Hrvatska i NATO

Ima li smisla da se Hrvatska uključi u Sjevernoatlantski savez (NATO)? Ako ima, a kako gotovo sva politička elita smatra, onda bi to trebalo dokazati, dapače, i pobijanjem suprotnih stajališta. Ako nema, onda i za to stajalište treba iznijeti plauzibilne argumente u raspravi sa svojim oponentima. Smisleno može biti samo ono što se logički slaže sa svojom svrhom. Naime, ako bi argumenti bili proturječni, onda stajalište ne bi bilo prihvatljivo; ako ne bi bili proturječni, onda bi mogli biti značajni u projiciranju odgovarajućeg političkog čina. Ne bi nitko smio biti povrijeđen ako bi se otkrile proturječnosti u njegovu stajalištu. Uostalom, svako stajalište je hipoteza koju valja provjeravati i dokazivati.

Tko smo u vojnom paktu?

Kritički odnos prema sebi, kao metoda otkrivanja istine, moralno je stajalište: logična konzistencija uvjet je i načelo ozbiljne politike.

Nužno je radi smislenoga političkog čina eksplicirati, prije svega, specifičnost pojmova koji ga bitno utemeljuju? Hrvatska bi radi osmišljavanja vlastite političke upravljenosti trebala iznijeti na vidjelo to po čemu je NATO – poseban – u svojem rodnom pojmu. Isto tako treba staviti u zagrade deklamacije njegovih agenata i to što je Hrvatska via facti – kao članica Partnerstva za mir i njegove “jadranske” inicijative s Albanijom i Makedonijom (sutra zacijelo s Crnom Gorom) – pod njegovim pokroviteljstvom.

Sjevernoatlantski savez (NATO) jest vojnopolitički savez.

Taj sud podrazumijeva sintezu elemenata militarističkog i političkog. Kvalifikacija da je NATO vojnopolitička organizacija zahtijeva usporedbu s istorodnim organizacijama. Neprijeporno je da su vojnopolitičke organizacije bile Centralne sile i Antanta. Bio je to i Trojni pakt (Osovina Berlin – Rim – Tokyo). Bila je to i Antihitlerovska koalicija. Bio je to i Varšavski savez, kojem je, svakako, u korijenu Informbiro. Bila je i Jugoslavenska narodna armija vojnopolitička organizacija. Dakle, i Antante, i Centralnih sila, i Trojnoga pakta (Osovine Berlin – Rim – Tokyo), i Antihitlerovske koalicije (Saveznika), i Varšavskoga saveza, i Jugoslavenske narodne armije – vojnopolitička organizacija – unatoč ratnim sukobima među njima pojedinima ili/i čak u njima samima – jest rodni pojam. U njihovu opsegu nesumnjivo je i Sjevernoatlantski savez (NATO). Bilo subjektivno, bilo objektivno, direktno ili/i indirektno, Hrvatska je sa svakom tom vojnopolitičkom organizacijom bila u doticaju. I sa svakom je imala teških iskušenja.

Prvi svjetski rat konzekvencija je nastojanja, spram starih nacija, onih mladih u njihovu svjetskom kapitalističkom konstituiranju i situiranju. Nastup po toj Plessnerovoj klasifikaciji par exellence mlade nacije – njemačke – nakon ujedinjenja 1871. bio je motiv starim nacijama da shvate kako su došle do svojih granica u kolonijalističkoj ekspanziji i da potvrde njihov doseg nadomještanjem međusobne konkurencije mogućim savezništvom.

Berlinski kongres 1878. prekretnica je u odnosu snaga pojedinih europskih nacija na svjetska povijesno-politička zbivanja. Kancelar Otto von Bismarck promovirao je svoje interese naspram Sanstefanskoga mira kojim su slavenske zemlje zadobile na Balkanu snažniji politički utjecaj nakon potiskivanja turske prevlasti.

Hrvatska – “ničija” zemlja

Na Berlinskom kongresu Njemačka se potvrdila kao politički činitelj, na Balkanu, na kojem je Austro-Ugarska dobila koncesiju na Bosnu i Hercegovinu. Formalizacija njemačkog i austrougarskog političkog zbližavanja 1879. svjedoči o nastojanju mladih nacija na zajedničkom realiziranju onoga što su prije njih realizirale stare nacije. Politička bliskost sa zemljama na putu, do Indije, bila je jamstvo zacrtanoga Drang nach Osten. Ulaganja u željezničku prugu od Berlina do Bagdada upečatljiv je pokazatelj. Sporazumijevanjem 1882. s Njemačkom (i s njezinom saveznicom Austro-Ugarskom) – Italija, zemlja koje je, zbog kasnoga nastupa, nakon ujedinjenja 1870., kao mogućega subjekta na svjetskoj kapitalističkoj sceni, historijska sudbina jednaka Njemačkoj, vidjela je svoju kolonijalnu promociju, prije svega, na Sredozemlju. Međutim, ona se pokazala nepouzdanim saveznikom zbog pretenzija na isto područje (istočna obala Jadrana i neka područja u Alpama). Konstituirale su se Centralne sile i interpolirala mogućnost divergencije među njima.

