Noga filologa - Hrvatska je stupila u Europu

Josip Horvat, Pobuna omladine 1911-1914. Priredio i bilješkama popratio Branko Matan, Zagreb: SKD Prosvjeta, Gordogan, 2006. (Biblioteka Gordogan, Mala edicija, sv. 1)

“Odlomak prošlosti, obrađen u ovoj knjizi, vjerojatno je današnjici najslabije poznat.” Tako počinje pogovor. Bila je 1967. – 1968., a knjiga je govorila o pedesetak godina starim događajima, iz razdoblja 1912. – 1914. Država u kojoj je autor pisao zvala se (tek od 1963.) Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija; država o kojoj je pisao bila je Carska i Kraljevska Dvojna Monarhija Austro-Ugarska. Autor je bio Josip Horvat; knjiga koju je napisao, Pobuna omladine 1911-1914, po prvi je put objavljena 2006.

Prije Principa

Horvat, novinar i publicist, poznat kako po Kulturi Hrvata kroz 1000 godina i Hrvatskom panoptikumu, tako i po dnevniku iz Drugog svjetskog rata (Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943-1945) i memoarima Živjeti u Hrvatskoj 1900-1941, umro je 1968. Pobuna omladine, njegovo posljednje djelo, pala je, spletom okolnosti, u zaborav. Sasvim slično predmetu o kojem govori.

Pobuna omladine prikazuje pozadinu i tijek protestnih gibanja mladih – “napredne omladine” – u osvit Prvog svjetskog rata. U tih nekoliko užarenih godina, protest je bio usmjeren prvenstveno protiv “režima” koji je u Hrvatskoj uvela ugarska vlada, poništivši rezultate izbora 1911. i postavivši za hrvatskog bana čovjeka po svojoj volji (Slavka Cuvaja). No, omladina Hrvatske nije bila samo “protiv”, ona je bila i “za” – za “zbližavanje i zajednicu Južnih Slavena”, posebno za “prijateljstvo s braćom i sestrama iz Srbije” (doba je Balkanskih ratova i Srbije-pobjednice, Srbije-Pijemonta). Protest je kulminirao u pojavi omladinaca-atentatora: neposrednih zagrebačkih prethodnika Gavrila Principa.

Četiri atentatora

Ovu priču – koja je u mnogočemu i Horvatova vlastita priča; on je tada, kao petnaestogodišnji dečko, bio aktivan u omladinskim gibanjima (kako sam kaže, “tek pikova sedmica, ali je mnogo vidio, osjetio i upamtio”) – Horvat pripovijeda jednostavno i pregledno. Dva uvodna poglavlja – Khuen-Héderváry i njegovi suvremenici i Razdoblje satrapa 1883-1913 – prikazuju život i stanje “Nagodbene” Hrvatske, obilježene potpunim slomom sustava političkih stranaka kao zastupnika narodnih interesa, i kolonijalističkim odnosom Mađarske prema Hrvatskoj. Četiri daljnja poglavlja donose portrete četiri zagrebačka atentatora: Luke Jukića (atentatora na bana Cuvaja) i Stjepana Dojčića (atentatora na komesara Skerlecza), koji su svoje atentate i izveli, te Stjepana Planinšaka i Jakoba Schäfera, za koje nije sigurno jesu li uopće bili atentatori. Epilog prati sudbine atentatora u novonastaloj Jugoslaviji. Svako je poglavlje popraćeno izborom dokumenata, od Jukićevih pjesama do austrijskih tajnih policijskih izvještaja.

