Hrvatska u posjetu zalazećem centru svjetskog sistema

Postoje dvije vrste terorističkih napada: oni koji su izvedeni a da nitko, bez obzira na postojanje ili nepostojanje žrtava, nije preuzeo odgovornost za njih. Takve se napade, razmjerno posljedicama, ipak pamti, ali slabo. Oni kao da ostaju misteriozni, nezaključeni – neautorizirani. Zato postoje i oni drugi teroristički napadi – pravi. Da bi se oni dogodili, potrebno je da budu prisutna dva elementa: da postoje ozbiljne žrtve (obično ljudske), te da postoje prepoznati i priznati autori nedjela. Dakle, da postoji autorski rukopis i potpis pod njega. Netko se svojim (ne)djelom treba pohvaliti. U danas vladajućem žargonu – netko treba preuzeti odgovornost za svoje ljudsko pravo da nas terorizira.

Američki predsjednik George W. Bush stiže 4. i 5. travnja u Hrvatsku, i to je sada sa svih strana potvrđena činjenica. Je li on lik iz priče, za koji – s obzirom na to da svuda vidi teroriste i potrebu preventivnog napada na njih – vrijedi ona “što govoriš (da su drugi), to si ti” – o tome će se ovih dana burnije, ali inače još dugo i puno pričati i pisati u “domu i svijetu”. Pa i onda kada se američki predsjednik neće zvati Bush, a što će se zaista brzo i dogoditi, još ove godine.

Sam se pozvao

No, nešto drugo izmiče pažnji naše dirigirane javnosti: tko je toga gospodina uopće zvao u posjet hrvatskoj državi i vladi, pa onda i narodu (nacionalne manjine, uključivo)? Odgovor, različit od dominantnog u “domorodačkoj” javnosti, dade se naslutiti, no on za domorodce uopće nije ugodan: sam se pozvao.

Kada je netko dolazio drugu Titu znalo se tko je gost a tko je domaćin i što to znači. Tko je koga pozvao u “svoju kuću”. Pa gosta može i otjerati, ako ovaj svojim ponašanjem, ne samo dok je u našim gostima, prelazi sva pravila pristojnosti.

No to su, kažu nam, bila druga, modernistička, suverenistička itd. vremena. Vremena kada su “mali” narodi i države “velikima” još mogli reći NE i ostati živi, o dostojanstvu da ne govorimo. A danas je svijet globaliziran, potpuno međuovisan, umrežen… Nad malim i nad velikim narodima podjednako vlada postmoderna, “postnacionalna konstelacija”, u kojoj danas svi moraju govoriti DA. Nečemu. Je li to neki novi imperij, dominantni svjetski sistem, globalni kapitalizam? Ili je to toliko spominjana borba protiv terorizma, svjetski strah od (samo)uništenja kao “svjetski sud” ili nešto deseto – različiti autori nazivaju tu zadanost različito? Ili su to, za neke druge, samo SAD? Pa onda i George W. Bush, kao utjelovljenje te sile? Koja je, opet, utjelovljenje svega svjetski vladajućeg?

Oko ovoga će se možda i previše ljudi složiti: ono što danas svjetski vlada jest svjetski kapitalizam. To je ta realnost, koje je predsjednik Bush metafora. A realnost, to su, kao da misli većina, činjenice koje treba prihvatiti, na neki način pred-racionalno, pred-kritički i pred-praktički, dakle dogmatski, da bi se uopće moglo, kao ipak nekakav subjekt, kretati u toj globalnoj suvremenosti koje je Hrvatska i post-Jugoslavija, u zanimljivoj vezi baš putem rada gosta, dio.

Kod kuće osjećam se turist

No, što je tu novo? Nije li tako, naročito za one koji su “realisti”, već stoljećima? Pa, ako je tzv. realni socijalizam čini se posvuda propao (iako je i to samo jedno evrocentričko tumačenje), a naš realnim nikada i nije bio, realnih političara ostalo nam je i postalo u izobilju. Svi oni zainteresirano nas pozivaju u svoju “realnost”, čija će zbiljnost ovih dana i u našim krajevima, pod aurom Georgea W. Busha, sigurno narasti. Pa, ako tu zbiljnost imenujemo NATO-ovim imenom, izgleda da ćemo od gosta dobiti i pravu ulaznicu za tu predstavu? (No, kakav je to gost, koji domaćinu daje ulaznice? I to takve, o cijeni kojih će pričati generacije koje odlaze, stoje i dolaze, kako kod “nas”, tako i kod “njih”. I ne znači li sve to da je situacija s gostoprimstvom upravo obrnuta.  Uostalom, ne boluju li izrazi gostoprimac i “gostodavac”, ugošćeni, od istog ideološkog trika, kao i izrazi posloprimac i poslodavac? Ustvari, gostoprimac ugošćuje-daje, kao što i posloprimac daje svoj rad, dok ga poslodavac, kao i ugošćeni, uzima.) Da smo ovih dana upravo mi gosti, koji se guraju na party domaćina Busha? U onome smislu u kojemu je on centar svjetski vladajućeg sistema, dok smo mi njegova periferija? Pa kada taj centar fizički dođe u Hrvatsku, onda je centar svjetskog sistema Hrvatska? Ne govore li nam baš to sva ona divljenja tajnim kovčezima i telefonima, koji da idu kud i američki predsjednik. No, prestajemo li mi zato biti na periferiji, što nam je centar došao u goste? Ili je naša perifernost time samo potencirana na kvadrat: pa se sada ne vidi kakvi smo provincijalci samo kada dođemo u Ameriku, nego smo kao domoroci prepoznati i u vlastitoj kući, iz koje prijenos ide cijelim svijetom?

