Marija Ćaćić  

Hrvatskom jeziku danas nije potreban pravopis

Midhat Riđanović je profesor emeritus engleskog jezika i lingvistike Univerziteta u Sarajevu. Autor je knjiga O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i… o vama i Riđanović o jeziku: i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta koja se trenutno nalazi u tisku. Svojim izjavama u bosanskim medijima počesto izaziva pomutnju radikalnim stavovima i jasno definiranim odnosom prema društveno-političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini.

Jezik govornicima

U Hrvatskoj je ovih dana otvorena javna rasprava o pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Biste li ga mogli kratko komentirati?

M.R. Moje je mišljenje da hrvatskom jeziku danas nije potreban pravopis. Tijekom više od tisuću godina pismenosti, Hrvati su stvorili određeni uzus u pisanju svog jezika, i taj uzus je sasvim dovoljna uputa o tome kako što pisati. Treba jednostavno slijediti njegovu “svetost” jezični osjećaj i, ako se kolebamo između dva oblika, izabrati onaj koji nam je bliži tom osjećaju. Naravno da će to, na razini cijelog jezika, dovesti do različitih oblika iste riječi ili gramatičkog elementa (na primjer, neko će napisati tijekom a neko tokom, neko nadam se vidjeti vas, a neko nadam se da ću vas vidjeti). Takvi dubletni oblici ne trebaju nas brinuti: vremenom će pod utjecajem najjačeg jezičnog zakona, zakona ekonomičnosti, doći do značenjske ili stilske diferencijacije između dva “suparnička” oblika, ili će jedan potisnuti drugi; diferencijacija nam može samo obogatiti jezik unoseći distinkciju koju ranije nismo imali (kao što se desilo u bosanskom, pa je dojam “stanje duha”, a utisak “mentalni događaj”, sat vremenski interval od 60 minuta a čas nastavna jedinica u trajanju od 45-50 minuta, dok je tvornica manja fabrika). Ovakav pristup normi odlika je najuspješnijeg jezika u povijesti – engleskog. Po meni engleski ima najbolji pravopis upravo zato što nikad nije imao Pravopis. Ali kako da pišu “široke narodne mase,” koje se nekad ne mogu odlučiti između dva oblika jer su im jednako bliska jezičnom osjećaju? U tu svrhu u anglosaksonskom svijetu postoje priručnici u kojima su opisani pravopisni uzusi poznatih književnika i, uopće, osoba za koje se smatra da dobro pišu. Kolebate se između nakana i namjera, uputa i naputak? Izvolite pogledati u priručniku koji oblik više upotrebljava hrvatski Šekspir.

Što možemo naučiti iz engleskoga

Koja bi dobra rješenja iz engleskog jezika imalo smisla unijeti u naše jezike?

M.R. Postoji niz pravopisnih rješenja u engleskom koja su, baš zato što su ih kreirali superiorni intelekti, puno bolja od odgovarajućih rješenja u drugim jezicima, koja su opet izmišljali lingvistički mediokriteti s često nedovoljnom jezikoslovnom naobrazbom.

Svi jezici imaju opće i vlastite imenice. Ali u engleskom su pridjevi izvedeni od vlastitih imenica vlastiti pridjevi. Ako se vlastite imenice pišu velikim početnim slovom, očito je da i vlastite pridjeve treba tako pisati. Zemlja/Država Hrvatska se piše velikim slovom, iako je po obliku ta riječ pridjev ženskog roda, nastao skraćivanjem sintagme Hrvatska zemlja. Po istom uzoru je nastao vlastiti pridjev hrvatski skraćivanjem sintagme hrvatski jezik, ali se hrvatski piše malim slovom. To je krajnje nedosljedno i meni osobno nedopustivo jer se državi, koja može biti efemernog karaktera, daje prednost u odnosu na jezik, koji je vječni atribut jednog naroda.