Ta linija od Berlina do Bagdada istaknula je Balkan kao osobito značajno područje sučeljavanja Centralnih sila i Srdačnoga sporazuma (Entente cordiale) Engleske i Francuske 1904. Englesko-ruskim sporazumom 1907. zaokružen je taj europski savez začet francusko-ruskim ugovorom 1893.

Formalnopravno je Hrvatska, kao element Austro-Ugarske, bila pokretač rata, ali je to privid jer ni po čemu nije odlučivala o toj inicijativi odnosno bila je, štoviše, osim Frankove pravaške frakcije, u opoziciji prema njoj. Krležina književnost oslikava opstrukciju Hrvata njezinim ratnim nastojanjima. Ipak, diljem svijeta, u Australiji, to jest ondje gdje su dominirale zemlje Antante, Hrvati su zbog “podaništva” Austro-Ugarskoj, bili konfinirani u logorima.

Kako se zahvaljujući Hrvatsko-srpskoj koaliciji i Jugoslavenskom odboru Hrvatska postavila protiv habsburške politike, jamačno protiv aneksije Bosne i Hercegovine i protiv napada na Srbiju kojim je počeo prvi najveći imperijalistički rat, odnosno postavila se na stranu Antante očekujući od nje razrješavanje legitimnih političkih zahtjeva – Londonski ugovor 1915. najrječitije je svjedočenje o tome kako je demokratskom frazeologijom moguće u ime najgrublje političke pragmatike odstupiti od logičkih i etičkih načela. Italiji, da bi pristupila Antanti, obećani su određeni dijelovi hrvatske obale. Vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila je prinuđena potvrditi tu “savezničku” odluku Ugovorom u Rapallu 1920. s izvršnom vlasti Kraljevine Italije. Eto, hrvatski teritorij bio je “ničija” zemlja za podmirivanje ratnih dugova. Nije li to vrlo rječito upozorenje?

Partizani i saveznici

Drugi svjetski rat osebujna je repriza prvosvjetskoratne konfrontacije.

Dio hrvatskih političkih snaga, to jest ustaše Ante Pavelića, oslonio se na fašističku Italiju i nacističku Njemačku, očekujući da će pod njihovim pokroviteljstvom realizirati hrvatsku državnost. Tendencija (hrvatske) nacije za vlastitom državom korijen je ustaške ideologije, međutim, posljedak apsolutizacije hrvatstva, kao (tobožnje) opozicije velikosrpskoj (rojalističkoj) hegemoniji, način je pobijanja idem per idem. I same granice Nezavisne Države Hrvatske po formuli mogućeg trijalističkog elementa “dvojne monarhije” nakon aneksije Bosne i Hercegovine minus ono što je Italiji ustupljeno Londonskim i Rapalskim ugovorom simbol su njezina postavljanja u funkciju novoga germanskog prodora na istok i talijanskih pretenzija na istočnu obalu Jadrana. Vazalski odnos prema europskim silama Trojnoga pakta, kojima je nacionalni fundamentalizam, štoviše, genocidnost, bio politički princip, diskreditirao je ustašku restauraciju hrvatske države. Protusrpstvo, u objektivno multinacionalnoj “endehaziji”, i antisemitizam, logično su doveli do toga da je ustaška država dotučena u temelju (koji, u biti, nije ni imala).

Zahvaljujući Narodnooslobodilačkom pokretu, pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije/Hrvatske, odnosno Josipa Broza Tita, nadilaženjem nacionalnih pretencioznosti, Hrvati su, s drugim jugoslavenskim narodima, odlučno pristupili Antihitlerovskoj koaliciji (upravljenoj Atlantskom poveljom koju su 1941. formulirali Churchill i Roosevelt) boreći se protiv nacifašističkog genocidnog imperijalizma. Problematična politika “zapadnih saveznika” prema NOP-u nije završila ni nakon sporazuma AVNOJ-a s kraljevskom vladom Ivana Šubašića. Nakon Drvarske bitke, u kojoj se dokazalo da su njemački osvajači definitivno nemoćni u slamanju Narodnooslobodilačkog pokreta, cilj je partizana bio prije Amerikanaca i Britanaca ući u Trst, kao stratešku točku u reintegraciji teritorija koji je Londonskim i Rapalskim ugovorom pripao Italiji. Sumnjičavost prema “zapadnjacima”, koji su bombardirali “neprijateljsko uporište” Zadar, pokazana je time što su u Dalmaciji posebno bile stacionirane partizanske snage kako bi onemogućile, odnosno učinile “bespotrebnim”, njihovu invaziju. Sličan je zadatak bio i na istoku, naime, da se prije sovjetske armije, za čiji se kontingent zahtijevalo da bude ograničen i da bude povezan s partizanima, stigne u Beograd (čime je, uz izbjegavanje intenzivnijeg sovjetskog utjecaja, onemogućena i obnova rojalizma).

