Prvi rendezvouz s Galetom dogovoren je svibanjskog prijepodneva u Frankopanskoj. Uzbuđeni student anglistike Joyceovim putešestvijama nalazio se s licem prvi puta primijećenim na predavanju Nikice Gilića četiri godine ranije gdje je pedesetak očiju pratilo divlji sraz obrisa oko žute, okamenjene vaterpolske lopte... Galeta je iste godine s mentoricom, profesoricom i prijateljicom, ali nadasve nadahnućem, danas pokojnom, Ljiljanom Inom Gjurgjan u srcu Zagreba odlučio udahnuti duh Leopolda Blooma, duh Joyceovog homo dublinersa; homo universalisa. “Majstore, dakle, to ste Vi?“ pitale su usne ispod prodornih plavih očiju mladića. Prsti nam međusobno ogrliše dlanove i znao sam da patimo od iste neizlječive bolesti koju treba samo obuzdavati. Student kavoman i profesor čajopija u bež prsluku što prekrivao je košulje kratkih rukava satima su pričali o Jamesu Joyceu i Béli Hamvasu, Bloomu, Finneganu, Mađarskoj, selu, kokicama i pravim porecima pravih elemenata u pravim trenucima...
Kružoci s Galetom postajali su redoviti kada bismo se usuglašavali o prvom hrvatskom Bloomovdanu; mom djetetu kojeg je, ironije li, začeo on. Uslijedila su poslijepodnevna kasnoproljetna pohođenja predavanja u dvorištu SC-a, u skrovitom MM centru u maloj crnoj dvorani gdje sam među studentima s Akademije likovnih umjetnosti gledao njegove video-eksperimente, kao i čuvene zelene ploče u procesu nastanka i nestanka... Uz kamilicu i produženu kavu provocirali smo Joycea, provocirali smo najdražu i najomraženiju mu konvenciju, provocirali bismo smo jedan drugoga satima i smijali se kradljivcima jednostavnosti življenja.
Vodili smo prepiske o Joyceu čak i kada smo otprilike istovremeno započeli svoje neočekivane bloomovdane – svaki na svojoj koordinati... On je tumarao novim starim stazama žaleći se zbog neželjenog umirovljenja što ga je tištalo, a ja pod crvenim nebom podno bijelog Mjeseca i zvijezde kada nas je i dalje milovao i umirivao Joyce. Galeta ga se tada polako bio riješio, napisavši mi u jednom od posljednjih pisama ispisanih jedinicama i nulama: “Drago mi je da ste se javili i da ste sretni i zadovoljni trenutnim životom. Još kada se oslobodite Joycea, bit ćete još zadovoljniji, vjerujte mi”. Nikad mu to nisam povjerovao – ni jedan nije htio zaboraviti zajedničkog nam ljubavnika. Krajem njegovog posljednjeg ljeta iz bolničkog je kreveta ipak zatitrao glas kada sam ga pozvao da se ponovno zajednički obračunamo sa starim Jimmyjem Joyceom, u mjesecu kada mu drage lipe cvatu.
Smetale bi ga konvencije, rutine i ustajalost pa nakon niza intervencija u vlastiti opus u Muzeju suvremene umjetnosti tijekom formalnog slavlja njegova života i interveniranja u samoga sebe tijekom anegdotalnih, osobnih vodstava, popio bih u prizemlju onu produženu kavu, a Galeta svoju medicu. Izvadio bi je iz svoje pletene košare i naglasio kako je to njegov sok. Zatim uz: “Vidimo se uskoro, majstore”, svaki bi odpedalirao prema svome horizontu...
I.n.t.r.o.i.b.o.a.d. al.t.a.r.e. D.e.i