“Znao sam svoja prava – ili sam barem znao jedno od njih – zahvaljujući albumu Fugeesa na kojem Wyclef pjeva: Ne možete mi pretražiti vozilo bez opravdanog razloga.”
Prije nekih pet-šest godina vozili smo se teksaškom stranom američko-meksičke granice na putu za Brownsville u Meksičkom zaljevu. Planirali smo tamo prijeći granicu i nastaviti južno za Mexico City u kojem smo živjeli. Vozio sam naš dvadesetak godina star Chevrolet kombi ogromnog osmocilindričnog motora koji je brujao. Bio je bijel (pomalo smo ga neinventivno zvali Moby Dick) s kliznim vratima koja je trebalo vezati iznutra da bi držala i olinjalim tepihom koji je pokupio mirise mnogih ljudi, cipela, hrane i pića što su bili prohujali kroz njega. Voziti ga bilo je kao upravljati brodom, ili, stvarno, kitom, ali na pustoj je cesti ugodno zujao pa je to bio spokojan načina da u mraku, dok su svi ostali spavali, saberem misli.
Raymundo se pridigao, upalio svjetlo otraga i krenuo prekapati po stvarima.
“¿Qué te pasa?” pitao sam ga.
“Voy a hecharme un churro”, odgovorio je. Smotat će joint. Nastavio sam voziti s farovima stvarajući plitke rupe u tami teksaške visoravni. Bio je dan nakon Nove godine i vani je bilo hladno. Pitao sam se na kojoj se nadmorskoj visini nalazimo. Mora da smo bili jako visoko. Nisam znao da u Teksasu može biti tako hladno. Većina knjiga i filmova koje sam čitao i gledao dočaravali su Teksas u konstantnom znoju s granicom pogođenom toplinskim valom pod kojim su imigranti umirali od dehidracije i sunčanice, ali sada bi strah bio onaj od smrzavanja na smrt.
Raymundo je probudio ostale – našeg punk basista Andrewa i prijateljicu Naomi kojoj je trebao prijevoz iz New Yorka. Počeo je kružiti joint. Marina i Enrique su tjedan ranije već bili otišli za Mexico City autobusom. Ja nisam povukao jer mi se upravljanje kombijem pored kojeg prolijeće monotoni noćni krajolik sličan onome iz video igrice nije činilo zabavnim dok si napušen. Nakon što su popušili joint, gotovo u istom trenutku u kojem su ga ugasili, u retrovizoru sam primijetio veliki bijeli kamion. Što nam se više približavao, to sam postajao sve nemirniji. Ima nešto nasilno u teksaškim ravnicama što je povezano s osamljeništvom, pustinjaštvom, s nečim suprotnom od onog na što nas navikava grad. Ako ovdje povičete upomoć, nitko vas neće čuti – krik će ugušiti pustoš i zagušiti vjetar.
Onda sam primijetio: bio je to kamion granične kontrole, glanc novi Ford u kojima se vozikaju okolo. Hauba je ogromna – veličine kreveta za male blizance – a svjetla veliki namršteni kvadrati. Prednje šajbe automobila se, naravno, temelje na ljudskim licima, a ova je imala izraz velikog tiranina.
Pomislio sam, “Eto, to je to”. Trebali smo to i očekivati. Ali nekako ne očekujete da će vas u vlastitoj zemlji zaustaviti ako vozite unutar dopuštene brzine i općenito poštujete pravila, no američko-meksička granica nije zapravo naša zemlja, već ničija – ona policije i lopova, tromih nasilnika i brzih zlokobno prikrivenih sjena. Svjetla granične policije su žmigala signalizirajući da se zaustavimo. Upalio sam indikator brzine, vrlo, vrlo polako ušao u zaustavni trak i stao.
Čekali smo u mrtvoj tišini. Policajac je nakon nekoliko minuta izašao iz svojeg kamiona i također vrlo, vrlo polako prišao mom prozoru. Spustio sam ga: ušli su vjetar i hladnoća pa sam zaškiljio kad je osvijetlio unutrašnjost kombija baterijom. Ponašao se kao tipičan lik iz tisuću filmova i serija.
“Dozvolu i prometnu”, rekao je. Na glavi mu se šepurio veliki kruti kaubojski šešir, imao je brkove. Uniforma mu je bila iste boje kao one što ih nose vojnici u Iraku i Afganistanu. Na prvi je pogled izgledao posvema lišen smisla za humor i pomalo tupoglav – bio je doppelgänger kamiona koji je vozio.
Nakon što je letimično pogledao prometnu i vozačku (koje smo nekim čudom imali u pretincu) vratio mi ih je jer to nije bilo ono što ga je zapravo zanimalo i usmjeravajući bateriju u unutrašnjost kombija upitao: “Koliko vas ima otraga?”