Zaštita (ne)(ili neo?)kolonijalističkih ingerencija

Onako kako se Antanta rascijepila nakon Oktobarske revolucije, pa su, štoviše, zapadne sile povele intervencionistički rat protiv boljševičke Rusije, tako su se i saveznici protiv nacifašizma polarizirali na “slobodni svijet” i na “svijet iza željezne zavjese”. Na čelo “slobodnoga svijeta” postavljaju se Sjedinjene Američke Države (Velika Britanija i Francuska zapadaju u drugi plan) kojemu je nasuprot SSSR i zemlje pod njegovom političkom egidom. Rat u Grčkoj potkraj četrdesetih godina pokazao je kako je “slobodnom svijetu” politoekonomski utilitarizam važniji od demokratskih prava svakoga naroda koja su ili samo načelna namjera ili ideološka potvrda postojećega. Na raskrižju tih orijentacija osnovan je 1949. u Washingtonu Sjevernoatlantski savez (NATO).

I sudjelovanje u “lokalnim” ratovima radi učvršćivanja vlastitih interesa, odnosno zaštite kolonijalističkih i neokolonijalističkih ingerencija, od Alžira do Indokine, bitan je činitelj u ocjeni politike zapadnih zemalja. Svrha je NATO-a, kao njihova vojnopolitičkog instrumenta, razumljiva u tom nastojanju. Situacija s onu stranu granica tih zemalja antipod je njihovim povoljnim političkim i ekonomskim standardima. Ulogu NATO-a očituje se u političkim antinomijama modernoga svijeta.

Intencije Oktobarske revolucije u doticaju s objektivnim historijskim mogućnostima i političkom pragmatikom ostale su kratkoga dosega. Etablirao se staljinizam kao svojevrstan državni kapitalizam. Susprezanja ljudskih prava nisu smjela biti cijena intenzivne industrijalizacije. Premda se socijalizam pokazivao u svojem prividu, mnoge su političke snage vidjele u ideološko-političkom sklopu sovjetske države načelnu zaštitu socijalističkih tendencija.

Hrvatska, u sklopu Jugoslavije, orijentirala se na iskustvo “prve zemlje socijalizma”. Pokrenuta je sveopća suradnja i osnovana među zemljama koje su proklamirale socijalizam savjetnička institucija: Informbiro. Ali, umjesto partnerskih odnosa, pokazani su elementi klasične kapitalističke eksploatacije i dominacija Staljinove birokracije. Duboko su se usjekli tragovi dramatičnih događaja nakon Rezolucije Informbiroa koja je, zapravo, u korijenu Varšavskoga ugovora iz 1955. godine.

NATO ne jamči ništa

Sve u svemu, ako ni Centralne sile, ni Antanta, ni Trojni pakt, pa ni Saveznici nisu optimalnu budućnost jamčili Hrvatskoj, nego bi je, štoviše, stavili u funkciju vlastitog političkog i ekonomskog utilitarizma, po čemu onda NATO može biti suprotan njima ako je nastao s jednakim motivom kao sve spomenute vojnopolitičke organizacije?

Ako NATO nije istovjetan bitnim nakanama spomenutih vojnopolitičkih organizacija i nije istovjetan Varšavskom ugovoru, kao nekadašnjem svojem (prividnom) suparniku, u čemu se onda ogleda ta razlika i koji je, štoviše, njezin razlog?

Sovjetska armija podnijela je najveće žrtve u slamanju nacističkoga imperijalizma, međutim, ne mogu se opravdati njezine staljinističke intervencije u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Afganistanu. Berlinski zid podignut je iste godine kada je pod njezinim patronatom prvi čovjek savladao silu gravitacije. Bilo bi nelogično američku vojsku lišiti sličnih kvalifikacija, naime, bombardiranje Hirošime i Nagasakia protivno je njezinu doprinosu antifašističkoj pobjedi. Njezini su se ljudi iskrcali na Mjesec dok su se napalmom sažigale vijetnamske prašume. Paradoksi su konstante militarističkih institucija. Politička ontologija njihovo je bitno određenje. Doseg vojnopolitičkih organizacija mjerodavno je saglediv u antinomijama.

