Bojan Munjin  

“Humano rješenje” najsurovijeg mučenja ovisnika

komentar

Svaki dan oko pet tisuća hrvatskih ovisnika o heroinu i drugim najtežim opijatima uzimaju – u okviru programa kontrolirane ovisnosti ili odvikavanja od droge – lijek pod nazivom heptanon. Heptanon, odnosno njegova supstitucija metadon, sintetski su narkotički analgetici koji djelujući na opioidne receptore u centralnom živčanom sustavu sprječavaju pojavu apstinencijskog sindroma kod ovisnika. Iako heptanon jest narkotik, ako se uzima pod liječničkim nadzorom i ne predugo, ne stvara razorne posljedice kao klasična droga. Atmosfera patnji unutar ovisničke krizne skupine strašna je sama po sebi, ali problem koji iznosimo jest aktualna i široko rasprostranjena zlovolja liječnika u Hrvatskoj da, morajući svakodnevno propisivati heptanon, uopće imaju posla s “teškim” pacijentima, što ovisnici objektivno jesu.

Doktori narkomane “ne smatraju” pacijentima

Hrvatski model borbe protiv ovisnosti nije koncentriran na specijalizirane ustanove kao u Njemačkoj, Španjolskoj ili Italiji, nego je dislociran na ambulante opće prakse, ali taj model lijepo izgleda ponajprije na svjetskim konferencijama liječnika, manje dobro u domaćoj praksi. Prema iskustvima samih ovisnika, samo pet od stotinu liječnika opće medicine ovisnost o drogama tretira kao bolest, pa onda i ovisnicima želi pristupiti kao pacijentima, dok ostali više-manje ovisnike promatraju kao kriminalce kojima bi se trebala baviti policija i Državno odvjetništvo. Kako svaki novi pacijent za liječnika opće prakse znači osam kuna zarade od države, baktanje s ovisnicima, njihovim problemima, apstinencijskim krizama i iracionalnim ponašanjem prevelika je žrtva za sitan novac koji za to dobiju. Kako se većina liječnika ne želi baviti narkomanima, a manjina to ipak čini, neki liječnici imaju i po trideset stalnih pacijenata ovisnika, dok kolege u susjednim sobama niti jednog. Država se hvali kako za nabavu heptanona godišnje troši pet milijuna kuna, ali doktori, medicinske sestre i drugo stručno osoblje ne dobivaju ništa ili vrlo malo u obliku novčane stimulacije, za stručne potrebe i tehničku opremu. Izuzetak su ambulante u Istri koje, primarno zbog brige županijskih vlasti, dobivaju stimulacijska sredstva za tretman ovisničke populacije. 

Kriminalom do lijeka

Prema izjavi Slavka Sakomana, liječnika na Odjelu za ovisnosti Vinogradske bolnice u Zagrebu i dugogodišnjeg predsjednika Komisije za suzbijanje zloporabe droge Vlade RH, većini hrvatskih liječnika kronično nedostaje dodatna edukacija za susret s ovom krajnje osjetljivom skupinom, pa se njihov odnos s pacijentima uglavnom svodi na rezervirani odnos bez topline i na kratki i odbijajući razgovor na vratima ambulante. Drugim riječima, heroinski ovisnici dobivaju od liječnika heptanon teško i uz mnogo komplikacija. Heroinska ovisnost predstavlja po definiciji smrtonosni zagrljaj, pa ako samo jedan dan izostane doza heptanona, fiziološka ovisnost postaje jača od bilo kakve volje i razuma, pa ovisnici riskiraju ponovni povratak igli ili nabavu heptanona na crnom tržištu. Javna je tajna da se 15 tableta heptanona može ispod ruke dobiti u zagrebačkoj Zvečki po cijeni od dvjesto četrdeset kuna, što je tek jedva dovoljna dnevna doza. Kako je, dakle, riječ o vrlo skupom lijeku, ovisnici koji padaju u ovisničku krizu pribjegavaju klasičnom scenariju; preprodaji heroina, upadima u ljekarne noću i krađama predmeta koje će unovčiti za prijeko potrebni heptanon. Izbačeni iz desetaka hrvatskih ambulanti, ovisnici tek sada postaju “teški” pacijenti jer su, uključujući kriminal, spremni na sve ne bi li izašli na kraj s noćnom morom apstinencijske krize. U zatvorima je situacija još gora; u Istražnom zatvoru Remetinec ovisnici mogu dobiti do deset tableta metadona dnevno, što je za one koji uzimaju i do trideset tableta nedovoljno, dok u Zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu narkomane od ovisnosti skidaju “na suho”. U najvećem hrvatskom zatvoru, Lepoglavi, gdje od oko 800 zatvorenika dvjesto čine ovisnici o drogama, također ne samo da ne postoji terapija heptanononom nego uopće nema ni stalnog liječnika: psihijatar dolazi jednom tjedno. Prema izjavama samih ovisnika, apstinencijska kriza u zatvoru izgleda strašno: u malom prostoru ćelije ovisnik se grči od bolova i neprestano povraća, povremeno se nekontrolirano ponašajući na granici histerije.