“Atentatori nisu pali iz vedra neba”, ponavlja ustrajno Horvat. Oni su bili nošeni, poticani, podržavani općim raspoloženjem hrvatske omladine. Godine pred Prvi svjetski rat tu su godine đačkih štrajkova, studentskih demonstracija, časopisa i brošura, povezivanja Zagreba sa Sarajevom, Splitom, Sušakom, Srbijom, godine romantičnih grupica koje pušeći prve cigarete diskutiraju o vanjskoj i unutrašnjoj politici, crkvi i obrazovanju, “seksualnom pitanju” i ruskim piscima. No, usprkos “pokretu”, prvi su hrvatski atentatori bili ljudi međusobno posve različiti. Tu je Horvat odličan kad suprotstavlja ekstatičnog poetu iz Bosne, zavjereničkog vođu Luku Jukića – za kojeg hladnokrvno konstatira: “Nesumnjivo je bio psihopat” – i racionalnog aktivista Stjepana Dojčića, ludbreškog seljaka i gastarbajtera iz Amerike, opijenog idejama demokracije, a posve po strani od omladinskog “pokreta”.

“Pokret omladine” žarište je koje okuplja velik broj sudbina, kako onih koje znamo iz škole kao “povijesne ličnosti” – Franje Josipa I, Khuena-Héderváryja, Starčevića, Supila, Matoša, Radića – tako i onih “odviše sitnih” da bi prošli kroz filter službenog pamćenja – srednjoškolac Milivoj Šćerbak, čije demonstrativno samoubojstvo, kao “nezapamćen događaj”, označava početak omladinskog protesta; Splićani Oskar Tartaglia i Vladimir Čerina; publicist i novinar s Pelješca Ivan Lupis-Vukić, dopisnik New York Heralda i Timesa (Horvatu, kao novinaru i “plebejcu”, self-made man Lupis-Vukić posebno je blizak); Dragan Bublić, izdajica u procesu atentatorima, žrtva seksualnog zlostavljanja u kaznionici. Svi oni – i veliki i mali, i “pozitivci” i “negativci” – dobivaju u Horvatovoj knjizi biografske skice ili siluete; usput, Horvat je majstor danas gotovo zaboravljene vještine interpretiranja karaktera po fizionomijama i gestama (vještine o čijoj valjanosti mnogo znaju, recimo, glumci).

Poruka iz dvostruke prošlosti

Tri su posebne vrijednosti ove najnovije Horvatove knjige. Prvo, Horvat je odličan publicist; ova knjiga dodatno potvrđuje taj njegov talent, prilično rijedak u hrvatskoj prozi. Makar ništa ne znali o političkim i društvenim prilikama, o životu, interesima i običajima Hrvatske prije Prvog svjetskog rata – Horvat će vam sve to objasniti, nenametljivo i uvjerljivo, pritom prikazujući “dramatične” scene (bez dramatiziranja!) na upravo filmski živ način, stilom dobre novinske reportaže, stilom funkcionalnim do prozirnosti.

Drugo, ova poruka iz dvostruke prošlosti – knjiga o mladim jugoslavenskim nacionalistima prije Kraljevine Jugoslavije, a pisana u socijalističkoj Jugoslaviji perom “nepravovjernog” pisca (Horvat je nakon Drugog svjetskog rata marginaliziran kao povjesničar-amater, “puki popularizator”) – nudi više nego dobrodošao drugačiji pogled i na mitove usred kojih sami živimo, i na one koje se svojski trudimo zaboraviti, kao i na čitav proces zaboravljanja / pojednostavljivanja. (Jukić i Dojčić nisu bili komunisti ni socijalisti, i teško su se uklapali u službenu verziju povijesti između 1945. i 1991; kao hrvatski “jugoslavenski” nacionalisti, u najnoviju službenu verziju uklapaju se još teže; Schäfer i Planinšak svoje atentate – ako ih je bilo – uopće nisu ostvarili, nisu se “probili u povijest”, te su svjedočanstva o njihovim slučajevima ostala na razini novinskih vijesti i osobnih zapamćenja.)

