Krimić islandskoga autora umjereno je zabavan roman za priručnu razbibrigu i papirnati turizam koji ima tendenciju brzog pada u zaborav
Kad se u (kriminalističkom) romanu kojega inozemnog autora pojavljuje lik Hrvata ili topos Hrvatske, marketinškoj družini sjekira je pala u med; knjiga na pultu u knjižari odmah postaje interesantnija ili barem instantno zapinje za oko i pobuđuje znatiželju. Jedan od najpoznatijih papirnatih zločina koji iole imaju veze s Hrvatskom jest onaj iz Ubojstva u Orient Expressu (1934.) britanske kraljice krimića Agathe Christie: ubojstvo se dogodilo u vlaku u okolici Vinkovaca. Hrvatski kontekst u tom slučaju ima tek sporednu ulogu, kao jedna od manje važnih stanica na putu luksuznog vlaka od Pariza do Istanbula, kolonijalističko-orijentalističke fantazije Europe s početka 20. stoljeća.
Fenomen skandinavskoga krimića od drugih tendencija unutar žanra razlikuje stavljanje naglaska na socijalnu komponentu i mapiranje dubljih društvenih problema, ne zadovoljavajući se pukim položajem intelektualne zagonetke ili blockbusterske fontane krvi. Likovi s hrvatskom ili nekom drugom bivše-jugoslavenskom putovnicom često se pojavljuju u pozadini, usputno spomenuti (osobito su popularni štafažni likovi vozača kamiona koji jedva natucaju neki od stranih jezika), suptilno se nadovezujući na problematiku imigranata i (post)tranzicijskog stanja. Norveški autor Jo Nesbø, pak, u romanu Spasitelj, šestom po redu iz ciklusa s glavnim istražiteljem Harryjem Holeom, jednom Hrvatu daje mnogo upadljiviju ulogu glavnog negativca. Kontekstualne reference i crtice koje se odnose na tzv. “Malog Spasitelja” u širokim potezima konstruiraju i reprezentaciju Hrvatske: korijen zločina leži u Domovinskom ratu, u Vukovaru, a važne su reference i katoličanstvo (u romanu se nalazi i teatralna scena tajnoga susreta u zagrebačkoj katedrali) te formulaično nanizane ljepote hrvatskoga krajolika pa čak i folklorna pričica o hrvatskom podrijetlu kravate. Hrvatska je priča doduše podtekst, ali važniju ulogu igra skandinavski kontekst s pitanjem tretmana imigranata i problematiziranjem pozicije humanitarne organizacije Vojske spasa.
Split, New York, Reykjavik Roman Vodič za uredan život: mali savjeti profesionalnog ubojice Hallgrímura Helgasona u središte radnje postavlja Splićanina Tomislava Bokšića, profesionalnog ubojicu Toksičnog (Toxic u engleskom izvorniku ipak zvuči manje smiješno) koji operira u New Yorku, ali zbog krivog poteza odozgo – naloga za ubojstvo pogrešnoga čovjeka koje nije trebao izvršiti – mora se primiriti na neko vrijeme i spletom okolnosti završi u glavnom gradu Islanda, Reykjavíku. Vodič za uredan život u jednoj se bitnoj komponenti razlikuje od nabrojanih primjera: njegova žanrovska etiketa tek bi uz puno natezanja mogla biti ona krimića. Tvrdnja “Hrvat je ubojica” tako nije klasični spoiler, u romanu se ne traži ubojica, nema procesa odgonetanja motiva niti pokušaja rekonstrukcije njegovih pothvata; riječ je o privremenom umirovljenju profesionalca. Usporedi li se Helgasonov roman s Nesbøvim, nazire se nekoliko podudarnosti u tekstualnoj predodžbi Hrvatske i hrvatstva: prauzrok zločina pronalazi se u Domovinskom ratu (u Bokšićevu slučaju riječ je o Kninu), katolički bigotizam je česta usputna referenca, a taj prostor određuje i “balkanski mentalitet” raspojasane zabave. Ipak, reprezentacije Hrvatske u Helgasonovu romanu znatno su iscrpnije i proturječnije: primjerice, bogomoljska tendencija fabularno se sabotira (dvostrukim) ubojstvom svećenika (prvo hrvatskog, u ratu, o čemu doznajemo iz traumatične eksterne analepse, a na početku romana i američkog svećenika), rat se desakralizira hrvatsko-srpskom homoseksualnom epizodom, a Hrvatska se pruža i dalje od Zagreba. Dobro su pogođene i reference na Euroviziju koja se emitira u ključnim momentima romana (godina u kojoj pobjeđuje srpska pjevačica Marija Šerifović) i katalizator je Bokšićeve nostalgije prema cijelom bivše-jugoslavenskom prostoru isprepletene sa sjećanjem na Severinin nastup. Toksični se osvrće i na međusobnu podjelu glasova među balkanskim zemljama, uz ironičan komentar: “Trebamo još balkanskih država, inače nema teorije da ikad više pobijedimo na tom jebenom natjecanju”.
