Hyper noir Franka Millera

Američka strip produkcija iznjedrila je u posljednja dva desetljeća najmanje dvadesetak velikih scenarista i crtača u mnogočemu zaslužnih za širenje granica devete umjetnosti. Braća Hernandez su početkom osamdesetih među prvima započeli revoluciju alternativnog stripa s Love and Rockets (Fantagraphic, 1982.), Bill Waterson svojim desetogodišnjim opusom Calvin & Hobbes (1985. – 1995.) nastavio je sjajnu tradiciju sindikatskog stripa u dnevnim novinama, Art Spiegelman čak je nagrađen Pulitzerovom Nagradom za Mouse (Pantheon, 1986.) i njegov nastavak Mouse II: And Here My Troubles Began (Pantheon, 1991.), a oni zaposleni u velikim izdavačkim kućama kao što su Marvel, DC ili Dark Horse, svojim djelovanjem uglavnom u mainstreamu osvježili su mnoge serije o poznatim (super)herojima, ali i pokrenuli neke nove s likovima koje su sami kreirali. Tako Bill Sienkiewicz hrabro istražuje i otkriva nove izražajne mogućnosti stripa u autorskoj mini-seriji Stray Toasters (Marvel 1986.), Alan Moore i Brian Bolland razrađuju i produbljuju psihološke profile Batmana i Jokera u The Killing Joke (DC 1988.), Grant Morisson i Dave McKean u grafičkoj noveli Arkham Asylum (DC 1989.) seciraju podsvijest Mračnog Viteza dovodeći ga na granicu ludila, Paul Dini i Bruce Timm oživljavaju superherojski žanr pokrećući nove serije za DC, svijet nadljudi još nam više približavaju Kurt Busiek, Mark Waid i Alex Ross, učinivši ga stvarnijim nego što je to ikad prije bio, a Mike Mignola realizira horor Hellboy koji se svježinom i nenametljivim artizmom uzdignuo među najbolje što je američka scena ponudila u dva protekla desetljeća.

Priča važnija od crteža

Britanski pisac Alan Moore, radeći na Swamp Thing (DC 1983.-1987.) i Watchmen (DC 1986.) inovativnim rješenjima mijenja poznate forme stripovskog pripovijedanja i širom otvara vrata najpoznatije strip scene svojim sunarodnjacima. Neil Gaiman piše Sandmana (DC 1989.-1996.), Grant Morisson radi Doom Patrol (DC 1989.-1992.), Warren Ellis kreće s Transmetropolitan (DC/Vertigo 1997.) i Planetary (DC/Wildstorm 1999.)... Ovim odličnim scenaristima često su dodjeljivani ne toliko dobri crtači jer je poznato da je većina čitatelja spremnija progutati strip s pametnom pričom, dobrim scenarijem i lošijim crtežom, nego onaj koji je krasno nacrtan na lošu priču. To posebno dolazi do izražaja kad je riječ o serijama i uopće se ne moramo vraćati daleko u prošlost da bismo pronašli dokaz. Dovoljno je ponovo se prisjetiti Mooreova Swamp Thinga (crtali su ga Stephen R. Bissette, John Totleben i Rick Veitch). Nakon samo nekoliko pročitanih strana jasno je da serija nije doživjela toliku popularnost zbog načina na koji je crtana. Ovdje ne smijemo smetnuti s uma ni činjenicu da je svijet pun geekova koji određene strip serije prate i kupuju bez obzira tko radi na njima. (Takvih dosta ima i u našim krajevima u što ćete se vrlo lako uvjeriti posjetite li zagrebačku strip-knjižaru More Comics u tzv. prolazu nebodera kod Trga bana Jelačića u dane otvaranja pošiljke iz SAD-a.) Nakon što je u mnogo slučajeva dokazano kako pametan scenarij ne samo da može spasiti lošije nacrtan strip nego ga čak učiniti i komercijalno uspješnim, postaje jasnije kolika je važnost dobrog scenarista u ovoj industriji. A kad se dogodi da se na istom poslu uz vrsnog pisca nađe i vrstan crtač, onda je rezultat uvijek prepoznat kao izvanprosječno ostvarenje, ako već ne i remek-djelo.