Terorizam

Treće. Prevedemo li temu Pobune omladine na moderan idiom, uvidjet ćemo da Horvatova knjiga govori o teroristima u Hrvatskoj – i to o prvim takvim teroristima. Nas, koji živimo u svijetu nakon 11. rujna 2001., u svijetu “Rata protiv terorizma”, Horvat podsjeća (iz “vremenske kapsule” stare četrdeset godina) na našu vlastitu tradiciju terorizma. Što ćemo s tom tradicijom? “Shvatiti nešto, ne znači da treba sve pardonirati, ali ipak puno toga ne ćemo drastično osuditi”, kaže Horvat u jednom privatnom pismu; to je, otprilike, i njegov stav u Pobuni omladine. Ova je “politička nekorektnost” možda uznemiravajuća i zloslutna poput revolvera na naslovnici knjige – ali ne može se skinuti s dnevnog reda jednim potezom ruke.

Kad Horvat-starac, u posljednjoj godini života, piše o najsvjetlijem razdoblju svoje mladosti, on to čini možda ne u pokušaju da razdoblje razumije, da ga shvati, već pokušavajući, jednostavno, uhvatiti, fiksirati, ostaviti uspomenu. Ta uspomena govori i o Hrvatskoj bez električne rasvjete, radija i televizije, o Hrvatskoj za koju su Vladar, Vlast i Autoritet neupitne, neprolazne, nepromjenjive veličine – kao i o trenutku u kojem se ta Hrvatska promijenila. “Danom 8. lipnja 1912. [datum Jukićeva atentata na bana Cuvaja] Hrvatska [je] stupila u Evropu”, piše egzaltirani devetnaestogodišnji August Cesarec, član “urotničke grupe”, nekoliko sati poslije atentata, očekujući vlastito hapšenje.

Sine ira et studio

A opet, usprkos svim naknadnim uvidima, i za razliku od svojeg vršnjaka Krleže (Stanko Lasić predlaže da čitamo Pobunu omladine kao svojevrstan pandan Zastavama, koje su nastajale istih godina kad je Horvat pisao svoju knjigu), Josip Horvat uspijeva ovu nesumnjivo crnu i tragičnu hrvatsku priču ispripovijedati bez jeda. Bez sarkazma. Bez teatralnosti, grandioznih zamaha i gesta. S rezignacijom, svakako. Ali i ira i studium kod Horvata su iza – daleko iza jednostavnih, sažetih, pitkih, katkad čak plitkih, misli i obrata novinara od zanata. U ovoj knjizi modernu hrvatsku povijest pripovijeda čovjek koji nije ni kolerik, ni dogmatik, ni “znanstvenik”; čovjek sa srcem, ali i sa samokontrolom; čovjek koji nije Veliki Pisac, nego upravo – dobar pripovjedač. Kojeg li osvježenja.

Još jedna napomena. Posljednja knjiga Josipa Horvata u nepovrat bi propala da se za nju, kao i za “fenomen Horvat” općenito, nije zainteresirao Branko Matan, koji je Horvatov rukopis pronašao kod piščevih nasljednika, i priredio ga za tisak (Pobuna omladine u nastavcima je izlazila u novoj seriji Gordogana). Matanov je rad na Horvatovoj knjizi dvojak. S jedne strane, očituje se u iznimnoj vjernosti autorovoj volji; ovako skrupulozan odnos, možemo slobodno reći, iznimka je u karijeri Josipa Horvata, čije su knjige, osobito posmrtno, po miloj volji i po zahtjevima trenutka cenzurirane, prekrajane, filane “novijim” i “ispravnim” komentarima i tumačenjima. S druge strane, Matan oprema Horvatov tekst slikovnim i tekstualnim dokumentima razdoblja, odabranim tako da knjigu obogaćuju ne za jednu, već za nekoliko razina (pritom, ponavljam, bez uredničkog sufliranja i patroniziranja, kako prema autoru, tako i prema čitatelju). Ukratko, u Matanu je Horvat našao urednika kakvog – po riječima Irine Aleksander – Krleža nikad nije imao.