Horvat na vrhu

Cantus ansambl višegodišnjim se upornim, često i previše samozatajnim radom, isprofilirao kao daleko najrelevantniji hrvatski sastav specijaliziran za glazbu 20., ali i 21. stoljeća. No, plodovi tog rada, za koje je najzaslužniji umjetnički voditelj Cantusa Berislav Šipuš, sve jasnije izlaze na vidjelo – hrvatski se skladatelji skoro pa otimaju da njihova djela izvede upravo taj sastav, a Cantusovi koncerti sve su posjećeniji, i to usprkos programima koji su koncipirani sve samo ne za “široke narodne mase”. No, kvaliteta glazbovanja i posvećenost povjerenju u vrijednost čak i naizgled hermetičnih djela jednostavno ne može ostati nezamijećenom.

Iznenađujuća prepoznatljivost novoga

Dobro se to moglo čuti i vidjeti i na drugom ovosezonskom pretplatničkom koncertu Cantus ansambla, održanom 12. studenog 2007. u maloj dvorani Lisinski, i to posebno u izvedbi kultne, ne baš nove, ali još uvijek svježe i intrigantne skladbe 4’33” Johna Cagea. Paradoksalno, skladba u kojoj ne treba odsvirati niti jednu jedinu notu (naslov, naime, označava trajanje trostavačne tišine) izniman je izazov za izvođače. Naime, nije dovoljno tek izaći na podij i na njemu u tišini sjediti četiri i pol minute, nego to tek uvjetno rečeno “nemuziciranje” treba predstaviti na način koji će zorno pokazati Cageovu ideju kako i tišina može biti i jest glazba. Djelo, naravno, zbunjuje publiku, kojoj možda i nije posve jasno što se tu zapravo događa (a ovdje je upravo izostanak zbivanja događaj sam po sebi), no, sudeći po reakcijama, čini se da je Cantus ansambl, koji je i ovaj put predvodio Berislav Šipuš, uspio u zacrtanoj nakani.

Ostatak programa donio je pak djela koja se ipak temelje na tonovima. Iako nije baš previše jasno čime je suvremeni talijanski skladatelj Gianpaolo Coral zaslužio da ga ovaj sastav prilično često izvodi, njegova skladba Notturno donijela je osvježavajuće nadahnutu (premda ne i osobito originalnu) glazbu, koja kvalitetom bitno odmiče od njegovih djela koja je Cantus izvodio u nekim ranijim prigodama. S druge strane, Ich vergesse Dich nicht Srđana Dedića neupitno je vrhunsko djelo. Ovaj autor već se niz godina bavi korištenjem računalnih algoritama pri pripremi svojih skladbi, stvarajući zvuk koji nesporno ima element začudnosti novoga, ali je, istovremeno, i iznenađujuće prepoznatljiv. Jer, koliko god bili novi načini na koji se proizvodi glazba, ona se gotovo uvijek, htio to skladatelj ili ne, preobrazi u nešto što je barem donekle poznato i prepoznatljivo. Konkretno, u ovoj skladbi autoru vjerojatno nije bila namjera u jednom trenutku postići gotovo arhetipski folklorni prizvuk – no, upravo je to ono što je njegova glazba, vjerojatno mimo njegove volje, ipak postigla.

Inovativnost temeljena na tradiciji

Cantus ansambl redovito podsjeća i na neke velikane novog zvuka glazbe 20. stoljeća, koji su u međuvremenu postali svojevrsnim klasicima. Jedan od njih je i Arnold Schönberg, ovom prilikom predstavljen Pjesmom šumske golubice iz gargantuanskog oratorija Gurrelieder, i to u njegovoj vlastitoj obradi za mezzosopran i komorni sastav. Iako nas od ovog djela dijeli već gotovo cijelo stoljeće, upravo je fascinantno koliko je Schönberg i danas jednako istovremeno “konzervativan” i “avangardan” kao i u svoje vrijeme – njegov je paradoks da je, bez obzira na svoje intenzivno pozivanje na tradiciju (ili upravo zbog njega), često daleko smioniji, znatiželjniji i, posljedično, inovativniji od mnogih današnjih skladatelja, koji kao da su se već pomalo umorili od glazbe (a i glazba od njih). Jednako je fascinantno i koliko je Schönberg uspješan u svom vrlo učinkovitom transponiranju monumentalnog orkestralnog zvuka u komorni medij, a, vezano uz ovu konkretnu izvedbu, ne možemo ne izraziti udivljenje nad sugestivnošću interpretacije Dunje Vejzović, čija izražajna snaga nije popustila niti nakon već niza desetljeća bogate pjevačke karijere.

Ipak, svakako najznačajniji element posljednjeg Cantusova koncerta bila je praizvedba ciklusa pjesama Silazak na vrh Stanka Horvata. Riječ je o posljednjem djelu prije godinu dana preminulog velikana hrvatske glazbe prošlog stoljeća, čiju je instrumentaciju, prema skladateljevim skicama, dovršio Berislav Šipuš. Treba odmah napomenuti da je Šipuš tom zadatku pristupio vrlo odgovorno, maksimalno susprežući vlastiti glazbeni senzibilitet, kako bi se (uspješno!) što više približio izrazu svog nekadašnjeg profesora. Sve odlike prepoznatljivog Horvatovog stila i ovdje su jasno prisutne – osjećaj za odabir vrhunskog pjesničkog predloška (ovdje su to stihovi Luke Paljetka), majstorsko vladanje dramaturgijom cjeline, te, povrh svega, duboko iskrena i ljudska ekspresivnost. Cantus ansambl i (još i više) odlična mezzosopranistica Martina Gojčeta-Silić pokazali su se dostojnim tumačima Horvatove posljednje skladbe, koja uistinu zaslužuje još izvedbi, i to upravo ovako vrhunskih kao što je bila i ova praizvedba.