Dramatični apeli o nestanku “cijelih naroda” s nekad zajedničkog nam tla SFR Jugoslavije opet odjekuju iz medija i novodržavnih administrativnih središta
Nestaju Hrvati u BiH, nestaje cijeli jedan narod! Nestaju Srbi u Hrvatskoj! Nestaju Hrvati i Bošnjaci u Republici Srpskoj! Dramatični apeli o nestanku “cijelih naroda“ s nekad zajedničkog nam tla SFR Jugoslavije opet odjekuju iz medija i novodržavnih administrativnih središta. Je li moguće da baš nestaju cijeli narodi i tko ih to, zašto briše s područja na kojima su opstali i u najtežim povijesnim kataklizmama? Dramatičnim se riječima u obranu katoličanstva jednako hrvatstva u BiH oglašava iz Sarajeva zabrinuti nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić: cijeli jedan narod je nestao pred očima svijeta! Pa slijedi crna statistika o zatiranju Hrvata katolika i zaključci o još crnjim trendovima. A imaju u BiH zgodnu anacionalnu mudrost za huda vremena: zlo radit’, a dobru se nadat’ - ne možeš nikako!
Aktualizirano uporište za uzbunu su podaci o sve manjem broju posvećenja kuća i stanova katoličkih obitelji, koja svećenici obavljaju nakon vjerskog blagdana Sveta tri kralja. Manje posvećenja jednako manje Hrvata katolika. Sa srpsko-hrvatske političke i crkvene scene također se povremeno odapinju sugestivno otrovne strelice o nezaustavljivoj muslimanskoj supremaciji u Federaciji BiH koja, tvrde, osobito jako šteti Hrvatima. Službeni statistički pravorijek upućuje na sljedeće: popisom stanovništva 1991. godine evidentirano je u BiH 4,377.033 žitelja među kojima 1,902.956 (43,47 posto) Bošnjaka, 1,366.104 (31,21 posto) Srba i 760.852 (17,38 posto) Hrvata. Uoči ratnog vrenja u “bosanskom loncu“ bilo je i 242.682 (5,54 posto) Jugoslavena. Danas ih uglavnom više nema, ali u sva tri naroda i među nacionalnim manjinama mase prevarenih, osiromašenih i razočaranih otvoreno žale za minulim danima “Jugoslavije u malom“.
Formula o vjeri i naciji Prema podacima CIA World Factbook 2008, u BiH je u srpnju 2007. godine bilo 4,552.198 stanovnika (48 posto Bošnjaka, 37,1 posto Srba i 14,3 posto Hrvata). Po vjerskom opredjeljenju, muslimana je bilo 42 posto, pravoslavaca 31 posto, a katolika 15 posto. Izvori Katoličke crkve u BiH navode da je u toj zemlji uoči prošlog rata živjelo 835.000 Hrvata katolika, a sada ih je tek nešto više od 440.000. U Republici Srpskoj “nestalo“ je 92 posto katolika, a u Federaciji BiH 34 posto. Iako šovinistička formula o identičnosti katoličke vjere i hrvatstva ne drži vodu, jer nacionalno isključuje ateiste, agnostike i inovjerce, za politikantske i manipulativne potrebe uvijek se koristi u navodno vjerodostojnim sociološkim tumačenjima globalnih demografskih procesa na bosanskohercegovačkoj društvenoj sceni.
Nemoćni vapaj vrhbosanskog nadbiskupa (“Cijeli jedan narod je nestao pred očima svijeta!“) dobiva na dramatici podatkom da je, unatoč ratnim stradanjima, 2001. godine bilo više Hrvata katolika u BiH, nego danas. Početkom 2008. blagoslovom obitelji obuhvaćeno ih je 465.000, godinu potom 459.102, početkom 2010. godine 454.921, a koncem 2011. godine 443.084. Potvrđuje se negativan trend bez obzira što u računici valja uzeti u obzir statističke varijable u odnosu na Hrvate koji nisu katolici, katolike koji se ne izjašnjavaju Hrvatima, odnosno postotak pada nataliteta koji je najizrazitiji među Hrvatima. Baš kao i među njihovim sunarodnjacima u samoj Hrvatskoj pa i Srbima u BiH i Srbiji.