Bujanje nasilja i tržišta droge

Kako ostali zatvorenici nemaju baš mnogo osjećaja za takve ispade, ovisnici često jutro dočekuju premlaćeni. “Humano rješenje” za zatvorenike u krizi u zatvorskoj bolnici je vezivanje za krevet i izolacija. Zašto program terapije ovisnosti može vrijediti na slobodi a ne može u zatvoru, kada bi zatvorski sustavi baš posebno trebali biti osjetljivi na zaštitu prava zatvorenika, i zašto ovakvi pacijenti ne mogu uopće dobiti svoj lijek samo zato što su narkomanski ovisnici? Ta besmislena diskriminacija rađa samo nove probleme; u Lepoglavi postoji tržište droge kao i bilo gdje drugdje, a nasilno ponašanje, kriminal i profiterstvo u ovisničkoj populaciji su u porastu. Odbojan odnos liječnika prema ovisnicima zbiva se u atmosferi košmara nadležnih institucija kada je riječ o imalo racionalnijem sustavu borbe protiv ovisnosti. Liječnički klanovi specijalizirani za narkotike uopće ne skrivaju da se nalaze u međusobnom odnosu otvorenog neprijateljstva. Svaka nova vlada mijenja strategiju borbe protiv ovisnosti i čelne ljude na tom poslu: politikantski interesi ruše već započete projekte pomoći ovisnicima i u različitim nacionalnim koordinacijama za borbu protiv droge sjede često nestručni i nekompetentni ljudi. Bez dodatne edukacije i djelotvornih investicija, ne čineći dovoljno za destigmatizaciju ovisnika, hrvatski sustav za borbu protiv ovisnosti – na papiru sasvim prihvatljiv – urušava se u nekoordiniranosti i jalovosti, rekao nam je doktor Ante Ivančić, specijalist za bolesti ovisnosti bolničkog centra u Poreču.

Inicijativa Tihomira Santinija

U morbidnoj atmosferi droge koja se sve više širi, uspaničenih roditelja i razmrvljenih institucija koje ne znaju kako da međusobno surađuju i da se efikasno nose s ovom i bolešću, jedna civilna inicijativa predstavlja tračak svjetla u tunelu. To je ideja bivšeg ovisnika Tihomira Santinija da prikupljanjem potpisa uglednih stručnjaka senzibilizira javnost za donošenje algoritma heptanonske terapije, izvjesnog kodeksa primjene tog lijeka. Dosad je Santini prikupio oko 800 potpisa liječnika, znanstvenika i zainteresiranih građana a kako je heptanon jedan od rijetkih lijekova u Hrvatskoj koji nema “pravilo postupanja”, uspjeh ove inicijative mogao bi demotiviranim, needuciranim i zlovoljnim liječnicima biti barem službeni putokaz za obavezu od koje danas najradije okreću glavu. Među dvjesto milijuna narkomana u svijetu, osamnaest tisuća hrvatskih ovisnika nije naročita brojka, ali je ona kancerogena činjenica u maloj zemlji u kojoj se rijetke dobre zamisli redovito razbijaju o hridi ignorancije i nedostatka elementarne etike.

Tekst je, uz dopuštenje autora,

preuzet iz Zamirzinea.