stvarnost smo nazvali povijesti
i zaključali je u podrumima nacionalnih
knjižnica i državnih arhiva.
više vjerujemo danu
nego snovima
gdje smo jedino budni.
budilnik zvoni,
a mi odlažemo buđenje,
iako ne vjerujemo u buduća rađanja.
u mojoj dječjoj sobi
svetac naslonjen na slončića od šatro
slonovače ubija aždaju
sveto pismo i kuran
uspravno stoje licem u lice
između njih budni sedeći bdi
iza njega majka i sin
ispod visi
džepni časovnik mog djeda
vrijeme stoji
tri kazaljke jedna preko druge
spavaju
u snu
neko na nekoga misli
znaci
kad sam bio mali
uvježbavao sam svoj nevješti autogram
na zamagljenom staklu
starog crvenog automobila
danas na staklu tuš kabine
ispisujem kažiprstom
znake koje ne razumijem
znam samo to da dolaze
iz nekog daljeg djetinjstva
riječi
mislili smo
pobijedili smo riječi
mislili smo
tišina zagrljaja
dovoljna je da se premoste
gradovi i
časovi koje smo usamljeni
provodili u njima
mislili smo
zavjet šutnje učinit će nas mudrijim
u očima brbljivaca
i u očima onih koje volimo
i čije odsustvo nas pla