Demografska statistika i opće nesređeno društveno, političko i gospodarsko stanje u zemlji triju konstitutivnih naroda i dvaju “podržavljenih“ entiteta, Federaciji BiH i Republici Srpskoj, bit će tko zna koliko još “remetilački faktor“ ugodnom osjećaju, ne samo Hrvata, da su u cijeloj daytonskoj državi svoji na svome. Analitičari u zemljama europskog jugoistoka predviđaju vrlo skori drugi veliki val pražnjenja hrvatskih područja u BiH - sada nakon ulaska Hrv. u EU. Prvi val narastao je ratnim požarom i raspadom “Jugoslavije u malom“, pojačan ubilačkim divljanjem operativaca iz stožera gospodara rata koji su stotine tisuća Hrvata, ali i Bošnjaka i Srba uspijevali “uvjerljivo nagovoriti“ na “humano preseljenje“ ili su ih počistili grubom silom etničke metle. Nesretnici iz nepreglednih kolona s plastičnim vrećicama u rukama i uplakanom djecom u naručju pojma nisu imali, a mnogima to još ni danas nije jasno, da su bili tragičan plijen bolesnih aktera tajnih trgovanja teritorijima i crtanja, pa i na salvetama, zamišljenih velikih i čistih nacionalnih država, koje će napokon značiti ostvarenje baš “stoljetnog nacionalnog sna našeg naroda“. Malo morgen, pokazalo se vrlo brzo. I već potvrdilo u Haagu.
Dio tih prodavača magle iz ratnih stožera svih triju naroda danas žive kao bubrezi u loju, jer su otpočetka znali (i dalje to neumorno čine!) debelo unovčiti svoje “rodoljublje/domoljublje“. Dio manje sretnih srpsko-hrvatsko-bošnjačkih “heroja, a ne zločinaca“ još će godinama voljom haaških arbitara, koji pojma nemaju što “narod hoće i na što ima povijesno pravo“, guliti zatvorski staž po europskim, ali uskoro i domaćim kazamatima. Na trećoj je strani nacionalno šareno milijunsko more sirotinje koja je ostala bez ičega, koje su se i njihovi bogovi odrekli i kojoj je još samo u alkoholnim izmaglicama ili vjerskim/šovinističkim halucinacijama preostalo busati se do iznemoglosti u nacionalna prsa, mahati “svojim“ zastavama i pjevati “svoje“ nacionalne koračnice u neizvjesno sutra.
Oni bolje sreće iz ratnih ešalona za smrtonosno discipliniranje “pete kolone“ i “humano preseljenje“, koje (još) nisu dohvatile ni osobna savjest niti ruka lokalne pravde, uživat će u masnim, čak i dvostrukim, mirovinama za isti ratni put u različitim državama i vojskama, dobrim invalidninama, unosnim političko-stranačkim sinekurama i raznim “usputnim“ materijalnim prinadležnostima. Pod zastavama često “dark black“ boje i s članskim iskaznicama kojekakvih udruga, saveza, koordinacija, zadruga, fondova… respektabilnog nazivlja, imat će na pretek slobodnog vremena i za hodnje “po šumama i gorama naše zemlje ponosne“ radi galame “u ime naroda“ na politički dirigiranim prosvjedima, barikadama protiv ovoga ili onoga, za ultimatume sa stranačkih tribina, boračke/braniteljske prijetnje u medijima… Rat je uvijek bio nekome brat!