Uz hrvatski topos, obojen nostalgijom, misaonim skokovima u prošlost i patriotizmom, jasno se naziru još dvije lokacije: New York i Reykjavík. Dok je New York grad opasnosti, avanture i beskrajnih mogućnosti, igralište za “velike momke” i vječiti mokri san, Reyjkavík, koji je tekstualno dobio najviše prostora u artikulaciji više ili manje imaginarnih geografija, njegova je potpuna suprotnost. Vječito ironiziranje toga globalno ne osobito vidljivog i značajnog gradića s tek stotinjak tisuća stanovnika u većem je dijelu romana Bokšićeva osnovna pripovjedačka preokupacija. “Hladnjačka klima”, majušni zatvor i nepostojanje tržišta oružja, paprene cijene i maslačne djevojke izrazito feminističkih nazora redom izazivaju čuđenje. Bokšićev lik u funkciji je proizvodnje komike, a ne oblikovanja slojevite predodžbe toga geografskog prostora. Njegov je (ne previše uspješan) recept za smijeh pojačavanje stereotipa do maksimuma i njihovo povremeno ublažavanje čuđenjem jer Island ne odgovara tom paketu predodžbi. Reprezentacije Islanda u romanu su snažno obojene dodatnim nepovoljnim kontekstom: Toksični u njujorškoj zračnoj luci ubija američkog televizijskog propovjednika Friendlyja, preuzima njegov identitet i završava u islandskim krugovima manjinske (na momente radikalne) kršćanske zajednice – koja je još jedan generator humora i predmet poruge. Njegovo simuliranje simboličkog ozdravljenja od grijeha i tereta nekoliko desetaka ubojstava ironičan je komentar na mesijansku ulogu religije, ali i glavna prizma kroz koju se promatra islandska kultura – iz bolnički čiste dnevne sobe s uštirkanim snježnobijelim stolnjacima i vječito uključenim religijskim TV kanalom.
“Čvrsti momak” u pitomom okruženju Lik Toksičnoga uvelike se oslanja na maskulinu tradiciju hard-boiled krimića: riječ je o opasnom momku koji ubija bez grižnje savjesti, ne razlikuje jasno dobro i zlo, njegov je najveći ponos ubojita efikasnost, a odnos prema ženama dominantno je mačistički; svakoj je ženi u romanu dodijeljen broj koji označava nakon koliko bi dana u ratnoj izolaciji na planini Toksični posegnuo za njom. Mačističko razmetanje još je upadljivije zbog pripovijedanja u prvom licu te često balansira na granici između duhovitog i teško probavljivog, u cjelini više naginjući prema potonjem. U relaciji s odnosom prema suprotnom spolu jest i domovinski patos. Sve su Bokšićeve žene odlučujuće definirane svojom nacionalnošću i pretvaraju se u modele konkretizacije nacionalnih stereotipa. Tako mjesto u romanu pronalaze islandska emancipirana i slobodoumna djevojka, zaobljena Latinoamerikanka i strastvena, pa čak i divlja Srpkinja.
Još je jedan aspekt koji koincidira s hard-boiled prozom fetišistički odnos prema oružju koje je na momente i personificirano. Na Bokšićev užas, Island nema tržište oružja, ali glavni lik to dovitljivo kompenzira iskrivljenim kraćenjem neizgovorivoga imena svoje islandske djevojke u nadimak Gun te ona tako postaje nadomjestak za osjećaj sigurnosti, dominacije i imidž koji pištolj konotira.
Vodič za uredan život roman je koji spada u periferne rukavce krimića i tematizira ono što nastupa nakon razrješenja zločina, odnosno očekivanoga kraja teksta. Skrivanje, pritajenje i prostor za refleksiju, prebiranje po sjećanjima na prošlost te pomaljanje klica grižnje savjesti u žanru krimića uglavnom nisu bitnije zastupljeni. Izbor pripovijedanja u prvom licu također prati prebacivanje naglaska na lik, a ne na djelo ubojice Bokšića te ga se tom strategijom nastoji učiniti simpatičnijim čitateljstvu. Jedan od sastojaka romana u koje se uložilo najviše pripovjednog truda jest duhovitost koja u više situacija prije ostavlja mlak dojam nacionalno-rodno obojenog vica nego dopadljive komične situacije. Najintrigantniji i najuspjeliji aspekt teksta (re)distribucija je nacionalnih stereotipa koje autor kombinira i preslaguje iz različitih izvora, najdetaljnije razrađujući islandski kontekst koji mu je najbolje poznat, ali i namjerno ga iskrivljavajući pogledom kroz zamagljenu leću Tomislava Bokšića koji ne pokazuje veliki senzibilitet za nijansirano razumijevanje drugih kultura. Hrvatska strana priče također je obilježena deformacijama i otvoreno pokazuje svoju konstrukciju, što zorno oprimjeruje već ime glavnoga lika nastalo spajanjem imena najpopularnijeg i najpoznatijeg hrvatskoga vladara s prezimenom nogometaša koji je u Francuskoj 1998. godine sudjelovao u vječno spominjanom uspjehu hrvatske reprezentacije. Sve u svemu, Vodič za uredan život umjereno je zabavan roman za priručnu razbibrigu i papirnati turizam koji ima tendenciju brzog pada u zaborav.