Upravo skicirani odnosi srž su naše realne postkolonijalne situacije, koju bi trebala proučavati istoimena teorija, koje u nas, kao i u svakoj pravoj provinciji, u razvijenom smislu, nema. Staromodnije rečeno: provincija se najbolje prepoznaje po trudu koji, uz pomoć iz centra, ulaže u nijekanje svoje provincijalne situacije.

Jer, u vremenu nakon Jugoslavije, mi smo u postkolonijalne odnose zašli do mjere da su oni nama, sada i kao “NATO-urođenicima”, kao i npr. između dva svjetska rata, ponovo gotovo potpuno nevidljivi. Točnije: od novih/starih kolonizatora, uglavnom iz sjeverozapadnog susjedstva, osvojena-kupljena javnost, uvjerava nas da upravo postajemo “gospoda”, da kupujemo ulaznicu u “Prvi svijet”, baš u trenutku kada nam on stavlja još jednu omču oko našeg “sluganskog” vrata.

Problem kao rješenje problema

Vratimo li se poluretoričkom pitanju tko je američkog predsjednika pozvao u posjet Hrvatskoj, lako ćemo osjetiti nelagodu koja proizlazi iz “viška” sadržanog u točnom odgovoru. Jer točan odgovor naravno ne glasi hrvatski premijer Sanader, ni hrvatski predsjednik Mesić, o hrvatskom narodu, srpskom narodu u Hrvatskoj i drugim nacionalnim manjinama, da ne govorimo. Iako su naši politički predstavnici, na svojim američkim gostovanjima u Bijeloj kući, naravno kurtoazno pozivali američko vodstvo, ono će sada doći, jer je samo odlučilo da treba doći. Jer su procijenili da domaćinu, u smislu vlasti u provinciji, treba podrška iz centra. A podrška iz centra našoj vlasti je potrebna baš zbog navodne ulaznice u taj centar: zbog primanja u NATO.

Ta ulaznica i taj poziv, naravno, rekosmo dolazi iz centra. Drugim riječima: Bush, kao realitet i kao metafora, dolazi pomoći našoj vlasti da proguta gorku pilulu koju joj je on sam spravio. I ne samo to. Svojom aurom pokušat će pomoći svojim vazalima da taj poraz, to povećanje ovisnosti o centru i smanjenje autonomije naše provincije, pokažu svome narodu baš u obrnutom svjetlu: kao pobjedu. Kao konačno priključenje periferije centru i bijeg iz provincije (Evropa, a ne Balkan). I da bi sve bilo ljepše i ushićenije, reći će se da smo ulovili zadnji vlak. Koji ćemo, kao pravi domoroci, i okititi. Iako nije plavi i ne vozi u prijateljske nesvrstane zemlje, nego samo do novog kontingenta uvoznog oružja za naše stare i nove izvozne vojnike.

Savez kapitala protiv rada

Fenomen je to koji se najbolje može shvatiti analogijom s pojavama iz ovisničkog života: što si više “navučen” – ovisan, više si “high” – slobodan. A kada tako letiš onda možeš i uzurpatora zvati oslobodiocem, njegovu uzurpaciju pozivom u slobodu, a sebe, u gostima na njegovu terenu, domaćinom.

Što za one iz vladajuće kaste, te ovisnike o vlasti, makar i provincijalnoj, i nije sasvim pogrešno reći. Zato, da bismo procijenili korist i štetu pozivnice u NATO za hrvatski politički narod, moramo taj narod rascijepiti na klase, grupe i kaste, ne bi li nam se pokazali i njihovi unutar naroda suprotstavljeni interesi. Onda neće biti teško “progledati”. Kao što mnogi kažu za NATO, da je vojska svjetskoga kapitala, a ne nekog posebnog, pa ni američkog naroda, tako i naši zagovornici pristupanja NATO-u onda mogu biti samo oni koji se i sami osjećaju ili jesu dio te “nove svjetske kapitalističke klase”, dobitnika svjetske tranzicije, a nikako i pauperizirane narodne mase periferije, pa niti centra, svjetskog-sistema. Dok se, na referendumu, ne dokaže drukčije. Pa i nakon toga, jer se i eventualni referendum odvija u situaciji neoliberalne medijsko-ideološke hegemonije.