Nacionalno-teritorijalna jata Nakon što su gospodari rata uglavnom učinkovito rastjerali mase Hrvata, Srba i Bošnjaka u njihova “prirodna“ nacionalno-teritorijalna jata, hipnotizirali ih bajkama o nesreći za koju su uvijek krivi isključivo genocidni susjedi druge vjere, pisma i nacije, ali i ta u svemu trula, neprirodna Juga, Tito, partizani, Udba, samoupravljanje, komunizam…, na ovim su razvaljenim balkanskim vjetrometinama milijuni nesretne sirotinje zatočeni u državnim potleušicama iste krajnje nestabilne nacionalno-vjerske i političko-tajkunsko-kriminalne građe. Rat i ratne posljedice, a to se ni šaptom javno ne spominje, krupan su uzrok i iseljavanja Hrvata iz BiH ne samo u “obećanu“ majčicu Hrvatsku, nego i mnogo dalje u bijeli svijet. Nisu isključivi krivci “genocidni susjedi“ Srbi i Bošnjaci, ali o tome ni kardinal Puljić niti friško obogaćeni politički pastiri sve skromnijeg hrvatskog stada u BiH ne žele prozboriti ni riječ. Jer, to bi podrazumijevalo i reviziju povijesnog promišljanja uloge Katoličke crkve i “hrvatske državne politike“ u zaglušujućoj buci ratnih bubnjeva. Posljedično, moralo bi se podnijeti račun o tome kako je napunjena imovinska kartica.
Ista priča u Beogradu i Sarajevu, gdje također još nema intelektualne kritične mase za objektivno vrednovanje srpskih, odnosno bošnjačkih zasluga za opću nesreću i potonuće u svekoliku bijedu svih “naroda i narodnosti“ bivše nam zajedničke države. Umjesto toga, neki vole reći katarze, politikanti svih boja i “nacionalnih ideala“, na tragu očuvanja popudbine kriminalnih privatizacija i svoga ratnog plijena, ne posustaju u larpurlartističkom opsjenarstvu. Ratom se, protivno očekivanju njegovih ideologa, nije ni grubim etničkim čišćenjem niti “humanim preseljenjem“ uspjelo povećati broj čistih krvnih zrnaca i proširiti nacionalno homogene oaze. Recimo, Srbija je izgubila Kosovo (možda će i Vojvodinu i Sandžak), koje nije uspjela napučiti ni sunarodnjacima uvezenim iz Hrvatske niti ratnim rastjerivanjem više od milijun Albanaca.
“Kada ste čuli da je Slobodan Milošević govorio loše o Franji Tuđmanu i obratno“, kazao je koncem ožujka posljednji predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije (1991.) i bivši hrvatski predsjednik u dva mandata Stjepan Mesić u Moskvi na predstavljanju ruskog izdanja svoje knjige Kako se raspala Jugoslavija. “Još 1991. ustanovljena je izravna telefonska linija između njih dvojice. U Zagrebu su je instalirali stručnjaci iz Srbije. Kad sam 2000. postao predsjednik, još je bila aktivna. Htio sam nazvati Miloševića, ali nisam imao šifru. Tako je to u ratu. Oni koji planiraju rat surađuju, a oni koji o tome ne znaju ništa ginu. Slobodan Milošević je svoju velikosrpsku politiku prikazivao kao obranu Srba u Hrvatskoj i BiH. I prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman smatrao je da mora štititi interese hrvatskog naroda u BiH. Ipak, nakon svih tih sukoba i stotina tisuća poginulih, granice se nisu promijenile ni jedan milimetar. Treba li boljeg dokaza da se rat ne isplati? Ratovi vođeni na prostoru bivše SFRJ su najbesmisleniji i najluđi ratovi koji su ikad vođeni. Osim brojnih žrtava i razorenog gospodarstva, oni nikome nisu donijeli nikakav rezultat.“
Neki ozbiljni političari i povjesničari ne bi stavili ruku u vatru baš za sve što kao autentično svjedočanstvo izlazi iz Mesićevih usta, osobito u vezi s prijedlozima za “pokusno konfederalno preuređenje Jugoslavije na pet godina“, čime bi se izbjeglo rat, ali ne može se poreći da je u najkritičnijim trenucima bio u samom središtu povijesnih zbivanja i na “ti“ s njihovim vodećim akterima. Ako ništa drugo, to na osobit način proširuje uvid u kataklizmu koja je već tutnjala iza obzora i upućuje na mentalni sklop gospodara rata u balkanskoj klaonici. Uzroke i kobne posljedice za hrvatsku stranu precizno je dijagnosticirala čelnica HNS-a Vesna Pusić još dok je bila u oporbi i izazvala desničarsku lavinu prosvjeda: “Nečuveno! Hrvatska nije bila agresor u BiH!“ Slično se dočekuju na (ultra)desničarsku katanu tvrdnje odvjetnika Ante Nobila o krivnji “hrvatske državne politike“ za amatersku pustolovinu s HR Herceg-Bosnom. Upravo on, proslavljen uspješnom haaškom obranom zapovjednika HVO-a Tihomira Blaškića, poznaje u dušu tko se tamo, kako i za što borio.
