24.3.2005.

Predrag Matvejević  

Hrvatski pravopis i srpski fantom

tema broja

U raspravama koje su se u daljoj i bližoj prošlosti vodile oko jezika prisjećao sam se često Platonova upozorenja (ne znam jesam li ga točno upamtio): “Ne može se mijenjati oblike glazbe a da se pritom ne uzdrmaju temelji države”. Svaka promjena pravopisa – čak i sama najava promjene – potresala je kulturni život na našim prostorima. Dio štiva koje slijedi pisao sam u bivšoj Jugoslaviji, dio sam objavio u Hrvatskoj nakon raspada jugoslavenske države, a tek manji dio, na kraju, dopisujem danas – u povodu nove pravopisne polemike u Zagrebu koja mi se čini posve promašenom, vezanom uz osobne interese stanovitih jezikoslovaca, malo poznatih u svjetskoj slavistici – željnih slave ili zarade.

Jezik sveden na razliku srpskog i hrvatskog

U kulturama s većim tradicijama od naših, upute koje pomažu u pisanju sažete su obično na nekoliko stranica: upotreba velikih i malih slova, rastavljanje riječi na slogove, interpunkcija i slično. Pravopisni rječnik prisutan je u običnom rječniku (u posljednje vrijeme pomaže mu i kompjuter, koji označava crvenom bojom ono što nije pravilno napisano). Sam pravopis, rad na njemu, prihvaćanje ili odbijanje njegovih uputa i pravila pratili su na južnoslavenskim prostorima dugotrajni sporovi i nesporazumi. Od njih se, po svemu sudeći, nismo izliječili.

Pitanje jezične kulture u nas se često svodilo na pitanje pismenosti, pitanje pismenosti na pitanje pravopisa, pitanje književnog jezika na pitanje “norme” u jeziku, pitanje “jezične politike” na pitanje naziva jezika ili rječnika, pitanje odnosa među jezicima na međunacionalne odnose ili pak na sam odnos između hrvatskog i srpskog. Takva svođenja obično zanemaruju druge, važne pojave: trošenje jezika u novim sredstvima informiranja, stvaranje neprikladnih termina i frazeologija (ideoloških, tehničkih i drugih), utjecaj političkoga govora i manipuliranje govorom politike, zagađivanje jezičnog prostora (žargoni marketinga, reklame, političkih stranaka), veza moći i jezika, povezanost hijerarhije u društvu i jezične prakse, razlika između književnog jezika i jezika književnosti, odnos privatnog i javnog jezika, dijalog u društvu i simulacije dijaloga, kultura i nekultura u govoru i pisanju, u samu pravopisu.

Filologija i lingvistika (ili sociolingvistika i neke druge srodne discipline) nemaju gotove odgovore na sva pitanja koja se postavljaju u vezi s jezikom u društvu, njegovim “normama” i “upotrebama”, pa i s pravopisom i manjom ili većom potrebom za njim. Jedan od najpoznatijih suvremenih semiologa smiono priznaje da “lingvistika nije u stanju odgovoriti čak ni na pitanje: što je tzv. nacionalni jezik, što dijalekt, a što regionalni govor” (A. Y. Greimas: Sémiotique et sciences sociales, str. 63, izd. Seuil, Pariz 1976.). Imali smo prilike vidjeti kako se različitim terminima – kao što su “varijanta”, “standard”, “dia-sistem” ili “poseban jezik” – ponekad označava jedna te ista jezična stvarnost. Neki su smatrali – i još uvijek to čine – da se odgovori na pitanja o jeziku kriju u pravopisu. Pravopis je lakše promijeniti nego sam jezik.

Ni određivanje “norme” nije samo lingvističko pitanje. Profesor Radoslav Katičić je, davno već, upozorio da “osnovni problem normiranja književnog jezika nije lingvističke nego društvene prirode” (Jezik, br. 1, Zagreb 1963.). Sam odnos prema standardizaciji jezika bio je i ostao različit u pojedinim južnoslavenskim kulturama. Ni ta različitost nije isključivo lingvističke naravi.

Tolerancija u jeziku

Filologija ne može objasniti zašto su npr. Litvanci ili Flamanci, Ukrajinci ili Katalonci, Slovenci ili Slovaci toliko osjetljivi na sve što se tiče njihova jezika. Ili pak zašto su na stanovite jezične pojave različito reagirali Hrvati i Srbi – jedni s osjećajem prikraćenosti, drugi bez razumijevanja za takav osjećaj. Same lingvističke paradigme ne mogu nam objasniti zašto pojedini narodi nastoje na svoj jezik prevesti svaku tuđicu, izbjegavajući posuđenice i kujući riječi koje ponekad izgledaju neprirodnim ili smiješnim (svedobna sveudiljnost genocidne činidbe, naslov je uratka bivšega nam predsjednika), dok pak drugi, naša braća Srbi na primjer, mnogo manje brinu o tome jesu li pojedine riječi posudili ili sami skovali. Čak ni “Srbendama” koji još spominju turske zulume ne smetaju turcizmi.