“Četvero”, odgovorio sam.
“Svi američki državljani?” pitao je.
“Ne. Tri američka i jedan meksički državljanin.” Došlo mi je da dometnem “gospodine” na kraju, ali sam se uspio svladati. Mrzio nas je i od nas je očekivao to isto; zapravo, činilo se kao da želi da ga mrzimo. Njegove su geste i način govora komunicirali puno više od izgovorenih riječi: bio je dominantan i pun hirovite, nervozne moći. Tu na teksaškoj ravnici blizu ponoći dok je lagano počelo sniježiti (s nevjericom sam primijetio snijeg dok mi se rušio još jedan stereotip o Teksasu) nije bilo ničeg što smo mogli napraviti po tom pitanju.
“Trebat ću osobne iskaznice od svih i putovnicu i vizu Meksikanca”, rekao je. Okrenuo sam se i nijansu podrugljivim glasom rekao: “Trebat će osobne iskaznice i putovnicu i vizu od Meksikanca”. Već su ga bili čuli, ali sam mislio kako je najbolji način da kroz to prođemo dostojanstveno taj da se ponašamo kao da je riječ o farsi jer nas je već bio okarakterizirao krivima – ali za što?
Policajac je uzeo osobne i Raymundovu putovnicu i vizu te se vratio u kamion gdje je, pretpostavljam, nazvao policijsku centralu smještenu negdje na toj prostranoj granici. U kombiju je vladala nelagodna tišina i moje su misli lutale u velikim se skokovima prebacujući na neka druga mjesta.
Jednom, dok sam bio na turneji po Europi, bio sam se iskrao vani s nekom djevojkom da lutamo ulicama Liegea, Rotterdama, Mannheima ili nekog drugog takvog grada. I tada je bila zima i jednako hladno kao i sada, samo mora da je to bio primorski grad jer se sjećam da je bilo tako vlažno da se morski zrak vrtložio i probijao kroz hlače i kaput te nisam mogao ništa doli nastaviti potezati iz boce vina i hodati dalje. Nisam nikome bio rekao da izlazim, znao sam gdje smo odsjeli – u skvotu u napuštenoj uredskoj zgradi u kojoj nam je domaćin – da, mora da je to bila Nizozemska – bio mrgodni punker Stijn kojeg smo zvali Stan. Nije bilo grijanja, samo male električne grijalice koje jedva da su djelovale u tom širokom prostoru ekstremno visokih stropova. Na podu su bili madraci. Imali smo dobar pogled, ali bilo je prljavo, jezovito, hladno.
Šetnja s tom djevojkom činila se kao bijeg – bila je visoka, distancirana i elegantna na način koji je bio u kontrastu s našim svakodnevnim životima. Bilo je dobrano iza ponoći i bili smo pijani na onaj iscrpljen način. Konačno sam rekao: “Ne bi li bilo lijepo provesti noć u onom hotelu? Možeš li zamisliti: bijele, svježe izglačane plahte, topli tuš i čisti ručnici? Mislim da bih spavao dvadeset sati”.
Bio je to hotel iz lanca Ibis, ali nov, sagrađen od crvene cigle, stakla i čelika. Svjetla su
sjajila, a predvorje je, s naše pozicije na ulici, imalo ugodnu auru sačinjenu od brojnih visećih šarenih svjetala – zlatnih, smeđih, kestenjastih, crvenih, hrđavih.
“Koliko imaš novaca?” upitala me djevojka, zvala se Henrietta.
“Pa”, rekao sam kopajući po džepovima, “imam nekih pedeset eura.” Zapravo nisam imao ništa – bend je imao pedeset eura i slučajno se dogodilo da su u mom džepu.
“Mislim da imam nešto novca na kartici. Možda ih možemo pitati da uzmu to gotovine, a ostalo naplate na moju karticu?”
Ta ideja mi nikad ne bi pala na pamet, ali umjesto da se vidim kako se pospan smrzavam na ulici, zamislio sam se u bademantelu i bijelim papučama.
“Da, pokušajmo. Prvo ćemo kupiti par piva na tom kiosku.”
Upalilo je – proveli smo noć u hotelu Ibis i od tada je Ibis za mene postao simbol – za bijeg od prljavštine, otrcanosti i, najvažnije, od hladnoće. Sanjario sam o Ibisu u trenutku kada se policajac vratio.
“Trebam potvrdu o datumu ulaska u Sjedinjene Države za Meksikanaca”, rekao je. Pogledao sam ga na trenutak pokušavajući shvatiti što govori, a onda jednostavno ponovio zahtjev Raymundou koji je možda imao pojma – kao Meksikanac – što je policajac imao na pameti.