U obrazloženju upravo izrečene prvostupanjske haaške presude na 111 godina zatvora šestorici bivših civilnih i vojnih čelnika nepriznate Hrvatske Republike Herceg-Bosne taksativno su navedeni grozni zločini nad Bošnjacima od kojih se svakom normalnom povraća. Je li moguće da čovjek, s obvezatnom krunicom na ramenu ili oko vojničkog vrata, tako nešto čini drugom čovjeku, svom susjedu, samo zato što je druge nacije i vjere!? Samo zato što su mu nadređeni civilni i vojni zapovjednici naredili da ga mora istjerati iz njegovog doma i opljačkati!? To je nedopustivo i po ljudskom i po božjem zakonu! To je najgori zločin za koji moraju biti najstrože kažnjeni i naredbodavac i počinitelj. Nije izgovor da su iste takve zločine Hrvatima činili srpski i bošnjački krvnici, gdje god su stigli, radi ostvarenja bolesnih zamisli svojih civilnih i vojnih vođa. Nitko nema pravo to činiti u ime naroda kojem pripada, jer to nijedan narod nije zahtijevao.
Zato se ni u Haagu niti na nacionalnim sudovima ne sudi narodima, kako to fanovi zločinaca i idejni sukrivci lažno prikazuju, nego krivcima, zato što su smislili zločine, organizirali ih, izvršili, nisu ih spriječili ili sankcionirali počinitelje. A znali su za njih i mogli su, da su htjeli, pravodobno postupiti po ljudskim i vojnim pravilima. U slučaju be-ha šestorice, u suštini, sudi se Franji Tuđmanu, njegovoj “državnoj politici“ i društvu koje se natjecalo u njezinoj što temeljitijoj operacionalizaciji. Sve duge priče samo su luk i voda nacionalne isključivosti.
Katastrofalan završetak “Tuđman je smatrao da je nepravda što je Srbija dobila Vojvodinu koja nikad nije bila njezin dio“, tvrdio je Mesić lani u intervjuu srbijanskoj TV Prvoj. “Smatrao je, ako je već tako, da bi onda i Hrvatska trebala dobiti BiH kao svoj autonomni dio. To su bili njegovi temeljni stavovi. Mislim i da je devedesetih godina bio impresioniran početnim Miloševićevim uspjesima. Ubrzo Milošević stvara Republiku Srpsku, a Tuđman Herceg-Bosnu. Sve skupa katastrofalno je završilo.“ Mesić je u raznim prigodama prepričavao navodni svoj razgovor s prethodnikom na predsjedničkom mjestu u Predsjedništvu SFRJ (15. svibnja 1990.-15. svibnja 1991.) Borisavom Jovićem:
“Pitao sam ga zašto Srbija naoružava i buni Srbe u Hrvatskoj i ima li možda teritorijalne pretenzije. Rekao mi je tada da su Srbi u Hrvatskoj hrvatski građani i, što se njih tiče, da ih se može nabijati i na kolac. Međutim, rekao mi je, Srbiju zanima 63 posto BiH, jer je to bilo i mora ostati srpsko“. Mesić je znao i raspametiti političke protivnike navodno insajderskim pričama o Tuđmanovom crtanju podjele BiH na salveti te o svojoj uvjerenosti da se u Karađorđevu dogovorio s Miloševićem: RH će se proširiti u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine u koje će ući i Cazin, Kladuša i Bihać. To je sada potvrđeno na haaškom suđenju šestorici bivših čelnika HR Herceg-Bosne, koji da su operacionalizirali na terenu “udruženi zločinački pothvat“, što su ga smislili prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, njegova desna ruka ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera general Janko Bobetko.
