Noga filologa - Hrčki

Neven Jovanović http://filologanoga.blogspot.com

Pišem ovo uz pozadinu repetitivne tehnološke muzike: tri tona, dva intervala, note brevis ad infinitum. To pjeva skener s automatskim uvlakačem papira dok u digitalne slike pretvara sveščić za sveščićem časopisa Archivio storico per la Dalmazia, godište treće, Rim 1928. Dok napjev traje, negdje drugdje u gradu (bar se nadam) jedan od studenata četvrte godine latinskog prepisuje na kompjuteru latinski tekst iz knjige tiskane u Padovi 1636; snimke ove knjige skinuli smo s jednog njemačkog portala. Na trećem kraju grada, pak, netko treći ispravlja greške u tekstu koji je kompjuter pročitao sa digitalne presnimke dva stupca jedne od sitno tiskanih bibliografija iz Enciklopedije Jugoslavije (prvo izdanje, Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1955.-1971.). A netko četvrti skenira Sencov Grčko-hrvatski rječnik za škole (Zagreb, 1910., bezbroj pretisaka), ručno dodajući, kao bookmarke, grčke natuknice s vrha svake stranice.

Što je to što radimo? I zašto to radimo? I zašto to radimo mi?

O!

Repetitivni, nekreativni, gnjavatorski posao koji radimo zove se glamurozno: digitalizacija. Prevođenje tiskanog teksta u neki od računalno čitljivih oblika, bilo u digitalnu sliku, bilo u niz digitalnih slova. A zašto to radimo? Dva banalna odgovora i jedan patetični. Skeniram rječnik od 1022 stranice da bih ga stavio na memory stick i nosio u džepu; skeniram svoju znanstvenu knjižnicu – i knjige i fotokopije – jer su mi stan, ili soba u domu, naprosto premali za pedeset metara polica i deset tisuća svezaka. Drugi banalni: skeniram časopis pokrenut u Italiji nakon Rapallskog sporazuma, časopis kojim je država željela simbolično potvrditi svoje faktično posjedovanje dobrog dijela Dalmacije, zato što je taj časopis, ma koliko ideološki obojen i motiviran, donio niz iznimno važnih priloga za povijesna razdoblja i prostore koji su danas “naši”, a ja ih trenutačno istražujem. No, u Zagrebu je Archivio storico per la Dalmazia praktički nedostupan: ne mogu ga dobiti ni u jednoj javnoj knjižnici, pogotovo ne u cijelosti.

Dužan sam još patetični odgovor. O! ovim gnjavatorskim poslom prenosimo dio Baštine iz Starog u Novi medij. O! čineći tako radimo isto ono što su činili humanisti od 1439. nadalje, kad su tekstove iz rukopisnih kodeksa masovno prenosili u tiskane knjige, ili isto ono što su, prije njih, činili svi oni Nepoznati Neki koji su između prvog stoljeća prije nove ere i osmog stoljeća nove ere tekstove – ne tako masovno – s papirusnih svitaka prepisivali u kodekse. O! prenosimo iz Starog u Novo.

Sedam penija za A4 stranicu

Internet kaže da nismo jedini koji to rade.

“Vremena se mijenjaju; kao i uvijek, i mi se moramo mijenjati s njima. Više se ne sjećam jasno kad sam prvi put s polica skinuo dva sveska Payne Smithovog prijevoda Komentara uz Luku Kirila iz Aleksandrije. Možda je to bilo 2005. Svesci su stajali na otvorenom pristupu u sveučilišnoj knjižnici u Cambridgeu. Zapazio sam ih nekoliko puta dok sam tražio prijevode crkvenih otaca kojima su istekla autorska prava, pa ih smijem skenirati za svoj website. Ali uvijek me odbijala veličina Payne Smithovih knjiga. Još su me više odbijale fusnote složene u dva stupca i marginalne bilješke, tako karakteristične za viktorijanske prijevode, tako zahtjevne za kad treba skenirani tekst korigirati, formatirati, linkati fusnote i njihove referencije.

Ali vremena se mijenjaju. Jednog sam ih dana skinuo s police, i odnio niz dugi hodnik do sobe za fotokopiranje te ih, po cijeni od sedam penija za A4 stranicu, nakon nekoliko sati pretvorio u debelu hrpu fotokopija. Odnio sam ih kući, stavio na ormarić gdje i danas stoji hrpa materijala slične prirode. Bar se to nije promijenilo.