“Raymundo, zato jer si Meksikanac, trebaš dati gospodinu svoju ‘potvrdu o datumu ulaska u Sjedinjene Države’. Molim te daj mu je.” Shvatio sam da ću se morati puno jače osloniti na sarkazam ako mislim doprijeti do ovog neugodnog, neobično naglog patriotskog policajca. Bio je visok i krakat, tip osobe kojoj su udovi predugački, a zglobovi prenapregnuti. Vjerojatno je pušio 100s cigarete od osnovne škole osjećajući se čudno u svom prevelikom tijelu. Njegova je smetenost bila pretvorena u ulogu nasilnika, kako je često slučaj s policajcima, koja je djelovala neuvjerljivom. Da nam je bila dana poštena šansa (da, na primjer, nije imao značku i pištolj), bili bismo ga rasplakali u pet minuta. Ali ovo nije bila takva situacija jer mu je na boku stršio vidljiv pištolj.
Napušeni Raymundo me zbunjeno pogledao. “Znaš, Raymundo”, sada sam bio šaljiv, “potvrda ulaska u Sjedinjene Države. Nađi je!” Još uvijek sam mislio kako je sve to komplicirana šala i kako će sve biti dobro jer je Raymundo imao i putovnicu i vizu i uistinu legalno bio u Sjedinjenim Državama (što nije uvijek bio slučaj jer bi nekad ostao mjesecima duže nego što mu je viza dopuštala). Sistem postoji zato da nevini ne bi patili, a Amerika je ustavna država.
Upalili smo svjetla otraga i Raymundo je izvadio svoju veliku vunenu torbu koja je na ovom stadiju turneje već bila do vrha natrpana smotuljcima prljave odjeće. Nije znao odakle da krene. Tiho je rekao: “Tu je negdje...” Nije bilo puno prilika u kojim ste Raymunda mogli vidjeti usplahirenog.
Okrenuo sam se policajcu i rekao: “Bit će je teško naći. Što je to točno?” Nije smatrao potrebnim da mi objasni.
“Iziđite iz auta!” pozvao nas je. “Meksikanac ide sa mnom, a vi ostali se poredajte deset koraka od automobila!” Bili smo zaprepašteni. Sada? Ovdje? Na snijegu, u mraku, na hladnoći? Mora da se šali! Ali nije bilo ničeg šaljivog u tom čovjeku. Kako sam ranije spomenuo, bio je lišen i najmanjeg osjećaja za humor.
“Ali on ima potvrdu, samo je trenutno ne može naći. Naći će je! Samo pričekajte malo da je može potražiti.” Moj glas je iz ruganja prešao u moljenje (a s njim i moj ideal dostojanstva), no policajac nije bio impresioniran. Je li itko ikada uspio razuvjeriti policajaca nakon što je već donio odluku? To me podsjeća na ono kada u nogometu sudac izvadi crveni karton: zašto se igrači uopće trude raspravljati i moliti? Sudac nikada neće ustvrditi: “O, da, sad vidim što želite reći. Promijenit ću mišljenje i povući crveni karton”. Moljenje u takvim okolnostima je znak očaja, gubitka dostojanstva. Ponašati se dostojanstveno značilo bi prihvatiti crveni karton, cupnuti petama, okrenuti se i tiho odstupiti s terena. Sada sam ja bio igrač koji zaklinje, koji pita i objašnjava, naravno, bez uspjeha. Raymundo je bio odveden do stražnjih vrata Forda koji je iza imao svojevrsnu ćeliju s malim prozorima s rešetkama, a mi smo se postrojili pored ceste.
“Možemo li uzeti džempere? Hladno je!” uzaludno je upitao Andrew nakon što je Raymundo stavljen u ćeliju.
“Ne, ne smijete se približiti vozilu”, rekao je policajac. “Čekamo K9 jedinicu. Ostanite tamo. Ne mičite.”
To je bilo zabrinjavajuće. Upravo su bili popušili joint i tko zna kakve su se još sve droge krile po zakutcima kombija? Čak i najdetaljnije čišćenje ne bi moglo ukloniti sve tragove, a kombi, nije potrebno naglašavati, već dugo nije bio očišćen.
K9 jedinica je konačno stigla. Čovjek je bio puno ljubazniji (kao što se ljudi koji rade sa životinjama uvijek čine ljubaznijima) i, primijetio sam cinično, bio je Meksikanac. Ili, kako se kaže, meksički Amerikanac.
K9 policajac nas je pozdravio osmijehom. “Imam li vaše dopuštenje da pretražim vozilo?” pitao je.