Time je Haag izravno upro prstom u Republiku Hrvatsku kao agresora na BiH, što će imati nesagledive posljedice, ako se ta anatema ne ukine u žalbenom postupku. Istodobno je, puštanjem na slobodu Jovice Stanišića i Franka Simatovića, organizatore i zapovjednike krvoločnih paravojnih srpskih postrojbi, oslobodio Srbiju i sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom pothvatu i optužbi za agresiju na Hrvatsku i BiH. Ostaju sramotno stršati Tuđman i Hrvatska. O posljedicama tragične Tuđmanove pustolovine u BiH, kojima je trajno opteretio Hrvatsku, osobito bi danas trebao razmisliti šef HDZ-a Tomislav Karamarko, koji se nekritički i bez ograda poziva na “cijelog“ Tuđmana i retuđmanizaciju države. Njegove totalno pogrešne procjene o raspadu BiH i bezgranična vjera u isključivost hrvatsko-srpskih dogovora već je osudio cijeli svijet.
“Nakon oslobađanja Ante Gotovine i Mladena Markača čak se zadovoljno primjećivalo kako Međunarodni sud za ratne zločine nije osudio ni jednog Hrvata jer se ova šestorica, kao i Dario Kordić Kvisko, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela, zapravo i ne računaju kao naši“, piše prvo kolumnističko pero Ante Tomić u Jutarnjem listu dan uoči izricanja haaške presude šestorici be-ha Hrvata. “To su neke budale koje je izmislio onaj… onaj… kako se zove onaj što je došao iz Kanade u bijeloj sintetičkoj dolčeviti i crnoj kožnoj jaketi na laštik? Da, Šušak! Hrvatski optuženici za ratne zločine sa sretnije strane takozvane meke granice imali su otvoren račun za plaćanje najboljih advokatskih timova, o njima se žučljivo raspravljalo u parlamentu, političari su se na rođenu mater kleli da neće ni jednoga ostaviti da trune u nizozemskim kazamatima, a o ovim drugima, ovima iza graničnog prijelaza u Vinjanima Donjim, nije se previše brinulo. Strategija obrane za njih je bila ‘go fuck yourself’. I to je dosta rano već postalo jasno, još od onoga dana, mislim da je početkom 1997. to bilo, kad su Kordića, Kupreškiće i još nekolicinu u lisičinama ukrcali u avion, a sa splitskog aerodroma im nježno mahali Miroslav Tuđman, Ljubo Ćesić Rojs, Ivić Pašalić i Željko Sačić, kasnije neustrašivi borac protiv sudskog progona nedužnih hrvatskih branitelja. Bosanskohercegovačke Hrvate uvijek je bilo lakše izručiti Haagu. Dapače, kao da smo jedva čekali da nam se oni maknu s očiju. Oni su bili neugodan podsjetnik na jednu neodgovornu ratnu pustolovinu koja je katastrofalno završila. Ježili smo se i užasnuto odvraćali pogled od krvavih svinjarija u Dretelju, Helidromu i Ahmićima. Pravili se da to nema veze s nama, iako je i te kako imalo. Svi zločini tamo počinjeni su s blagoslovom čovjeka koji je izabran već u prvom krugu predsjedničkih izbora u ljeto 1992., znatnom većinom punoljetnih građana Republike Hrvatske, i zato je nepošteno i kukavički danas reći da nas nije briga što će se sutra dogoditi u Haagu.“
Udruga građana civilnih žrtava Mostar komentirala je prvostupanjsku presudu šestorici be-ha Hrvata: “Ovo je presuda zločinačkoj politici i nikako ne može biti presuda hrvatskom narodu. Ova presuda mora biti nezaobilazan argument svim političkim akterima i međunarodnoj zajednici u budućem uređenju političkih odnosa u BiH, a posebno u gradu Mostaru“. Hoće li biti?
