Sve u svemu, Hrvatska uglavnom ne postoji u predodžbama niti elitne publicističke i filmske javnosti, a pogotovo ne u široj javnosti
Postoji li hrvatska kinematografija u svijetu - kao pojam i konkretna predodžba? Realističan je odgovor poražavajući: Ne. Praktički ne postojimo.
Dakako, ne znači da tu i tamo ne postoji poneki stranac u svijetu koji zna za hrvatsku kinematografiju, ali to su rijetke osobe s osobnim i vrlo ezoterijskim znanjem, koje će vrlo rijetko dobiti povod da ga iskaže, bilo privatno, bilo javno.
Isto tako, ne znači da hrvatskih filmova nema po festivalima, i u sklopu različitih predstavljačkih programa po Evropi i u SAD. Ali činjenica da su ti filmovi i programi hrvatski pretežito izaziva ravnodušnu registraciju ispunjenu nezainteresiranim nerazumijevanjem ("Oh, really", s podtekstom: koja mu je sad to zemlja, koja mu je sad to nova kinematografija). I, ponovno, spoznaju koju poneki posjetilac tih filmova i priredaba stekne o hrvatskoj kinematografiji ostaje ponajviše njegova osobna - bizarno znanje s kojim, kao s bizarnom ezoterijom, možeš tu i tamo zabljesnuti u nekom društvancetu, recimo pri igri pogađanja filmova.
Slično, ne znači da nismo imali i da nema naših poznatih ljudi u svijetu, i da oni nisu cijenjeni. Naš trenutačno svjetski najpoznatiji i doista najhvaljeniji filmaš, Rajko Grlić, čija je interaktivna filmska škola na CDROMU svjetski pedagoški hit, u svojem Internet curiculumu ima jasnu oznaku da je iz Hrvatske, ali ako mislite da će to što koristiti stvaranju predodžbi o Hrvatskoj i potencijalima hrvatske kinematografije - varate se. Bit će to, za većinu, asemantički podatak, podatak koji nema nikakva sadržaja i koji će smjesta zanemariti: ono što će uzeti u obzir jest osobna stvaralačka ingenioznost Grlića (njega će zapamtiti kao važnu osobu) i mjesto koje je proizvelo ovaj ugledni CD-ROM - a to je sveučilište u Ohiu. Slično je s mnogim našim filmašima koji se kreću inozemstvom, a neki i žive tamo, koji u biografijama imaju jasnu naznaku da su Hrvati, ali koji vuku iskustvo da to malo kome što znači, i da to malo tko uopće uoči, a kamoli pamti.
Sve u svemu, Hrvatska uglavnom ne postoji u predodžbama niti elitne publicističke i filmske javnosti, a pogotovo ne u široj javnosti.
Razlog svemu tome jednostavan je, ali vrlo teško uklonjiv.
Naime, otkad se uopće govori o filmu u ovoj našoj južnoslavenskoj ili sjeverozapadnobalkanskoj "regiji", govori se o jugoslavenskom filmu, a ne o hrvatskome. Osim kratkog provincijskog razdoblja za vrijeme Austro-Ugarske, kad je kinematografska proizvodnja u Hrvatskoj ionako bila zanemarive veličine i za inozemca praktički nepostojeća, sve što se proizvodno i šire kinematografski zbivalo u Hrvatskoj, zbivalo se u sklopu ove ili one varijante Jugoslavije.
Posljedica je toga bila da su svi pregledi svjetskih povijesti, pa i pregledi "istočnoevropskih kinematografija" bili uvijek pregledi jugoslavenske kinematografije bez razlikovanja i izlučivanja hrvatske (ili koje druge republičke) kinematografije. Hrvatska kinematografija, ili hrvatski film, u inozemstvu naprosto nije prepoznavan niti tretiran kao neki poseban entitet.
