniranje nevine dječice. Latinski i grčki nisu, zapravo, bili odabrani za ključne školske predmete “klasičnih” škola zbog sebe samih, nego zbog ideje – zbog čvrstog vjerovanja – da je na tim jezicima u nekoliko navrata izrečeno upravo ono najbolje što čovjek jest. Ono kako treba živjeti. Ono što ljudima ne donosi samo “znanje”, nego “mudrost”; ne samo “obrazovanje”, nego ono što Nijemci zovu Bildung – izgrađenost kako obrazovnu, tako i moralnu, ili etičku (je li slučajno da se Bildung ne može jednom riječju prevesti na hrvatski?).

Ono što ostaje

Ideja o Grcima i Rimljanima kao najboljem trenutku ljudske kulture – ili barem kao jednom od najboljih trenutaka – meni je duboko strana. Bilo bi i za moju struku i za moju karijeru probitačnije da mogu u to iskreno vjerovati, ali ne mogu. Između ostaloga, bojim se da je u sve nas već preduboko ukorijenjena ideja “progresa”, razvoja, zamišljenog neizostavno kao vektor, polupravac, koji se možda može produžavati beskonačno, ali samo na jednu stranu, samo unaprijed. Nadalje, dok još možda možemo prihvatiti da su “ti Grci” – Homer, Platon, tragičari, Aristotel – upiknuli prstom u ono bitno, čak u času dok je to bitno još bilo dovoljno jednostavno da se može pogoditi jednim prstom (usput previdimo balkanske bratoubilačke ratove grčkih gradova-državica, pohlepu i sujetu njihovih političara, praznovjerje, mizoginiju, robovlasništvo) – zamišljanje da su Rimljani bili u nečemu idealni danas je naprosto smiješno. O, oni su savršen primjer za državu koja funkcionira po načelu klijentelizma – svatko je svakome nešto dužan, izbori se namještaju, plijen se dijeli po babu i stričevima – ali... što još uz to? (Nekoć je Rim bio model Svjetskoga Carstva; bojim se da u današnjoj Hrvatskoj nitko za to nema previše sluha i simpatija.)

Jasno vam je da sad mora doći “ali ipak”. Ali ipak, slika Grka i Rimljana kao još jedne, samo ranije, verzije nas samih – govori mi instinkt – odviše je jednostavna. Baš kao i slika Grka i Rimljana kao esencije onoga najboljega u čovječanstvu i kulturi. Ima tu i jednoga i drugoga.

Ne zaboravimo da su se njemački general i engleski gerilac Horacija sjetili kad im je bilo najteže, kad su im obojici glave bile u torbi. Horacije je u tom trenutku bio ono nešto što ostaje, ono nešto za što se čovjek hvata. Ono nešto što se apsolutno ne uklapa u krvavi lov, u borbu za opstanak (kao što se nije uklapao ni u moderni svijet koji se upravo, punom parom, rađao u paklu dvaju ratova i suludog razdoblja između njih). A usprkos tome, usprkos svemu – Horacije je ostao. Možda je recitiranje “Vides ut alta” dalo tim ljudima tek lažne signale, tek iluziju dostojanstva. Ali bez takve iluzije ne bih htio biti.