Slijepi istjerivač pravde iz New Yorka

Od struke hvaljeni i često nagrađivani Moore zbog svojeg inovativnog rada na razvijanju stripovskih formi vrlo je visoko pozicioniran u novijoj povijesti devete umjetnosti, a možda mu je najbliži čovjek čiji je scenaristički opus također polučio ogroman uspjeh, ali koji za razliku od njega i crtački dio posla najčešće odrađuje sam. Upravo je on napisao neke od najboljih epizoda Daredevila, kreirao (usput) i najsmrtonosniju ljepoticu među ženskim stripovskim karakterima – Elektru, te vratio umornog i posrnulog Batmana u središte pozornosti tijekom druge polovice osamdesetih (što mu mnogi fanovi Mračnog Viteza nikad neće zaboraviti). U posljednje vrijeme čak se ozbiljno bavi i filmskom režijom. Naravno, prenosi strip na veliko platno i to gotovo doslovno! Pravi stripovski freak, fanatik koji je cijeli život posvetio pričama u slikama i bez kojeg nema ni jednog ozbiljnijeg razgovora o suvremenom stripu zove se Frank Miller. Rođen 1957. u saveznoj državi Maryland vrlo se rano počeo zanimati za strip i crtati, a 1978. prvi put objavljen mu je rad u The Twilight Zone, jednom od izdanja Gold Key Comics velikog izdavača Western Publications. (Ovaj izdavački div imao je prava na likove iz Walt Disney Productions, Warner Bros, Edgar Rice Burroughs i Walter Lantz Studio, a uz originalne producirao je i stripove koji su se bazirali na njima. Zajednički naziv tim izdanjima bio je Dell Comics i izlazila su od 1938. do 1962., kada je Western odlučio pokrenuti vlastita koja su nazvali Gold Key Comics. Kasnih sedamdesetih ime je još jednom promijenjeno u Whitman Comics, a sve je potrajalo do 1984. kad je prestalo objavljivanje i kad su sve licence prodane drugim izdavačima.) Nakon objavljivanja za Gold Key, Miller se zapošljava u izdavačkoj kući DC, gdje “olovkari” na različitim naslovima a zatim počinje crtati i za Marvel Comics. Radeći na brojevima 27 i 28 serije The Spectacular Spider-Man, oduševljava se gostujućim sporednim likom Daredevilom (koji u to vrijeme široj čitalačkoj publici i nije bio baš nešto previše zanimljiv) i traži od tadašnjega glavnog urednika, legendarnog Jima Shootera, da ga se prebaci na slabo prodavanu seriju o slijepom istjerivaču pravde iz New Yorka, čime povlači više nego hrabar potez. Frank spremno uskače kao olovkar na broj 158 i već nakon deset nastavaka preuzima i pisanje scenarija, dok Klaus Janson tušira. Daredevil broj 168 iz siječnja 1981. ostat će zapamćen u povijesti stripa zato jer u njemu Miller, inspiriran tradicionalnim japanskim ratničkim vještinama, uvodi lik Elektre. Iako je tada poživjela u samo četrnaest nastavaka, točnije do broja 181 u kojem je ubija psihotični zločinac Bullseye, Elektrina slava sve brže se širila da bi do danas postala jedan od najpopularnijih karaktera izdavačke kuće Marvel. S brojem 191 Miller slavodobitno napušta seriju koju je u međuvremenu učinio vrlo uspješnom, tj. Daredevila je pretvorio u jedan od najomiljenijih i najprodavanijih stripova u Sjedinjenim Američkim Državama.

“Die hard”

Godine 1982. Frank surađuje sa scenaristom serije Uncanny X-Mana Chrisom Claremontom na spin-offu Wolverine, a nakon toga crta i kratku Božićnu epizodu Batmana: Wanted Santa Clause Dead or Alive za konkurentski DC. Godine 1983. u četiri nastavka kao kompletan autor Marvelove mini-serije The Elektra Saga objašnjava porijeklo svoje antiheroine, a iste godine za DC započinje i mini-seriju Ronin čiji će posljednji šesti nastavak biti objavljen 1984.

