Biserka Cvjetičanin  

Hvala, Profesore

kolumna

Kada je ugledni britanski povjesničar Basil Davidson 1969. objavio knjigu o kulturnoj povijesti Afrike, nije ni slutio da će nedavno preminuli akademik Petar Guberina (1913.-2005.) napisati pogovor za hrvatsko izdanje njegove knjige. Doznavši da je Genij Afrike (Stvarnost, Zagreb, 1977.) izašao s pogovorom Petra Guberine, Davidson je u nizu prigoda naglašavao da veću čast nije mogao zamisliti. Davidson je razdoblje od 1943. do 1945. proveo među partizanima, kao član britanske misije u narodnooslobodilačkoj vojsci. Ostao je privržen našoj sredini i veoma je cijenio zasluge Petra Guberine u afirmaciji afričke kulture i književnosti na svjetskoj razini.

U svojem pogovoru, Petar Guberina nazvao je Genij Afrike prije svega plemenitom knjigom, jer Davidson pristupa afričkoj kulturnoj povijesti otvoreno, bez predrasuda, s poštovanjem prema drugom i drukčijem. U tome je i zajedništvo ova dva velika duha, Davidsona i Guberine. Od svojih prvih susreta s Léopoldom Sédarom Senghorom i Aiméom Césaireom do osnivanja Instituta za proučavanje Afrike i zalaganja za afričke studije na Sveučilištu u Zagrebu, Petar Guberina uporno i s entuzijazmom djeluje na uspostavljanju kulturnih veza s afričkim zemljama i razvijanju dijaloga između različitih kultura.

Poštivanje kulturne raznolikosti

Sve je počelo u vrijeme studija Petra Guberine u Parizu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, kada mu najbliži prijatelji postaju začetnici pokreta crnaštva, Léopold S. Senghor iz Senegala i Aimé Césaire s Martinika. Guberina ih jedno ljeto poziva u svoj dom u Šibeniku. Senghor nije mogao doći, a Césaire se odazvao pozivu. Césaireovo poetsko djelo Zapis o povratku u zavičaj, koje se smatra himnom svih crnih ljudi svijeta, nastalo je tog ljeta 1935. upravo u Šibeniku, na žalu Martinske: more, nebo, pa i samo ime mjesta budili su u pjesniku Césaireu osjećaj da je na rodnom otoku Martiniku. Od izlaska Zapisa 1939.do danas, mnogi stručnjaci koji su se bavili Césaireovim djelom naglašavali su činjenicu da je Zapis nastao u rodnom kraju Petra Guberine. Tako Robert Bray u novijem članku u kojem analizira Césairea i Whitmana (Knowing Grasses: Aimé Césaire's Cahier d'un retour au pays natal and Walt Whitman's Song of Myself, 2003.) ističe da je općepoznato kako je nastao Zapis, ali ipak ne može odoljeti da još jednom, u detalje, ne ispriča susret velikog pjesnika s rodnim krajem Petra Guberine i Martinskom koji su ga nadahnuli. Sam Aimé Césaire u brojnim intervjuima govorio je toplim riječima o svome boravku u Šibeniku, pa se u razgovoru s Patrice Louis u lipnju 2003. sjeća studentskih dana u Parizu s Petrom Guberinom i Šibenika: "Kakav fantastičan pejzaž! Martinska, to je moj Martinik, otkrio sam Martinik u kojem nisam bio punih pet godina! To je kao san, istu večer počeo sam pisati Zapis o povratku u zavičaj....".

Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća bile su razdoblje u kojem je Petar Guberina intenzivno pisao o afričkoj kulturi i književnosti, upoznavao našu sredinu s novim, nepoznatim fenomenima, uspostavljao brojne interkulturne veze i suradnju. Sve ono što danas toliko ističemo, od poštivanja kulturne raznolikosti (kada je na 31. zasjedanju Generalne konferencije Unesca 2001. prihvaćena Opća deklaracija o kulturnoj raznolikosti, pomislila sam koliko je napora u praksi u nju uložio Petar Guberina) do interkulturne komunikacije, prožimalo je njegov život i rad. Prilozi Crnačka poezija francuskog izraza (Republika, 1954..), O crnačkoj književnosti (15 dana, 1954..), O crnačkoj poeziji francuskog i engleskog izraza (Rad JAZU, 1955.), Structure poétique de la poésie noire d'expression anglaise en Amérique (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 1961.), Tragom afričke crnačke kulture (Naše teme, 1961.), Svjedočanstvo o postanku crnaštva (Književna smotra, 1985..), uz članke objavljene u međunarodnim časopisima, dragocjena su analiza kulturnog i književnog stvaralaštva afričkog kontinenta. Uvijek je davao vlastitu interpretaciju i naglašavao autohtonost, autentičnost afričkog stvaralaštva – afrički genij: "Kao pratilac događaja u zoru crnaštva, u njegovu nastajanju i razvoju i njegovim krizama – želio bih dati svoju interpretaciju. Iz zemlje koja se uvijek borila protiv rasizma, iz zemlje koja je, oslobodivši se svojim vlastitim snagama, uvijek pomagala sve kolonijalne narode u borbi za njihovo nacionalno i socijalno oslobođenje. Iz zemlje gdje je nastao prvi rukopis manifesta crnaštva: poema Aiméa Césairea o povratku u rodni kraj" (Književna smotra, 1985.).

Ritam kao nositelj misli i osjećaja

Možda najljepše retke posvetio je Petar Guberina analizi afričkog ritma kao nositelju misli i osjećaja: "Ono što tek moramo tražiti u evropskim literaturama preko kratkih i dugih slogova, preko varijacija akcenta, preko kombinacija matematske naravi, da bismo uhvatili smisao ritma – sve nam je to dano u jednom zamahu s pomoću obične slušne percepcije pri svakoj rečenici ili stihu iz afričke književnosti" (Pogovor, Genij Afrike, 1977..).

Petar Guberina jednom je rekao da poruku afričke kulture ponajbolje izražava Senghorov stih iz poeme Na poziv rase Saba: " …mi smo ovdje, svi sjedinjeni, u različitosti...".. To je bila i njegova poruka.