Neka od rješenja iz engleskog pravopisa ste već inkorporirali u svoje knjige…

M.R. Ja sam napisao dvije knjige primjenjujući engleski pravopis, prilagođen našem jeziku. Mogu vam reći da mi je to pomoglo da iskažem neke stvari koje na bih mogao iskazati važećim bosanskim pravopisom. Kad pišem, meni često zatreba pridjev koji odgovara imenici Zapad u civilizacijskom smislu, kad, recimo, želim napisati Zapadna kultura, a da moj čitatelj ne pomisli da imam na umu svaku kulturu koja je, u zemljopisnom smislu, zapadno od mene (to bi onda mogla biti i kultura kakvu, na primjer, ima Bugojno). Točno je da u velikom broju slučajeva kontekst razrješava dvosmislenost između civilizacijskog i zemljopisnog smisla zapada. Ali ne uvijek. Na primjer, vjetrovi se često rabi metaforično u smislu “(obično nepoželjni) kulturni utjecaji koji pristižu u naš prostor”. Da li je u rečenici Zapadni vjetrovi remete naš mir “vjetrovi” upotrijebljeno metaforično ili bukvalno? Nekad nam ni kontekst ne može pomoći da odgovorimo na ovakva pitanja. Evo još jednog primjera kako engleski pravopis pomaže da signaliziramo neku distinkciju koju ne možemo signalizirati pravopisom ni jednog jezika na europskom kontinentu. Englezi pišu velikim početnim slovom sve leksičke riječi (dakle ne funkcionalne, kao što su prijedlozi i  veznici) u naslovima i nazivima institucija i ureda. Pišući svoju posljednju knjigu, ja sam htio reći da politička stranka Muslimanska braća, koja je sada na vlasti u Egiptu, ubija svoju Muslimansku braću. Želio sam to što kraće izraziti jer je po meni kratkoća ponajbolja stilska “figura,” pa sam napisao Muslimanska Braća ubija Muslimansku braću. Zgodno, zar ne? Ali to ne možete napisati ni na jednom dugom jeziku, pa ni na hrvatskom.

Ja pozivam mlade Hrvate, neopterećene jezičnim nacionalizmom, da počnu pisati garantirano najboljim pravopisom na svijetu, pravopisom engleskog jezika, prilagođenim za hrvatski. Kao uzor im mogu poslužiti moje posljednje dvije knjige pisane takvim pravopisom; prva je O bosanskom jeziku, o propadanju Bosne, i… o vama, a druga Riđanović o jeziku: i još nekim stvarima iz Tamnog Vilajeta (u tisku).

Što je prirodni govor

Pravopis sadrži preporučene, dopuštene i istovrijedne varijante. Ima li to smisla i što mislite što su autori htjeli postići time?

M.R. Prvo moram reći da su u modernoj lingvistici pojmovi “pravilnog” i “nepravilnog” u jeziku potpuno odbačeni. Oni su ostavština mladogramatičarske škole koja je cvjetala u 19. stoljeću i koja je odavno na povijesnom smetlištu lingvistike. Pravilno je sve ono što sam govornik osjeća da je pravilno. Zar treba normalnom Hrvatu govoriti da su *veliki kuća i *mala krevet “nepravilni”? Da li to znači da možemo, u standardnom Hrvatskom, reći (oni) vidu, (oni) pravu, došel, rekel i brojne druge dijalekatske oblike? Nipošto. A zašto? Zato što Dubrovčani i Zagorci nisu imali tu sreću da njihova varijanta hrvatskog postane standardni hrvatski. Ali u navedenim nestandardnim oblicima nema ništa lingvistički loše; dapače, oni su poželjni i na taj način jedino “pravilni” u Dubrovniku i Zagorju. Zato mislim da bi u pravopisu koji se objavljuje u 21. stoljeću (i koji vjerojatno pretendira da vrijedi još nekoliko decenija) trebalo izbjegavati oznake “pravilno” i “nepravilno,” jer one impliciraju jednu dozu lingvističkog rasizma, budući da se nestandardne varijante jezika proglašavaju “nepravilnim.” U stvari, mislim da bi u predgovoru pravopisa trebalo istaći da je standardni hrvatski samo jedna varijanta hrvatskog jezika, te da je ta varijanta u stvari više nužno zlo nego nekakvo postignuće, zlo koje moramo imati da bi se ljudi koji govore različitim dijalektima/varijantama mogli međusobno sporazumijevati. A pošto standardni hrvatski nije prirodni govor ni jednog Hrvata (u njemu će neminovno biti artificijelnih oblika, kojima će se pomiriti dijalekatske razlike), on je u stvari varijanta u kojoj će biti “nepravilnih” oblika sa stanovišta prirodnih hrvatskih govora.

Pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje boluje od istih bolesti od kojih boluju i ostali balkanski pravopisi. U nekim svojim aspektima on je veoma sličan Halilovićevom Pravopisu bosanskog jezika, koji je po meni najgori pravopis svih vremena i podnebalja. A najgori od brojnih loših propisa Halilovićevog Pravopisa, koji na žalost nalazimo i u novom hrvatskom pravopisu, jeste dopuštanje oba od jedina dva moguća oblika. Očito je da su takvi propisi nepotrebni, jer ako ne postoji treći oblik, nećemo nikad pogriješiti. A ako baš to želimo istaći, dovoljno je u predgovoru napisati nešto poput “Ako su u opticaju dva oblika od kojih ni jedan nije proglašen nepravilnim, oba su pravilna.” Pristup u kojem se velikodušno dozvoljava uporaba dva oblika (iako je ranije jedan od njih bio zabranjen) odraz je jednog svojstva ljudi na našim prostorima koje meni užasno smeta: nastoj da “gladiš” svakog, nemoj nikom ići uz dlaku, možeš stvoriti sebi neprijatelja. Taj balkanski sindrom nezamjeranja i ugađanja svakom i svemu nekad donosi skandalozne rezultate.

A što je s kontroverznim “ne ću”?

M.R. Po meni je skandalozno pisati neću kao dvije riječi ne ću, jer se takvim pisanjem krši elementarno pravilo hrvatske akcentuacije, po kojem uzlazni akcent ne može stajati na posljednjem ili jedinom slogu riječi. Tom važnom pravilu je dato vidno mjesto u svim hrvatskim gramatikama, od Maretićeve do najnovije (Barić et al.), objavljene 1997. godine.

Oblik neću ima dugouzlazni akcent na prvom slogu; kad taj slog izdvojimo u zasebnu riječ, uzlazni akcent se nađe na jedinom slogu riječi né! Što će na ovo reći strani slavisti koji se bave hrvatskim jezikom? To, po meni, nije greška, to je sramota. Novi pravopis dozvoljava oba oblika, i neću i ne ću, i ovaj drugi oblik pravda “tradicijom”. Da bi bili dosljedni, autori novog pravopisa bi trebali dopustiti Hrvatima da izaberu opciju komuniciranja bez pisma, jer su Hrvati imali i višestoljetnu “tradiciju” nepismenosti. Ako se novi pravopis objavi, napisat ću njegov prikaz na engleskom da bih ga objavio u nekom od vodećih slavističkih časopisa u Americi (u kojima sam već objavljivao radove); u tom prikazu ću ukazati na brojne njegove manjkavosti, a reći ću i da je proglašavanje oblika ne ću pravilnim sramota za hrvatsko jezikoslovlje, u čijoj povijesti je bilo vrsnih jezikoslovaca i jezikoslovnih djela.

Kod nas se u skoro svakom novom pravopisu izmijeni način pisanja frekventnih prijedloških sintagmi kao što su na brzinu, za navijek, na uštrb, u sred, na tašte. Jezikoslovci privrženi fonetskom načelu pisanja favorizirali su pisanje takvih sintagmi jednom riječju, a tu je praksu do apsurda doveo Halilović kad je propisao da se i sintagme kao na žalost i u redu imaju pisati kao jedna riječ. Time je on “zabranio” Bosancima da pišu i govore na moju žalost i u najboljem redu jer ne možete, zaboga, razbijati riječ da bi u njenu nutrinu stavljali druge riječi. Pisanje ovakvih sintagmi jednom riječju Halilović i njemu slični pravdaju tvrdnjom da prijedlog i imenica u kombinaciji kao na žalost imaju posebno značenje. Ali svaka kombinacija prijedloga i imenice ima posebno značenje – valjda u kući i na kući ne znače isto! Osim toga, čak i ako bismo usvojili princip po kojem bi se jednom riječju pisale prijedloške sintagme koje imaju posebno, jedinstveno značenje, korisnik pravopisa bi morao prethodno obaviti dosta finu semantičku analizu takvih sintagmi da bi se odlučio kako ih napisati. A pravopis mora biti napisan tako da ga može razumjeti i osoba sa pučkoškolskim jezikoslovnim znanjem. U nastojanju da pokažu vlastitu lingvističku sofisticiranost, pisci naših pravopisa nerijetko se razmeću gramatičkim terminima koji su mahom nepoznati prosječnom korisniku pravopisa. Imajući to na umu, ja sam smislio način pisanja prijedloških sintagmi koji je prihvatljiv i totalnom laiku u lingvistici: kad god se jedna od dvije riječi može upotrijebiti kao zasebna riječ, datu sintagmu treba pisati kao dvije riječi. To znači da sve gore navedene sintagme treba pisati odvojeno. Samo manji broj riječi koje su nastale potpunim srastanjem prijedloga i imenice tako da ni prijedlog ni imenica nemaju direktne veze sa značenjem same riječi, pišu se kao jedna riječ. Takva je riječ napamet u glagolskoj sintagmi učiti napamet u značenju “doslovno memorirati”.

