U slučaju kiše
Postadosmo, odjednom, taocima kiše
i Grisia je ličila nabujaloj rijeci.
Moj dragi prijatelj biblijskog imena,
iznenađen poplavom, pomalo zaprepašten
gledao me; kao da pita: “i sada?”
Dodao je tada naglas i u šaljivom tonu:
“Ne preostaje nam ništa drugo no ukrasti kišobran.”
Shvatih tada... bez oklijevanja
pozvasmo konobaricu
i naručismo obojica po jedno pivo.
Zaključak?
Bolje popiti pivo nego ukrasti kišobran.
*
Djevojke, vi koje slušate delirij
Jednoga Ja koje mi više ne pripada i ove rasute rime,
Želio bih da budete sve
Meni naklonjene ili barem idete ukorak sa mnom.
Djevojke, vaša se imena miješaju:
Slova su napustila vaša
Lica, vaša leđa i ono dolje…
Gdje obitava jugo – vlažno i bedasto
– često neprilično izrečeno
Od onoga koji vam sada govori.
Djevojke, sa kolirijem u torbici,
Papirnatim maramicama, analgeticima
I drugim serumima te čarobnim sredstvima
Kako bi se zaobišle najcrnje misli,
Kako bi se mimoišao svaki jalovi martirij.
…želio bih napisati nešto sexy,
ali mi naviru samo riječi:
samo mrtva književna sirovina.
Kad mi se Dylan Thomas pojavio u snu
“Can’t prefer Kant to cunt” reče mi Dylan
Thomas, na što se smijem i dodajem da su mi,
nalik tomu, draži porno filmovi
spram misli Theodora Adorna.
Naime, pijani smo i… poput loptica
koje se sudaraju i odbijaju,
naš (je) razgovor, ovaj onirički dvoboj.
“Važno je ne ostati sam
sa svojim mislima.”
I glede toga, jedna izreka kaže:
“Bolje u lošem društvu negoli sam”.
Prepjev s talijanskog: Morana Papucci
Kako sam ugledao svjetlost
Mrtav je moj bog.
Al ne boj se! on zna,
a znam to i ja, da će još uskrsnuti
i jači nego prije svaki put
kad misliš da je umro.
Mrtav je moj bog,
dobro ste pročitali,
no tijelo mu je prisutno
i krepko još, usprkos svemu.
Sačuvao sam njegovu suštinu
– kao da se ništa, kažem: ništa
dogodilo nije –
među proizvodima što čuvam ih
spremljene kraj konzerva od tune,
svinjske paštete,
usirenog mlijeka
i feferona.
A prolaze dani,
u vrtlogu brojki,
nedjeljnih derbija i kalendara,
svako toliko umre neki papa,
isteknu putovnice
i promijene se atlasi dok
sabirem godine
koje na leđima nosim
i više ni ne brojim nedaće
dok se hladnjak prazni
i puni,
kao uvijek, uostalom.
Više ne bilježim
snove, dosadilo mi je
i to.
Ništa: jednog običnog dana
potražim pivo umjesto hrane
i zadršćem
dok šepam hoteći
oćutjeti ledenu limenku
u stisnutoj šaci.
Posramljena lica,
kao zastarjeli bog
– rashlađen na prijevaru –
kad ugledam u hladnjaku tek nju:
… svjetlost.
Pjesmuljak od pol litre
to zlato što mi se ljeska u zjenici
u sebi nosi sunce svakog danjeg časa
usne ću ti ljepotice potražiti
– skriveno blago –
da nađe smirenje moja muka
lovor-vijenac poslije fuka
*
Raskajani neki bog častio me pićem
pa zbrisao ne plativši;
tad namami me, prilazeći, lijepa
nimfa – napušena, sparušena.
Htjelo joj se versâ ljuvenih i pastorale.
Popio sam ponuđenu mi žesticu
ne pitajući ništa.
Anđeo je to, krilâ crnih, rešetkastih,
oko vrata nosi ogrlicu s talismanom
(koja li se tajna skriva iza tog simbola?),
i dok se pitam koja li je njena drama
predlaže mi da se sklonimo u zahod.
Prihvatio sam. Međutim, kako to već biva,
sjetih se da ostao sam bez prezervativa.
*
Što je košarkašu koš, to nije
pjesniku. Jer jednom jedno znači,
drugom drukčijom nijansom zrači.
Ars (im)poetica
Da sam njemački ovčar
htio bih da sam francuski ključ:
alat ili pribor za popravljanje
kvarova i krivina izazvanih neopreznim
i neiskusnim rukama. Ne
čistokrvan pas, neka od psećih vrsta
vjernih svom vlasniku, ne
to mi baš nije po volji.
Bolje popravljati naprave no lajati
na ljude a da ih uopće ne poznaješ.
Bolje hladan alat nego pas, vjeran
svakom seronji koji naiđe.
***
danas je plaća
gore glavu! poslije
idemo nešto popit
***
nemam što reći
pa si upadam u riječ
i kažem: ništa!
***
mjesec oteščao
večeras pun kao
moja jaja
S talijanskoga prepjevao Roman Karlović
*
taj nakovanj ulijeva veliki strah
kad željezo oslobodi svoj plamen
kovač je ponekad u opasnosti da plane
zato bolje pripaziti s maljem
i napuniti sobu oprezom
a onda ljutnju ostaviti ispred vrata
na leđima žohara u trku
strpljivo te čeka smrt
*
Ja vam govorim o tom
negostoljubivom području osjećaja.
Da, čini se da me ovo pisanje uništava
malo pomalo, ali
dok izmišljam neki bolji život
privikavam se na ovaj oganj kojim se igram
već odavno. Mi smo samo taoci
privremenosti.
To nije bijeg u nestvarno
nego je jednostavno riječ o gledanju
nevidljivoga kako se razgaljuje i označuje
mjesto gdje se smrt i život stapaju
u jedno.
Ja unutar ovih riječi živim.
I mrijem, ponekad.
U ovoj jami krijem se od svijeta,
dođite i uhvatite me, ako možete.
S talijanskoga prepjevao: Goran Filipi