Horizonti od porculana

Lik disidenta jedan je od pokrivenijih u modernoj literaturi. Britanski pisac Bruce Chatwin (1940 - 1989) s dozom gađenja u kratkom romanu Utz opisuje zapadne intelektualce kako, ispijajući skupa pića na kreditne kartice, iz aula luksuznih hotela motre vrstu kojoj prijeti istrebljenje, istočnoeuropskog intelektualca, za kojega su čuli preko svjedočanstava njegove razvijenije forme, disidenta. Chatwin ironizira tu pomamu: je li to nevjerojatno stvorenjce još na slobodi; hrani li se redovito; bi li bio voljan štogod napisati protiv represivnih režima, i slično tome.

Chatwin je bio velik svjetski putnik i putopisac, u nas su objavljeni njegovi putopisi po Patagoniji i Australiji (U Patagoniji i Pjevane staze, oba je objavio Sysprint), pisac donekle neobične biografije koja kao da se opirala zaokruženju. Napustio je koledž, zaposlio se kao vratar u aukcijskoj kući Sotheby’s, gdje je dogurao do mjesta jednog od direktora, putovao svijetom i procjenjivao jesu li umjetnine autentične, napustio posao uslijed zdravstvenih problema te putovao i pisao. I smrt mu je bila svojevrsna premijera: bio je prva istaknuta osoba koja je na Otoku umrla od AIDS-a. Chatwinu je oftalmolog sugerirao da se ostavi razgledalačkoga posla – bio je stručnjak za impresionizam – i da se baci na promatranje horizonata. Chatwin je i kao pisac poslušao taj dobroćudni savjet, njegovo je portretiranje zapadnoeuropskih lešinara nanizanih u predvorjima tipičan primjer njegove “promatračke” prakse. Catwin se nadao da će ta rijetka zvjerka, istočni intelektualac, tu čudnu publiku “ugristi za prste”. Kakva ironija: s jedne strane prisluškivani od policije, s druge pomno motreni je li njihovo držanje dovoljno junačko.

Većinu šablone Chatwin preokreće na glavu; tako njegov junak Utz, po kojemu je romančić dobio ime, šverca u smjeru suprotnu od tipičnoga: umjesto s Istoka na Zapad taj pasionirani skupljač porculana figure prenosi u svoju domovinu, tadašnju Čehoslovačku. Chatwinov narator, koji istražuje sjevernjačku renesansu, biva poslan u Prag na trošak nekog časopisa - tamo je trebalo istražiti sklonost skupljanja egzotičnih predmeta cara Rudolfa II. Naratorove su nakane isprva bile gotovo psihopatologijske: zanimalo ga je kakva je strast kompulzivno kolekcioniranje, no od svega nije ispalo ništa, osim što je na prijateljevu preporuku upoznao Utza.

Prag Chatwin opisuje oslanjajući se na književni pedigre grada, kod njega Prag izranja pod očekivanim osvjetljenjem zagonetna mjesta na kojemu je još moguće susresti tajnu oči u oči. Na koncu, i Česi često “popuštaju” pred višom silom, i to popuštanje “nije nužno slabost”. S jedne je strane poroznost prema metafizičkom, s druge pak puno prozaičniji represivni malj naprama kojemu stoje visoko kultivirani pojedinci koji “nose ukupnost zapadne civilizacije”. Pred kraj romana Chatwin se vraća toj temi formiranja vrhunske individualnosti u neljudskim okolnostima spominjući se čitalačkih navada kakve je zamijetio u Rusa. Smatrao je kako je sovjetski sustav uspio u “kolosalnim razmjerima” stvoriti “naraštaj visokointeligentnih i dobro načitanih mladih ljudi koji su bili manje ili više otporni na totalitarnu promidžbu”. Prag je sumorniji, što se dobro uklapa u mjesto na kojemu je stvoren Golem.

Chatwin u maniri autora zadojenih postmodernističkim književnim igrarijama Utza prošarava ukrasnim anegdotama o Golemu, o rabinskoj potrazi za kamenom mudrosti, istovremeno primjećujući kako su, posve očekivano i totalno konfekcijski, izlozi knjižara ispunjeni Kafkinim djelima. Politika, kao najstariji zanat, ostaje u sjeni, ali je to ne priječi da prlja sve čega se dotakne. Utz se dogovorio sve ostaviti državi, ali se stvari nakon kolekcionarove smrti odviju drugačije. Kolekcionar je Chatwinu – a on je stanje poznavao iznutra – još jedina osoba zbog koje vrijede sve te umjetnine iz davnina. Muzeji su za njega kao logori, i socijalne nepogode, kada dolazi do velikog premještanja dragocjenosti, blagodat su za sve te vješto sačinjene predmete. Ništa ne održava na životu kao posvećena upućenikova briga - predmeti ne smiju, kao što se događa po muzejskim vitrinama, umirati “od gušenja i izloženosti pogledima”. “Kolekcionarov je neprijatelj kustos muzeja”.

Chatwin u Utzu izlaže povijest porculana, od njegova možebitnog “izumitelja” alkemičara Böttgera, pa sve do opservacija, poput one filozofa Leibniza, da je u ovom najboljem od svih mogućih svjetova porculan najbolji materijal. Stari su majstori rad na porculanu pokušavali podići na “metafizičku razinu”, pa je i sam Utz, čitajući Goethea i Junga, nastojao proniknuti u nadosjetilnu tajnu svoje životne opsesije. Chatwin je svoga junaka stoga ostavio djelomično zakrivena tom velikom strašću, njegov se narator čak ne može sjetiti je li Utz imao brkove. Život čije su sve silnice težile jednoj strasti kao da je ujedno uzoran i sramotan, a vanjske su stvari samo perifernalije kojima se loži ta jedna središnja točka bića.