Pitanje tolerancije u jeziku nije predmet same lingvistike – ono je povezano s društvenom i individualnom sviješću, s poviješću kulture i poviješću uopće. Vlastita nam iskustva odaju koliko je jezična tolerancija bila ovisna o prirodi međunacionalnih odnosa, prije i poslije ujedinjenja južnih Slavena, u Jugoslaviji i nakon nje: kad su ti odnosi bili bolji, manje se vodilo računa o razlikama. Kritičar tako zahtjevna i stroga stava i ukusa kakav je bio Matoš rado je svoje članke ubacivao izrazite srbizme, priželjkujući da nam “knjiga” bude zajednička. Udaljavajući se na trenutak od našega nesretnog konteksta, navest ću primjer koji me dočekuje gotovo svakoga dana u “Vječnom gradu”: na talijanskom se jeziku nacionalna pripadnost, npr. vlastite imenice kao što su Talijan, Francuz, Amerikanac, Hrvat ili Srbin, pišu malim slovima, što naravno ne znači da ovdašnji građani manje cijene sebe same ili ostale nacije. Posrijedi je naprosto pravopisni dogovor.

Deklaracija za fantome prošlosti

Pismenost je mnogo složenija od sama pravopisa i, naravno, kud i kamo važnija. Valjalo bi da uloga “pravopisca” bude bliža onoj koju ima prometnik na cesti nego onoj koja pripada šefu policije. Nije dobro ako se pritom jedna zamijeni drugom. Nije nakana ovih opaski umanjiti ulogu jezikoslovaca u poslu o kojem je riječ. Oni su bivali u raznim prilikama izvrgnuti nedostojnim pritiscima i nezasluženim pokudama. Ali sami ne mogu preuzeti na sebe odgovornost za jezik koji pripada zajednici i za način na koji se ona njime služi. Želja da se istodobno zadovolje mjerila znanosti i zahtjevi politike proizvodila je podvojeni govor o jeziku, koji nije ni političan na pravi način, ni dovoljno znanstven. Na jednoj strani pribojavalo se vlasti ili se pak težilo iznuditi njezinu potporu; na drugoj se pokušavalo služiti naciji ili dodvoriti nacionalizmu. Koliko su puta neki jezikoslovci promijenili stavove, ne samo prema vlastitim znanstvenim spoznajama ili mjerilima! Čak je i sam Stjepan Babić nekoć tražio, ugledajući se na nedostižnoga Petra Skoka, da se ujednače terminologije hrvatske i srpske te tako ostvari jezično jedinstvo kakvo je predlagao Novosadski dogovor: tj. da se stvori zajednički “hrvatskosrpski/srpskohrvatski” standard. Uvaženi Dalibor Brozović, kojeg su ponekad i u vlasti i u opoziciji smatrali mjerodavnim, tvrdio je u svojoj knjizi Standardni jezik, koju je objavila Matica hrvatska 1970. godine, da postoji na svima razinama “standardni jezik hrvatskosrpski” (bez crtice između dvaju sastavnica – takvo se ime jezika ponavlja više od sto i pedeset puta u navedenoj knjizi): “u svim primjerima hrvatskosrpski sudjeluje i kao cjelina naprosto zato što je to ne samo jedan jezik – diasistem, nego i jedan standardni jezik” (str. 73). I u posebnom separatu koji je spomenuti jezikoslovac napisao osamnaest godina kasnije zajedno sa srpskim akademikom Pavlom Ivićem za Leksikografski zavod Miroslav Krleža (1988. god.) jezik se zove “hrvatskosrpski/srpskohrvatski/hrvatski ili srpski”. Zamislite kako se osjeća strani slavist, napose kroatist ili serbist, kad danas pročita posve drukčije mišljenje istoga autora: recimo to da bi u Mostaru, na dva sveučilišta ili univerziteta udaljena jednog od drugoga nekoliko stotina metara, trebalo u svim prilikama govoriti različitim jezicima, unatoč primjerima koje su posijali u hercegovačkome kraju pjesnici kao što su Aleksa Šantić, Antun Branko Šimić ili Mak Dizdar. Što reći stranome studentu koji vas pita koji je od tih stavova znanstven, prvi ili drugi, prethodni ili sadašnji? Ili pak zašto je znanstvenik prije kratkog vremena zauzimao drukčiji stav, suprotan onome koji sad zauzima? I je li tu posrijedi znanost ili nešto drugo ? Onda što?