Bogatstvo pod oružjem Hrvati su u BiH konstitutivan narod, ali brojčano najmanji pa su prirodno najugroženiji. Ratne posljedice dodatno dramatiziraju njegov položaj kao i neobjektivno tumačenje uzroka smanjenja hrvatskog korpusa, politikantsko održavanje napetosti i međunacionalnih sporenja, političko i vjersko nadmetanje za “pastirsku ulogu“ nacionalnih predvodnika… Nekadašnji politički, vojni i duhovni operativci sukobljenih strana, ako nisu u zatvoru zbog ratnih zločina, profiterstva i drugog kriminala, ili iskočili iz političkih tračnica, uporno se i laktovima guraju u prve redove, autistično uvjeravaju nacionalno stado u svoju nezamjenjivost. Javno se gotovo i ne govori da su civilni i vojni čelnici propale HR Herceg-Bosne, osobito Bruno Stojić, Jadranko Prlić i Slobodan Praljak iz netom osuđene be-ha šestorice, izašli iz rata toliko bogati da se normalnom čovjeku zavrti u glavi. Njihove obitelji spadaju među najbogatije u ovom dijelu Europe, ne samo među Hrvatima BiH i Hrvatske zajedno! Kako? Otkud milijuni eura na gotovinskim računima, unosna poslovna carstva, zlata vrijedne nekretnine u BiH, Hrvatskoj i inozemstvu, deseci tvrtki, dionice, najluksuzniji automobili, deseci stanova po Zagrebu i vikendica na najboljim jadranskim lokacijama, fakultetske diplome preko noći i magisteriji/doktorati znanosti bez pokrića, djeca u vlastitim stanovima u Parizu, stalne masne novčane donacije HDZ-u, najunosniji poslovi i političko-rodijačke veze s najutjecajnijim krugovima u obje države…?
A, “Hrvati nestaju iz BiH, nestaje cijeli jedan narod“!?
Ima tu politikantske magle, muljanja, lupeštva i nepreglednih oceana licemjerja u kojem se lažno domoljublje i mitomanski nacionalni interesi suhim zlatom naplaćuju, bez obzira na kolateralne ljudske žrtve i masovnu nesreću. Ista slika kod Srba i nešto umivenija kod Bošnjaka. O čemu to onda zbore najglasniji među njima kad se “bore za svoj narod“ i huškaju ga na “genocidne susjede“? A Haag dolijeva ulje na neugaslu balkansku vatru puštajući na slobodu notorne ratne zločince tipa Jovica Stanišić, Franko Simatović, Momčilo Perišić, Veselin Šljivančanin, Biljana Plavšić… iz Miloševićeva klana smrti. Suci sad mogu mirne savjesti poslati kući i Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Gorana Hadžića i inu im krvavu braću! Ionako je osjećaj za pravdu i satisfakciju žrtvama odavna kompromitiran. Maniš rat! Idemo dalje, dolaze nova vremena!