Anti-jezik

Što mislite o nastojanjima da se hrvatski odvoji po svaku cijenu od drugih jezika iz regiona?

M.R. Vidim da su se autori novog hrvatskog pravopisa trudili da on bude hrvatski pravopis, a ne “anti-srpski/bosanski.” Međutim, suviše duga tradicija pisanja “anti-srpskih” pravopisa već je unijela rogobatnosti u standardni hrvatski, koje bi trebalo ukloniti novim pravopisom. Nisam siguran da li je propis koji određuje da se oblik futura kad se enklitika nađe iza skraćenog oblika infinitiva – kao javit ću - proizvod “anti-srpskog” djelovanja ili ostatak neke po meni loše tradicije, ali mislim da bi taj propis trebalo ukinuti. Svi ljudi čiji jezik se piše fonetski, skoro po refleksu čitaju svako slovo koje vide. Zato često čujem Hrvate, koji su čak učili u školi da javit ću treba izgovarati javiću, kako kažu JaviT ću iako skupinu tć zabranjuje fonotaktika hrvatskog jezika (na svojoj telefonskoj sekretarici imam snimljeno JaviT ću se kasnije), a suglasnička skupina tč, u kojoj je bi t bilo izgovoreno sa praskom, univerzalno je zapriječena.

Kako se nositi s pisanjem stranih imena što još uvijek zna izazvati pomutnju?

M.R. Etimološko pisanje stranih imena uvedeno je kad je bilo vrlo malo usmenog kontakta među pripadnicima raznih jezičnih zajednica. Danas kad je usmeno komuniciranje frekventnije i obimnije od pismenog, strana imena treba pisati fonetski, da se ne bi čitala kao da su napisana fonetskim pismom materinjeg jezika. Kad sam prije desetak godina razgovarao s jednim Zagrepčaninom, on je tadašnjeg premijera Britanije nazvao Blair, izgovarajući svako slovo kao u hrvatskom (i Churchill je svojedobno u Hrvatskoj znao biti “prekršten” u Churchil, izgovoren sa glasovima kao u hrvatskom pismu). Većina jezičnih zajednica koje imaju fonetski pravopis danas pišu strana imena fonetski, dajući u zagradi približan izgovor, kad je to potrebno.

Stanje u BiH

Kakvo je stanje s normiranjem jezika u BiH u svjetlu pokušaja da se toliko teži da se odvoje jezici na temelju nacionalne pripadnosti? Kako politika utječe na jezik?

M.R. Na to pitanje sam odgovorio kad sam rekao da je Halilovićev Pravopis najgori od mogućih pravopisa. Mislim da nije potrebno isticati da se i pravopisima u ovom vremenu fašizma na Balkanu nastoji naći što više posebnosti pojedinih balkanskih “naroda”. To se ne radi samo u pravopisu, nego gdje god se može.

Koja je uloga akademske zajednice u BiH u takvim jezičnim podjelama i tendencijama za preskriptivizmom u sva tri naroda?

M.R. Nikakva, akademska zajednica podržava sve što joj ide u korist, pa i podjele na bazi jezika. Akademska zajednica u stvari i ne postoji u BiH. To su pojedinci koji gledaju samo svoj osobni interes.

Ima li smisla inzistirati na odvajanju “naših” jezika s obzirom da ih Europska unije kojoj se toliko teži zapravo stavlja pod isti kišobran? Vi tvrdite da zapravo postoje četiri imena za jedan te isti jezik.

M.R. Svakako da nema. Ali ako budemo inzistirali, Evropska unija će od našeg jezika napraviti četiri i organizirati prevođenje sa svakog na svaki od njih. Oni barem imaju prava