U današnjoj Hrvatskoj, izdvojenoj u zasebnu državu, o jeziku odlučuju sami Hrvati. Oni koji još vide na obzoru stare sablasti moraju se prije svega izliječiti od srpskoga fantoma. Srbija je danas iscrpljena, osiromašena, iznemogla. Srbi iz Hrvatske izgnani su na okrutan način, uplašeni, udaljeni s gotovo svih upravnih dužnosti, lišeni bilo kakva javnog utjecaja. Nitko s njihove strane, pogotovo u njihovo ime, ne može nametnuti Hrvatima bilo kakvo rješenje u kulturi ili politici, napose u jezičnoj politici. U položaju u kakvom se danas nalazi, srpska manjina (ono što je od nje ostalo u hrvatskim krajevima) ne može čak ni osigurati sebi pravo na poštivanje vlastitih tradicija. Kome je onda upućena nova Deklaracija o hrvatskom jeziku, objavljena ovih dana u Zagrebu, ako ne fantomima prošlosti? Jadno je to i žalosno. Ako se na taj način misli prevladati “hrvatsku šutnju”, onda je i smiješno. Tko nam danas nalaže u Hrvatskoj da šutimo, osim možda straha od vlastitih radikalnih nacionalista? Slaba nam je utjeha što vidimo da je i u Srbiji tako, što i tamo nacion tište i pritišću zadrti nacionalisti.

Provincijalizam “malih razlika”

Promjene koje uvjetuju i prate razvoj današnjega jezika, ne samo hrvatskoga ili srpskoga, zbivaju se u samu jeziku i u njegovu okružju. Oblici cenzure ili kontrole (i auto-cenzure i auto-kontrole), onakvi kakvi su postojali u prošlosti, izgubili su nekadašnja značenja, pozitivna ili negativna svejedno. Posao onih koji su živjeli od “malih razlika” (podsjećam da je taj termin smislio Sigmund Freud da njima označi stanovita ponašanja) postao je suvišan, čak i štetan. Ostaviti pisanju što više slobode – to može pomoći da se oslobodi sam jezik, tj. narod. U starom sloju slavenskih jezika, jezik i narod su ponekad sinonimi. Više spontanosti pa i “bezvlašća” u igrama i obnovama jezika – u jezičnom imaginariju i mašti – koristilo bi hrvatskoj književnosti, obdarujući je živošću kakva joj danas nedostaje. Slaba je korist od onih kojima je istinska književnost daleka ili strana, a nastoje po svaku cijenu odlučivati o književnom jeziku. To više što književni jezik i jezik književnosti nisu ista stvar, premda ih provincijalni duhovi lako zamjenjuju. Naši najveći književnici – među njima ne samo Krleža – nisu, srećom, slijedili njihove upute. Poznati su nam pravopisni meštri koje, inače, malo tko zna u svijetu i koji sami ne znaju kako bog zapovijeda ni jedan svjetski jezik – prema kojem bi mogli mjeriti svoje “sitnice jezikoslovne”.

Ako neizbježne inovacije u hrvatskome jeziku budu bliske i slične onima koje će se javljati na prostorima čiji jezik ima zajedničku osnovu s našim, bilo bi krajnje štetno obuzdavati njihovo očitovanje i otežavati im prijem. Bilo bi to nasilje nad jezičnim stvaralaštvom. Pogodovalo bi onoj vrsti partikularnosti koja samu sebe olako proglašava vrijednošću. Kosilo bi se i s općim humanističkim nastojanjima što teže boljem saobraćanju ljudi i naroda, osobito onih koje veže porijeklo i povijest.

Ne vidim osobno nikakve koristi od toga da se u ime nekih novih pravopisnih regula – npr. pisanja ne ću ili neću, odvojeno ili zajedno – moje pismo udaljava od onog kojim se služe srodnici mi i sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini, u kojoj sam rođen i gdje sam progovorio. Niti pak u Srbiji ili Crnoj Gori, čiji mi je jezik jednako otvoren i znan. Samo zbog “malih razlika”, i još manjih ljudi koji iz njih izvlače korist? A veliki nam dio naroda valja stvarno opismeniti!

Provincijalna je skučenost spremna optužiti nas da želimo stvarati neku novu zajedničku državu, u koju bi se ugurali južnoslavenski narodi protiv njihove volje. Za to, na žalost, više nema izgleda, još manje je opasnosti od toga. Država nije jedini preduvjet za razumijevanje među ljudima. Naši su se preci prije zajedničke države izvrsno sporazumijevali. Budućnost radi na uspješnijem sporazumijevanju među narodima. Bolje je tražiti svoje mjesto u njoj nego vraćati se prošlosti. Valja osloboditi sam jezik od mitova o jeziku. I pravopis od netrpeljivosti pravopisnih cenzora koji još nisu shvatili vrijeme u kojem žive.

Koji robuju prošlim vremenima.