Opis direktorija na kompjuteru kaže mi da sam skeniranje počeo 1. veljače 2006, u 22:18. Pomoću HP6350C skenera s uvlakačem za 25 listova, napravio sam 13 poddirektorija od oko 60 stranica u svakome, i počeo OCR [optičko prepoznavanje znakova] obradu prilično nesavršenih slika. Polako sam se probio kroz veći dio prvog sveska, a onda sam stao. Jer su se vremena promijenila dok sam radio na tom tekstu.”

Čovjek koji ovo piše zove se Roger Pearse (a ovo je napisao na neonostalgia.com). Otprilike 2006, kad je Pearse poskenirao Komentare uz Luku – inače, prevedene sa sirijskog – i ja sam po prvi put saznao za mogućnost da skeniranje postane kompulzivno-opsesivna radnja, da postane ono što je humanističkim znanstvenicima dotad bilo fotokopiranje. Sugerirao nam je to – nama, polaznicima jednog seminara u Bugarskoj – jedan kanadski profesor na radu u Londonu. “Uzmete tekst i skenirate ga”, rekao je, demonstrirajući gestama kako se to radi, žmirkajući iza naočala. “Zato da biste ga mogli podijeliti s drugima.”

Dajem, a ostaje mi

Ovo je jako važno, i to je pravi razlog zbog kojeg trošimo vrijeme, novce i energiju prenoseći iz Starog u Novo. Ako ti poklonim knjigu, ja je više nemam, i moram si kupiti drugu; ako posudiš knjigu iz knjižnice, ne mogu je posuditi ja; ako sam na drugom kraju svijeta, mogu ti knjigu pokloniti / posuditi samo šaljući je poštom.

Osim ako je knjiga u digitalnom formatu.

Zašto knjižnice ne daju da časopise nosite van? Jer je njihova vrijednost u potpunosti, nema iritantnijega od nepotpunog niza – uvijek će vam trebati baš onaj broj koji fali – i ne smije se riskirati rupa u nizu. A opet, naše knjižnice nisu bile dovoljno bogate – ili dovoljno mudre – da nabavljaju više primjeraka istog časopisa. To nije problem kad se radi o novim časopisima, ali što kad oni prestanu biti novi? Što kad vam zatreba neki od Akademijinih Radova, Građa ili Starina iz doba Franje Josipa, Archiv für slavische Philologie iz doba kad ga je uređivao Vatroslav Jagić? Da i ne govorimo da možda baš i niste u neposrednoj blizini knjižnice koja te časopise ima, ili je možda radno vrijeme te knjižnice završilo. Isto, uostalom, vrijedi i za stare knjige: izdanje iz 1975. možda još možete tražiti u antikvarijatu, ali izdanja iz 1675?

No, jednom kad te tiskovine digitalizirate, i kad potom digitalnu verziju stavite na internet, ta verzija – dok se nešto ne pokvari – ostaje dostupna 24 sata dnevno, sa svakog priključka na Mrežu, ma gdje bio, i u koliko god primjeraka treba: svako downloadanje stvara novu kopiju.

A zašto to radimo baš mi? Pa možemo, recimo, brigu oko digitalizacije prepustiti onima koji knjige imaju, i koji su plaćeni da ih čuvaju – javnim knjižnicama kao što je Nacionalna i sveučilišna. Ili možemo, recimo, tu brigu prepustiti onima koji su to, bogati i moćni, ionako već napravili (ako mislite da sve što skeniramo mi u svojim malim skriptorijima nije već skenirao Google, u okviru svoga gigantskoga Book Search projekta, ljuto se varate). Na guglovsku je konkurenciju, uostalom, mislio i Roger Pearse, kad je stao pitajući se čemu radi to što radi: ono za što su njemu, samome, trebale godine i godine strpljivog rada, u času je – i iznova – napravio Google, sa svojim masovnim pristupom, neograničenim bandwidthom, i vojskom jeftinih najamnika.

Da, možemo to ostaviti drugima – ali koliko ćemo dugo čekati? I tko će nam dati ono što napravi (velik dio knjiga na Google Book Searchu nije dostupan u cijelosti; ništa što je digitalizirala NSK Zagreb nije u upotrebljivom obliku dostupno preko interneta)?