Tako je ostalo i dan danas. Pregledate li novije povijesti svjetskog filma, ili novije enciklopedije, uočit ćete predvidivu, ali poražavajuću ignoranciju činjenica. Primjerice, jedna od najcjelovitijih i najtemeljitijih suvremenih povijesti svjetskog filma, Film History, An Introduction koju su napisali i objavili vrlo savjesni svjetski filmološki stručnjaci Kristin Thompson i David Bordwell 1994, u indeksu niti nemaju naznake Croatia nego samo Yugoslavia. A to je povijest koja nastoji biti vrlo politički korektna: tj. savjesno obavještavati ne samo o velikim svjetski odlučujućim kinematografijama i pokretima, nego i o što više "malih kinematografija". Autorski par govori o jugoslavenskom filmu prilično adekvatno i upućeno, na više mjesta, već prema razdoblju koje proučavaju. Ali u najnovijem razdoblju, razdoblju raspada Jugoslavije, možete naći samo jednu rečenicu u koju se Hrvatska nije čak uspjela niti uvući ("U Jugoslaviji je ekonomskim kolapsom sredinom 1980-ih prekinut rast neovisnog filmskog pokreta, strogo decentralizirane proizvodnje potpomognute televizijskom potporom, koja je zakoračila prema privatizaciji. Nakon pada komunizma, započeo je etnički rat 1991. i razorio civilno društvo ove države. Jugoslavenski je film došao do svoga kraja, ostavljajući otvorenim pitanje kako će sad filmaši prolaziti u Srbiji, Bosni i Hercegovini i u drugim novim državama", str 745). U opsežnom zborniku The Oxford History of World Cinema - The definitive history of cinema worldwide, koji je uredio Geoffrey Nowell-Smith (Oxford U. P., 1996) o filmu "istočne srednje Europe" izvještava poljska povjesničarka filma M. Hendrykowska. Iako u vrlo površnoj natuknici o Jugoslaviji nakon drugog svjetskog rata spominje "novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca" i dva važna filmska centra "Zagreb u Hrvatskoj i Beograd u Srbiji", ipak je to natuknica o Jugoslaviji. U drugome članku, koji obuhvaća novije razdoblje pod nazivom "Promjena stanja u istočnosredišnjoj Evropi" u pregledu razdoblja od 1956-58. ponovno spominje jugoslavensku kinematografiju, ističući Vukotića i druge kao nositelje animacijske revolucije u "Zagrebu (Hrvatska)" i potom srpski dokumentarizam i srpske autore novoga filma (Petrović, Pavlović, Makavejev), u razdoblju 1970.- 1980. spominje, bez nacionalne specifikacije, uz Petrovića i Makavejeva i Zafranovića i Karanovića, a Kusturicu kao "Bosanca", dok u tekstu o "Postkomunističkom poretku" spominje "brzu dezintegraciju Jugoslavije" i daje tek podatak kako "U sastavnim dijelovima bivše Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije) proizvodnja je podlegla katastrofalnome padu kako je zemlja uvučena u građanski rat". Prema informaciji dobivenoj od Borisa Vidovića, u Encyclopedia of European Cinema koju je uredio G. Vincendeau (Cassell & BFI, London, 1995) natuknica "Croatia" upućuje na "Yugoslavia (former)" gdje je Stojan Pelko uglavnom korektno prepričao povijest od Noworytinih snimaka u Šibeniku (Croatia) 1903. do 1994-5. Posebne natuknice (od značaja za Hrvatsku) imaju Jadran film, Zagreb School of Animation, Zoran Tadić, Pula". Također u knjizi koju je uredio B. Frankfurter Offene Bilder: Film, Staat und Gesellschaft - Europa nach der Wende (Romedia, Wien, 1995), uz brojne tekstove kraćih pregleda istočnoevropskih kinematografija (Rusija, Bugarska, Estonija, Kazahstan, Gruzija, Slovenija, Slovačka. Toliko o podacima i o hrvatskoj kinematografiji. Češka, Madžarska, Poljska, DDR), tu je tekst i o Jugoslaviji. "Tekst je napisao Aleksandar Petrović i otprilike se radi o vrlo kratkom pregledu od prvih projekcija do raspada Jugoslavije, s par riječi o stanju/stanjima u novonastalim državama". Toliko o podacima i o hrvatskoj kinematografiji prije i danas.
Naravno, kad bi danas i Srbi pokušavali izaći sa sintagmom srpski film u svjetsku javnost, našli bi se u slično nepovoljnom položaju kao i mi. Ali oni to ne čine, već nastavljaju biti prisutni i prepoznavani u svijetu kao jugoslavenski film, automatski "prisvajajući" onu poznatost koju je do sada ta sintagma imala.
A mi? U predodžbama svijeta nismo nikada odvojeno i vlastito postojali, pa niti danas ne prestajemo nepostojati. I to je neka tradicija.
Te bi se tradicije bilo dobro odreći. A što u tom pogledu činimo? Virnite u web stranice na Internetu, i uvjerite se koje spoznaje o hrvatskom filmu tamo može neki stranac dobiti. Obratite se Ministarstvu kulture s pitanjem što Ministarstvo čini da bi na najdostupnijem informativnom mjestu - Internetu - predstavilo hrvatsku kinematografiju i kulturu. Pritom obratite pažnju na pogled koji ćete dobiti kao odgovor, prije nego što se vaš sugovornik verbalno snađe.