Međunarodna se zajednica još nije iskazala osobitom voljom ni sposobnošću za temeljitu reformsku generalku BiH, te smišljeno demolirane države, koju 59 posto građana u Hrvatskoj i 55 posto u Srbiji smatraju neprirodnom državnom improvizacijom bez budućnosti. U njoj se pogoduje većinskim Srbima u Republici Srpskoj i većinskim Bošnjacima u Federaciji BiH, a Hrvati su kao trinaesto prase i za to uglavnom nikog nije briga. Ni europske gubernatore niti političke “vizionare“ u UN-u. Zadnja su briga i matičnoj Republici Hrvatskoj (protivno ustavnoj obvezi!). Međusobno posvađanim hrvatskim političarima u BiH na pameti je samo kako se održati u lokalnoj orbiti (imaju čak dva HDZ-a!) i zauzeti što unosniji položaj u federalnoj vlasti u Sarajevu kako bi trajnije osigurali svoja materijalna lena. A sva tri konstitutivna naroda podjednako, osim njihovih vladajućih kasta i ratnih profitera, žive u bijedi i neizvjesnosti. I zato, tko god stigne, ne samo Hrvati, diže sidro i napušta BiH. Hrvati se iseljavaju i iz krajeva u kojima su i danas najbrojniji. Ne drži ih više nikakvo nacionalno ljepilo.
Ljudi su odlazili, odlaze i odlazit će za boljim životom, što je najprirodniji poriv, žele izgledniju budućnost svojoj djeci. To nema veze s nacionalnim osjećajem u čije talambase uporno lupaju šovinisti i ultradesničari bajanjima o krvi i tlu, vjeri, narodu, svetinji Domovini, kraljevima, državnosti i sličnim glupostima, koje se ne mogu jesti ni piti, njima se ne mogu platiti računi ni podmiriti dugovi. Gladnom je komad kruha uvijek važniji od Shakespearea. Tu se nema što mudrovati.
“Zauzeto, Hrvat!“ Vidljivi tragovi “humanog preseljenja“ Hrvata u majčicu Domovinu mogu se pronaći širom zemlje, gdje se smišljenom “državnom politikom“ 1990-ih godina u valovima “popravljala nacionalna krvna slika“. Pa imamo velike doseljeničke skupine Hrvata koje su čak i policijsko-vojnom silom sunarodnjaka premještene iz srednje Bosne u zapadnu Hercegovinu te na područje Knina i Dalmatinske zagore, iz Bosanske posavine u krajeve od Okučana, Nove Gradiške i Pakraca do Virovitice i Suhopolja, iz sjeverozapadne Bosne na Banovinu, Kordun i Liku… Dobrovoljne iseljeničke kolone išle su iz Hercegovine u Zagreb, tzv. zagrebački prsten, i kasnije u istočnu Hrvatsku, a prognani Hrvati iz Slankamena i Hrtkovaca u Vojvodini naselili su se u virovitičkoj okolici, iz Subotice, Sombora i Tavankuta na zagrebačkom području i u drugim većim hrvatskim gradovima. Doseljenici iz Janjeva na Kosovu, kojima se najviše politički manipuliralo (u zagrebačkoj Dubravi pekli vola i gostili Franju Tuđmana!), ostali su u Zagrebu, a politički neutjecajna sirotinja preseljena je u Kistanje u zaleđu Šibenika; oni iz Letnice i Vrnavokola na Kosovu dobili su srpske kuće u Voćinu i Slatini… Doseljenicima je tadašnji državni vrh obećavao vile i kule, osobito vlasništvo nad nekretninama Srba (“Zauzeto, Hrvat!“), čije su se kolone organizirano kretale u suprotnim smjerovima. Sve u skladu s politikom “humanog preseljenja“, koja značenjem podrazumijeva “zajednički/udruženi zločinački pothvat“. Ma koliko to negirali nostalgičari sramotne “državne politike“.
Vatru o “nacionalnom istrebljenju Srba“ u Hrvatskoj povremeno podjaruju političko-nacionalistički krugovi i udruge, a podloga su najčešće podaci iz popisa stanovništva u travnju 2011. godine: u Hrvatskoj je bilo 186.633 (4,33 posto) Srba, a 10 godina prije 201.631 (4,5 posto). Godine 1991. pak bilo ih je 581.663 (12,2 posto), a 1961. su činili više od 15 posto stanovništva. Srbi su i danas, pokazalo se popisom, najbrojnija nacionalna manjina među 4,284.889 žitelja (ostale manjine imaju udjel manji od jedan posto). Dakle, gdje je u prošlih desetak godina nestalo 15.000 hrvatskih Srba?