Svojemu omiljenom Daredevilu vraća se 1985. i za crtačem Davidom Mazzucchellijem piše sedam nastavaka kasnije skupljenih u trade paperback pod naslovom Born Again (Marvel 1986.). Daredevil: The Man Without Fear, storija o počecima slijepog heroja odlično je prihvaćena kao uostalom i većina stvari koje je napisao za Marvel.

Miller 1991. počinje rad na autorskoj seriji za Dark Horse koja predstavlja vrhunac njegova dugogodišnjeg rada na stripu. U trinaest nastavaka izdanja Dark Horse Presents (travanj 1991.-lipanj 1992.) objavljena je prva priča naslovljena Sin City. Epizode su sabrane u istoimenu knjigu koju će slijediti još njih sedam. U seriji Miller obilato koristi obrasce klasičnog film noira iz četrdesetih i pedesetih koji su u većoj ili manjoj mjeri i ranije bili prisutni u njegovu radu. Logičnim lišavanjem kolora (jednako kao što to čine španjolski autori Abuli i Bernet u briljantnoj seriji Torpedo 1936.) i stavljanjem naglaska na duge i jake sjene, Miller si pruža još veću mogućnost za istraživanje odnosa crnih i bijelih polja na stripovskoj tabli. Grad grijeha u koji smješta radnju je izmišljeni Basin City, negdje na sjevernom dijelu zapadne obale SAD-a, osnovan još u vrijeme Zlatne groznice, kada je počeo i uspon vladajuće familije Roark čiji su preci tada utemeljili lanac prostitucije. Miller se kroz svoje protagoniste obračunava s korupcijom u redovima političara i policije koja ih štiti, licemjerjem u redovima crkvenih vlasti, ali i bezobzirnošću organiziranog kriminala na način toliko brutalan da mnogi kritičari s potpunim pravom ovaj strip svrstavaju u tzv. die hard ostvarenja.

Grubijan dobra srca osvećuje smrt djevojke

Još od samog početka 1990. Frank povremeno odrađuje poslove za filmsku industriju, i to ne samo kao pisac priča i scenarija nego i kao glumac. Osim u Robocopu 2 (1990.) u manjim ulogama pojavljuje se i u niskobudžetnom Jugular Wine (1994.) i mnogo skupljem Daredevilu (2003.) koji u režiji Marka Stevena Johnsona i s Benom Affleckom u glavnoj ulozi uspijeva razočarati fanove, a još veći fijasko (posebno na blagajnama) doživljava Daredevilov spin-off Elektra dvije godine kasnije (u kojem se Frank srećom nije iskušao kao glumac). Redatelj Elektre Rob Bowman nije uspio iskoristiti izvorni strip-predložak koji inače nudi mnogo odličnog materijala za ekranizaciju, a sama Jennifer Garner (u naslovnoj ulozi) naknadno izjavljuje da je sudjelovala samo zato jer je na to bila vezana ugovorom. Ne treba čuditi da nakon ovakvih promašaja Miller odlučuje više nikome ne (pro)davati prava za korištenje priča i likova koje je kreirao, ali tu na scenu stupa još jedan okorjeli stripovski fan koji će ga natjerati da promijeni mišljenje.