U tom smislu u priču o tome da ono što je možda i dobro za centar, nije i za periferiju, treba uvesti novi moment, koji drugi put prelama na početku pretpostavljeno, od mainstreama uvijek reklamirano, navodno svjetsko jedinstvo, kao jedinstvo svjetskog sistema. Tada možemo reći i da ono što je dobro za jednu klasu, vladajućih i njihovih političkih slugu, u centru i na periferiji, nije dobro za drugu klasu, onu kojom se vlada, na periferiji i u centru. Uza svu svijest da podjela na eksploatatore i eksploatirane više ne raspolovljuje stanovništvo u svjetskom sistemu, tj. pojedinih zemalja centra i periferije, na dva jednaka dijela: pro i kontra-sistemski. Gubitnika je posvuda najviše, ali su oni često ucijenjeni, do mjere da moraju aktivno sudjelovati u svojoj, ne samo fizičkoj, (samo)eksploataciji. Pa niti kao “kulturni radnici”, pomislimo samo na kolege novinare, nisu u prilici imati slobodne političke stavove. Isto vrijedi za djelomično ucijenjeno cijelo civilno društvo. I u tome smislu, eksploatacija na periferiji pokazuje se fatalnijom za sve: pravi “razvoj nerazvijenosti”.

Na promjene “ratom protiv terorizma”

Iz kojega svijeta onda nama u posjet dolazi predsjednik Bush, razvijenog ili nerazvijenog? Pa kakvo je to pitanje, kad sami uporno ponavljamo mantru o centru i periferiji svjetskog sistema? Ne dolazi li on upravo iz centra-centra? Drugim rječnikom: kao reprezentant najvažnijih grupa u najvažnijoj zemlji? Vidjeli smo u posljednjem odlomku da, kada stvari postavimo klasno, i centar ima svoju periferiju, kao što i periferija ima svoje centre. No, ni to nije sve. Već je opće mjesto kako je hegemonija SAD-a u svjetskom sistemu danas na zalazu, dok nastaje svijet sa više novih centara ili čak samo jednim istinski novim – ponovo azijskim.

Isto tako je opće mjesto da SAD gubitke u ekonomskoj trci nadoknađuju vojnom i političkom moći bez “realnog”, “materijalnog”, a ustvari hoće se reći kapitalskog pokrića. Neki analitičari idu čak tako daleko da tvrde kako je doktrina “rata protiv terorizma”, u kojoj se, potencijalno i naš, NATO sada najviše koristi, samo način nasilnog održavanja jednog svjetskog poretka, kojem je SAD na čelu, a koji se, bez proizvodnje “permanentnog izvanrednog stanja”, zbog naraslih unutrašnjih proturječja, bez rastućeg oslanjanja na golu silu, više ne bi mogao održati. No, niti to nije ništa novo: ekonomija tzv. slobodnog tržišta oduvijek je moguća samo uz “garanciju” oružane sile, a i prijetnja svjetskim holokaustom, diskusija o tome je suviše zamrla, ima svoju političku i psihičku ekonomiju. Ono, dakle, što je novo danas gigantske su dimenzije “zaborava” opsega nasilnih odnosa.

Pa tko je onda američki predsjednik George W. Bush, “koji nam dolazi u posjet”? Realna osoba ili samo karakterna maska? I čega? Za razliku od Marxova vremena kada su kapitalisti bili karakterne maske kapitala, a političari njihove reakcionarne sluge ili pak revolucionarni negatori, izgleda da smo danas dogurali do dvostruko prelomljenih karakternih maski. Stoga možemo zaključiti: Posjećuje nas političar koji je samo karakterna maska, koja bi htjela biti karakterna maska kapitala, ali to, u najmanju ruku, sve teže uspijeva. Mogu li mu u tome “naši” političari i privrednici pomoći? Jesu li oni u tome bolji od njega? Izgleda da da, kada nas treba. No, što mu može pomoći: naša dokazana privredna produktivnost ili možda dokazano hrvatsko ratno junaštvo (i ono nacionalnih manjina)?

Jer, ovdje se svi pitaju što NATO može učiniti za nas, a ne što mi možemo učiniti za NATO. Jedno je sigurno: u postjugoslavenskoj nestabilnoj podjeli uloga na teroriste i borce protiv terorizma sve naše političke vođe bi htjeli na stranu pravednika i pobjednika: svi oni (i Beograd će se pridružiti) htjeli bi se nekako “evroatlantski integrirati”, ne bi li teroristi bili oni “drugi”. U “nesretnoj” varijanti, nastavka krize u regiji, balkanski-drugi, u “sretnoj”, izvoza krize, bliskoistočni. Nezgoda je samo u tome što ih sa svih antiglobalizacijskih demonstracija diljem svijeta pozdravlja slika “svjetskog terorista broj 1”: slika simbola u nasilju zalazećeg centra svjetskog sistema, u pravom, autoriziranom, terorističkom napadu. Koji će sada zahvatiti i naše krajeve.