Pročelnik Katedre za demografiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Anđelko Akrap drži da se to moglo i očekivati, kao i u slučaju oko 150.000 manje Hrvata u matičnoj zemlji, zbog popisne primjene nove Eurostatove metodologije. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik dr. sc. Milorad Pupovac vidi problem “nestalih“ 15.000 Srba u “trajnim otporima i preprekama na koje nailaze srpski povratnici zbog čega mnogi od njih ponovno napuštaju Hrvatsku“. Prisutna je, tvrdi, netolerancija prema toj manjini, što je “ozbiljna prijetnja udjelu Srba u hrvatskom stanovništvu te slobodi njihova nacionalnog izjašnjavanja“. Zagriženi dušobrižnici iz Beograda govore o “perfidnoj genocidnoj namjeri svih hrvatskih vlasti prema Srbima, od uspostave te državne tvorevine, koja nije ništa drugo nego nasljednica istrebljivačke politike i prakse Pavelićeve zločinačke tzv. NDH“. Nitko, kao u hrvatskom tumačenju “nestanka Hrvata“ u BiH, ne spominje ratne uzroke i krivce te prirodne migracije.
Po nekim procjenama, prirodno će se iz BiH iseliti još 70.000 Hrvata, čim Hrvatska uđe u EU. Croportal.ba piše da je nevladina udruga Croatia Libertas pet puta anketirala više od 4000 mladih Hrvata na zavodima za zapošljavanje, kojih se 98 posto izjasnilo da će napustiti BiH. Putovnice su pripremljene, putne torbe spakirane i samo se čeka - 1. srpnja 2013. godine! “Politička nomenklatura propale hrvatske politike“, piše Večernji list, “ostat će bez velikog broja glasača i tako svoj utjecaj u vlasti smanjiti do krajnjih granica. Za ovakve trendove ponajviše je odgovorna loša politika hrvatskih političara u BiH koji na ovakve i slične konstatacije odgovaraju da su i njihova djeca već odavno dio EU-a“.
Problematična budućnost Izostanak iole suvislije demografske politike u samoj Hrvatskoj u prošlih više od 20 godina, neznalački potezi u gospodarstvu i opća pljačka bivše zajedničke (društvene) imovine doveli su i mlade u Hrvatskoj u potpuno beznađe pa ih se 84 posto želi iseliti, a 15.000 godišnje već odlazi trbuhom za kruhom. Za 10 godina izjednačit će se broj zaposlenih i broj umirovljenika. Lijepa naša je već sada s prosječnom dobi blizu 45 godina među pet zemalja u svijetu s najstarijim stanovništvom. Time nam budućnost postaje jako problematična, a ne može pomoći nikakvo pumpanje “svježe hrvatske krvi“ po pronatalitetnim receptima nacionalnih mudraca s “dark black“ barjacima. Nikakve crkvene propovijedi o tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, peticije, referendumi i ustavne definicije o braku kao zajednici samo žene i muškarca. Milijunska hrvatska dijaspora većinski se oglušila na povratak u domovinu svojih predaka. Što mnogo govori samo za sebe. Za poslijeratnu sudbinu Hrvata na Balkanu više nisu krivi ni Beograd, ni Beč niti Budimpešta.
Da su gospodari rata na Balkanu pročitali “Vođu“ oca srpske satirične pripovijetke Radoja Domanovića pa shvatili poantu, ni Hrvati, ni Srbi niti Bošnjaci ne bi se našli na krvavim stazama kojima su ih vodili - slijepci. Danas ni vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić ne bi imao razloga post festum lamentirati: “Cijeli jedan narod je nestao pred očima svijeta!“ Možda bi živio u konfederaciji ili uniji Hrvatske i BiH, a ne u državi raštimanoj poput odbačenog klavira