Godine 2004. redatelj Robert Rodriguez prema kratkoj (tri stranice) priči serije Sin City: The Customer is Always Right snima kratki film zamišljen kao uvod u cjelovečernju filmsku adaptaciju. U želji da pomognu redatelju mladi Josh Hartnett i Marley Shelton ostvaruju uloge bez ikakvog honorara. Odgledavši materijal Miller pristaje na ekranizaciju i odlučuje pridružiti se Rodriguezu u režiranju. Uz The Customer is Always Right iz zbirke The Baby Wore Red, film koristi i priče sabrane u knjigama Sin City (čiji je naslov naknadno preimenovan u The Hard Good-Bye), The Big Fat Kill i That Yellow Bastard. Kao storyboard poslužile su stranice samog stripa, a prenošenje kadrova na film izvršeno je izuzetno precizno i vjerno. Snimano je digitalnom kamerom visoke definicije dok su se glumci uglavnom nalazili ispred tzv. zelenog ekrana, koji omogućuje dodavanje pozadina u postupku postprodukcije, što ovaj film čini jednim od tek nekoliko filmova u potpunosti snimljenih ovom tehnikom. Iako se može svrstati u neonoir pod kakvim podrazumijevamo ostvarenja poput Night Moves, Hammett, Body Heat, Angel Heart ili The Last Seduction, nastala od sredine šezdesetih naovamo ovom filmu bi bolje odgovarao naziv hyper noir jer su u Millerovoj viziji gotovo sve žanrovske odrednice maksimalno naglašene, nerijetko i pretjerane. Mickey Rourke odličan je kao Marv, grubijan dobra srca koji osvećuje smrt voljene djevojke u dijelu filma naslovljenom The Hard Good-Bye u kojem još nastupaju Jamie King (u dvostrukoj ulozi), Carla Gugino, Eliah Wood i Rutger Hauer. U That Yellow Bastard također su okupljena poznata imena: Bruce Willis, Jessica Alba, Nick Stahl, Powers Booth i Michael Madsen. (Miller je sebi dodijelio manju, ali važnu ulogu svećenika, a u jednoj od barskih scena može se primijetiti i Robert Rodriguez sa svojim kaubojskim šeširom.)

Batman protiv Al Qaide

Standardno dobri glumci u zrelim fazama svoje karijere i cijeli niz vrućih mladih holivudskih zvijezda u usponu nisu jedini adut filma. Dojmljiva fotografija koja na trenutke gubi sive tonove i doslovno postaje crno-bijela poput kadra iz stripa u velikoj mjeri pridonosi velikoj vizualnoj atraktivnosti. Oni koji su čitali strip uvjerit će se da je svaku sekundu ovog filma Miller izveo baš onako kako je zamislio, bez ustupaka bilo kome i uz tek na pokojem mjestu minimalno odstupanje od originalnog stripovskog predloška. Upravo ta beskompromisnost, uz jasnu viziju i čvrsto zacrtane stavove njegova redatelja, smještaju Sin City među pet najboljih ekranizacija nekog stripa. Iskorišten kao alat kojim se Miller služi da bi dočarao svoju viziju, filmu karakterističan autorski pečat uspijeva utisnuti i koredatelj Robert Rodriguez, zahvaljujući prvenstveno iskustvu u režiranju akcijskih prizora kojima obiluje herojska fikcija kakvu Miller piše. Kraći dio u svojem prepoznatljivom stilu režirao je i Quentin Tarantino potpisan u “credits” kao posebni gost-redatelj. Riječ je o bizarnoj sceni od svega nekoliko minuta u kojoj u autu razgovaraju Dwight/Clive Owen i Jackie Boy/Benicio Del Toro, likovi iz priče The Big Fat Kill.

Frank Miller već radi na priči i scenariju za Sin City 2, temeljeći ga na drugoj zbirci serije nazvanoj Sin City: A Dame to Kill For. Sudjelovanje je potpisala većina glavnih glumaca iz prvog dijela i projekt se trenutačno nalazi u fazi predprodukcije. Uz sav angažman na filmu, Miller ne zapostavlja crtanje stripova. Ovih dana gotovo sve svjetske informativne agencije prenose vijest o započetom radu na novom autorskom djelu u kojem se još jednom vraća Batmanu, ovaj put samo da bi ga sukobio s nečim što izaziva najveći strah njegovih sunarodnjaka. Maskirani zaštitnik Gotham Cityja, koji je (uz Supermana) odavno postao jedna od najpoznatijih američkih ikona obračunat će se s Al Qaidom, a iz struke konstatiraju da bez obzira na kvalitetu u milijunski broj prodanih kopija ne treba ni sumnjati. Osobito u svjetlu činjenice da su stripovi serije Sin City prošle godine bili najprodavaniji na tlu SAD-a.