Mi to radimo – osim zato što smo genetski slični hrčcima – prvenstveno zato što nam te knjige trebaju. Što nam trebaju sada, i što nam trebaju baš te. Oprostite, ali ne bavim se ni dječjom književnošću ni Drugim svjetskim ratom ni lingvistikom ni poviješću fizike ni ranim majstorima. Zato sigurno neću digitalizirati takve knjige i časopise, niti ću ih koristiti, osim iz razonode. Ali dobro znam što je bitno, krucijalno – i odlično znam što je teško dostupno – na području klasične filologije (osobito latinske) i hrvatskog latinizma (osobito književnog); te mi stvari trebaju svaki dan.

Hrčak i knjižnica

Hrčak radi hrpu jer ga instinkt tjera; ali njemu je do te hrpe i stalo, i vezan je uz svaki njezin lješnjak, žir, pšenično zrno. Nasuprot tome, knjižnice su zadužene za sve; Google jede sve. Oni razmišljaju naveliko, uđuture, u milijunima naslova – jedna se Googleova inicijativa i zove “Što biste učinili s milijun knjiga?” – i milijunima terabajta. Njima i ne smije biti osobito bitno kakve su te knjige. Ali ja sam hrčak, i to hrčak s posebnim ukusom. Meni ne treba milijun knjiga; treba mi nekoliko stotina, možda nekoliko tisuća, ali pravih. Moje su potrebe kvantitetom zanemarive, i zato su u dosegu skriptorija-jednokleka; zato su, eto, skener na mojem stolu i na njega spojen kompjuter učinili, u godinu dana koliko ih imam, za digitalizaciju hrvatskih latinista više od HAZU i NSK zajedno. Na časnu riječ.

Istovremeno, manji broj tekstova omogućuje da radimo na kvaliteti njihove digitalizacije, da o njoj razmišljamo, s njom eksperimentiramo. Jer digitalizacija ne završava kad tiskana slova pretvorite u binarne nizove; ona ovdje, zapravo, tek počinje. Tek treba te binarne nizove upotrijebiti za nešto što se s tiskanim slovima ne može.

Šalji dalje

Ono što pokreće digitalizacijske hrčke jest, dakle, osobni probitak: te knjige trebaju meni. No, digitalni hrčkovluk – za razliku od onoga “analognog” – omogućuje nam da budemo i altruisti, i to bez ikakvog inkomodiranja; u digitalnu knjižnicu-jazbinu možemo pustiti bilo koga, ne bojeći se da će nam nešto odnijeti (jer, sjećate se, dok je svako posuđivanje odnošenje, svako je downloadanje umnožavanje).

To je povezano s drugom mojom profesionalnom spoznajom, vrlo ne-hrčkovskom i kontra-hrčkovskom. Neću stići napraviti sve što vidim da bi napraviti trebalo. Pustimo sad igru slučaja; ne mora mi nijedna cigla pasti na glavu, ne moram biti James Dean i umrijeti mlad – onoga što bi se moglo učiniti, što bi bilo zanimljivo učiniti, u mojoj struci ionako ima previše, a da bi to sada djelatni stručnjaci – svi zajedno – stigli napraviti do mirnoga kraja svojih karijera. Govorimo, pazite, samo o onom što ja vidim i znam da bi trebalo; posve izostavljamo ono što ne vidim, ne znam, dokle moje sposobnosti ne sežu. Tako je u mojoj struci oduvijek i bilo; tako će, po svemu sudeći, i biti.

I to je, uz osobni interes i lakoću izvedivosti, treći motiv koji me pokreće; i nije to toliko uzvišena misija “ostavljanja zadužbine budućim naraštajima” – naraštajima en gros za zadužbinu će se fućkati, i to je OK – koliko tomsojerovsko prebacivanje posla na onih pet-šest entuzijasta koje će u sljedećih stotinu godina, iz meni nepojmljivih razloga, intrigirati one stvari koje intrigiraju i mene.

Oni će se, naravno, tužiti da nisam napravio sve što je trebalo onako kako je trebalo, da je ta naša “digitalizacija” bila beznadno manjkava i staromodna, da smo zanemarili baš najvažnije aspekte onoga što smo digitalizirali. Znam, i ja se tako tužim na svoje prethodnike iz doba Franje Josipa, one bradonje s Vatermörder kragnima. I to je OK. Ali napravit ćemo – mi u svojim jednočlanim, svjetovnjačkim skriptorijima – koliko znamo i možemo.

Skener je svoje dovršio. Gasimo kompjuter, ajmo doma.