Antifašizam je bila povijesna legitimacija Jugoslavenske narodne armije koja se konstituirala u Narodnooslobodilačkom ratu. Usprkos tome obilježju i činjenici da je u kritičnim trenucima, na primjer, u očekivanju staljinističke invazije, bila na braniku vlastitih naroda, ipak se, u nastupu “novoga europskog poretka” raspala na vojske za ratovanje među njima u obrani kojih je trebala biti. Može li to biti instruktivno hrvatskim zagovornicima ulasku Hrvatske u NATO? Naime, ako se JNA, unatoč tome što su i Hrvati bili i njezini vrhovni zapovjednici i ministri obrane, okrenula protiv njih, jamačno, i protiv Srba, koji su, kako se tvrdi, imali najveći “paket dionica” u njoj, kako Hrvatska može biti “punopravna” članica najsnažnije militarističke korporacije u historiji čovječanstva?

Možda bi neki Hrvat doista mogao biti moćan zaustaviti rat u Iraku, ali, zaboga, zašto onda ne bi zaustavio otuđivanje vrijednosti vlastite domovine (a koje se, nasuprot kritici merkantilnoga fundamentalizma, opravdava tobožnjim tržišnim slobodama).

Istočnoeuropske birokracije promovirale su se u agencije kapitala zapadnih zemalja (multinacionalnih kompanija i njihovih banaka) uspostavljanjem pogodnih uvjeta za investiciju i reprodukciju na područjima njegova “manjka”. Poistovjećivanjem socijalizma sa staljinizmom radnici su načelno lišeni svojih prava i degradirani na puke najamnike nasuprot kojima su “kapetani industrije” (najčešće obični špekulanti kojima je racionalnost investicija i produktivnost rada zadnja briga).

Borba za privatno vlasništvo u poduzećima bio je uzrok rata u Jugoslaviji, koja je, uostalom, bila osebujna “multinacionalna kompanija”. Ukidanjem radničke demokracije pokazala se ona politička kao privid odnosno sredstvo etabliranja nacionalne birokracije. Zbog bitne ovisnosti o stranom kapitalu iluzorna je suverenost nacionalne države. Kao njegova funkcija, nacionalna birokracija je kompradorskoga karaktera. Može li ona biti subjekt hrvatskoga društva ako je njezina uloga samo kompenziranje nedostataka koje nečiji profiti ostavljaju za sobom? Sukladno je tome usvajanje standarda koje nameće NATO. Njegova je uloga da bude “polica osiguranja” subjekata reprodukcije svjetskoga kapitala i jamac klasnih odnosa u kojima je Hrvatska neprijeporni objekt.

Inferiorna zemlja i ispostava agresije

Bude li u Hrvatskoj nekakav Aviano s kojeg bi u ratne sukobe na kavkaskim i srednjoazijskim naftonosnim i tranzitnim područjima polijetali bombarderi u svrhu povećanja profita vojnoindustrijskog kompleksa od kapitala uloženoga u njega, neće li Hrvatska zadobiti sramnu ulogu (imanentnoga) agresora i kao “inferiorna” zemlja biti izvrgnuta prijeziru i obeščašćivanju nacionalnoga dostojanstva radi mrvica s bogataških stolova?!

Tvrdnja da bi NATO štitio Hrvatsku nema čvrstih argumenata jer okolnosti Daytonskoga sporazuma sugeriraju da “međunarodna zajednica” nije htjela na početku spriječiti rat koji je insceniran radi privatiziranja nacionalnih vrijednosti. Nisu li tisuće civilnih žrtava prilikom bombardiranja Srbije i Crne Gore 1999. nakon neuspjeha pregovora o Kosovu u Rambouilletu svjedočenje kako se NATO, ignoriranjem volje Ujedinjenih naroda, može svesti na razinu onih koji su žarili i palili od Vukovara do Dubrovnika?

Više hrvatskih intelektualaca: Milan Kangrga, Predrag Matvejević, Jovan Mirić, Stipe Šuvar, Nikola Visković, Igor Mandić, Žarko Puhovski bili su, kao protivnici nacionalne isključivosti i zastupnici racionalnog rješavanja političkih problema, protiv te intervencije. Zašto se njihova mišljenja ne bi uvažavala u profiliranju hrvatske međunarodne politike? Zašto se Hrvatska ne bi ugledala u Austriju i Švicarsku, Irsku, Švedsku i Finsku, uostalom, u samu sebe kao utemeljiteljicu pokreta nesvrstanih? Sve kada bi Hrvatska bila jedinstvena u tome da se uključi u NATO, poslovično bi trebalo, iz metodoloških razloga, istaknuti mogućnost negacije, radi sagledavanja dosega toga vrlo problematičnoga političkog poteza.