“Nema šanse!” odgovorio sam. Znao sam svoja prava – ili sam barem znao jedno od njih – zahvaljujući albumu Fugeesa na kojem Wyclef izjavljuje, “Ne možete mi pretražiti vozilo bez opravdanog razloga.” Policajac je slegnuo ramenima i pustio psa da se pozabavi kombijem izvana. Pas je bio marljiv i fanatično krenuo obrađivati kombi njušeći sve točke do kojih je mogao dosegnuti kandžama grebući istrošenu bijelu boju.
“Hej! Pas nam grebe kombi!” povikala je Naomi iz daljine, drhteći prekriženih ruku.
Policajci su je ignorirali i pas je nastavio poskakivati neurotično tražeći. Kada je stigao do kliznih vrata koja su cijelo vrijeme bila otvorena, prednje je šape položio u kombi, brzo i duboko pomirisao pa počeo cviljeti. Iako policajcima nije bilo dozvoljeno da pretraže unutrašnjost kombija (ako je vjerovati Wyclefu), to se svodilo na istu stvar. Pas je nastavio cviljeti doimajući se zabrinutim oko nečega. Sada sam već cijelu scenu promatrao odozgo, zamišljajući se u saveznom zatvoru i razmatrajući kako bi kričavo narančasto zatvorsko odijelo neobično izgledalo na nekome poput mene. To u tom trenutku nije bilo ni najmanje važno, no u stomaku mi se stvarao čvor straha.
Nakon nekih deset minuta prvi se policajac, onaj koji je izgledao kao karikatura teksaškog policajca, odmakao sa strane da se konzultira s ljubaznijim meksičkim policajcem. Čuo sam kako mu Meksikanac govori, “Imaju nešto, ali to nije dovoljno za tužbu. Ne možemo ništa napraviti”.
Teksašani se doimao razočaranim. “Baš ništa? Što nam je pas pokušavao reći?”
“Možda su nedavno pušili. Kao što kažem, imaju nešto, ali nije dovoljno.”
Nakon pauze Teksašani se okrenuo prema nama i rekao, “OK, možete ići.”
“Što s našim prijateljem?” pitao sam u nevjerici, kao da je to sitni detalj na koji je već zaboravio.
“Bit će procesuiran i deportiran.”
“Što to znači? Gdje ćemo ga naći?”
“Možete provjeriti otpremne stanice s druge strane granice. Nisam siguran na kojoj će završiti.”
Pola sata kasnije opet smo se vozili u smjeru Brownsvillea, ali sada s namjerom da dođemo do prvog graničnog prijelaza smještenog u gradu čijeg se imena više ne sjećam i iz kojeg smo trebali prijeći u Meksiko i čekati da istovare Raymunda. Već sam bio čuo za to: autobusi i autobusi imigranata koji se bez pompe šalju natrag u Meksiko samo da bi se onda svi opet raspršili granicom pokušavajući ponovo ući. Imigranti iz Srednje Amerike ne nose osobne tako da mogu tvrditi da su Meksikanci i onda biti isporučeni na tu granicu, umjesto u svoju daleku zemlju. Ali na koji granični prijelaz? Dva su bila relativno blizu i jedan malo dalje. I kada? O svemu smo tome razgovarali dok smo se vozili, sada posvema budni, pribrani i puni adrenalina koji nam je šikljao venama. Bože! Kakva promjena situacije! Raymundovo je sjedalo bilo prazno, kao da je iznad nas preletio svemirski brod usisavši ga ravno kroz krov.
Nakon pet dana čekanja u dosadnom hotelu s meksičke strane bezimenog grada, nazvao sam Raymundovu obitelj u Mexico Cityju. On sam je podigao slušalicu.
“Raymundo?!” rekao sam. “Tamo si?”
“Da, cabrón”, odgovorio je. “Mama mi upravo sprema ručak.”
“Proklet da si!” rekao sam. “Čekamo te u toj rupčagi i provjeravamo sve prijelaze i autobuse već danima! Što ti se dogodilo?”
“Rekao sam im da sam legalno u Sjedinjenim Državama. Nisu mi vjerovali. Zamolio sam im da provjere u kompjuteru. Nisu me mogli naći. Željeli su da potpišem izjavu da će me se deportirati. Znao sam za tu caku, nisam potpisao jer onda više nikada ne možeš ući u zemlju. Najlakše je potpisati papir jer te odmah puste ili odvezu u Meksiko. No rekao sam im da odjebu. Vratili su me natrag u zatvor, a onda su me konačno našli u kompjuteru. Bila je Nova godina pa kompjuter još nije imao stare podatke. Ispričali su se i pustili me. Tata mi je kupio avionsku kartu.”
“Što je bilo s drogom? Znaš da je pas pretražio kombi? Bili smo tamo satima.”
“Bila mi je u džepu. Znaš u onom malom kojeg imam u rukavu jakne. Bila je tamo. Imao sam je otraga u policijskom kamionu.”