Steven Shaviro  

I postljudima će biti dosadno

Top lista

Već neko vrijeme namjeravam sastaviti glazbenih top deset na kraju godine, no nisam siguran da zaista ima deset albuma iz 2004. koji mi se dovoljno sviđaju da bih sastavio cijelu listu. Zato ću se ograničiti samo na šest. Osim toga, gledajući na top liste koje već postoje, shvaćam da nisam slušao mnoge od albuma za kojima luduju ostali ljudi. Da ne spominjem liste pomodara koje su pune grupa ili umjetnika za koje čak nikad nisam niti čuo. Zato je moja lista parcijalna, ne samo u smislu da odražava moje vlastite ekscentričnosti nego i po tome što se može dogoditi da prekasno doznam da je bilo i drugih albuma objavljenih u 2004. koji bi trebali biti na njoj.

Ipak, ovdje su:

1. Ghostface, The Pretty Toney Album. Još se ističe bolje od bilo kojeg drugog hip-hopa koji sam slušao u 2004.: mješavina raspoloženja, način na koji riječi i koriste i suol semplove iz sedamdesetih, modulacije glasa Ghostfacea (koji se u jednom trenutku razmeće, u drugom jadikuje; u jednome je trenutku nježan, u drugome snažan, a onda smiješan).

2. The Kleptones, A Night at the Hip-Hopera. Odlična (i konceptualno i zvučno) mješavina glazbe Queena i ranih vokalnih hip-hop albuma. Apsolutno izvanredno terorističko ludilo; naravno, sve je potpuno ilegalno, što znači da je naša moralna dužnost raspačavati album što je više moguće.

3. Björk, Medulla. Ovaj uglavnom a capella album prekrasan je i proganjajući kao i sve što je ikad napravila. Kiborg glazba, osim što ovdje ima ljudskih glasova koji služe kao protetički digitalni strojevi, a ne obrnuto. Manje erotičan od albuma Vespertine, no možda senzualniji, u smislu uključivanja čitavoga tijela, čitavoga glasa.

4. Brandy, Afrodisiac. Zapravo ga tako visoko ocjenjujem samo kada slušam devet Timbalandovih pjesama, preskačući one koje su producirali Kanye West i drugi. Devet pjesama s povezanog više-od-EP-ija (oko 45 minuta) kreću se kroz različite emocionalne registre s krajem koji donosi malo nade. Brandy, nažalost, nije tako snažna ili suptilna pjevačica kao što je bila Aaliyah, no Timbalandova produkcija nikada nije bila bolja. Ovo je, naravno, R&B, a ne rap, no pucketa ritmično a ne gubi nježnost ili glatkoću, spoj koji je za mene ganutljiv i privlačan.

5. Blonde Redhead, Misery is a Butterfly. Nemam mnogo za dodati onome što sam već prije rekao o ovome albumu. Zavodljiva melankolija, poput Faureova Requiema.

6. P. J. Harvey, Uh Huh Her. Volim P. J. Harvey. Ovo ni po čemu nije njezin najbolji album, no povratak je formi nakon prilično slaboga prošlog albuma. Inače nisam obožavatelj strogo (a u današnje vrijeme i doba, estetski prilično konzervativnog) hard rocka utemeljenog na bluesu, no u njezinoj je glazbi toliko emocionalnog intenziteta i složenosti uzburkanih ispod površine koji me potpuno osvajaju.

Moram također spomenuti neke albume koje jednostavno ne osjećam. Nije da mrzim te albume, samo ne mogu dijeliti entuzijazam svih ostalih. The College Dropout Kanyea Westa jednostavno mi zvuči nekako nadmeno i samozadovoljno; produkcija je solidna, ali prema mojemu mišljenju ništa posebno. Ne shvaćam zašto se čini da je, općim konsenzusom, proglašen hip-hop albumom godine. Ljudima s nekonvencionalnijim senzibilitetom umjesto njega više se sviđa MF Doom i Madlibov Madvillain; sve što mogu reći jest da je pametan i slično, no na mene ne ostavlja neki dojam (možda zato što sam prestao pušiti travu prije više od deset godina). (Ilegalna) Mješavina koja je dobila najviše pozornosti ove godine nisu Kleptones, nego Grey Album DJ Dangermousea; bio je to definitivno pametan konceptualni udar (Black Album Jay-Za + White Album Beatlesa), no meni jednostavno zaista nije bio zanimljiv za slušanje.

Bruce Sterling - Tomorrow Now

Nova nefikcionalna knjiga Brucea Sterlinga Tomorrow Now: Envisioning the Next 50 Years genijalno je djelo futurološkog predviđanja… Sterling , kao i svi mi, zna da je potpuno budalasto pokušati predvidjeti kakav će svijet zaista biti za pedeset godina. Umjesto toga on stvara projekcije na temelju današnjih trendova u našoj kulturi koju pokreće tehnologija, kako bi nam dao sliku smjera u kojemu idemo - ostavljajući otvorenim pitanje hoćemo li zaista tamo stići. Drugim riječima, Sterling ovdje čini otprilike istu stvar kao i u svojim znanstveno-fantastičnim romanima, samo bez satiričnog poriva tih drugih knjiga.

Ono što dobivamo u Tomorrow Now iznenađujuće je lucidan i razuman pogled na politiku, ekonomiju, kulturu i tehnologiju u 21. stoljeću. Sterling počinje knjigu odbacujući uloge i dr. Panglossa i Kasandre. Ne misli da je sve najbolje u ovome najboljem od svih mogućih svjetova, niti proriče apokaliptičnu katastrofu. Svjestan je opasnosti uništavanja okoliša, i neke vrste Novoga Svjetskog Nereda s kojim smo se nedavno suočili na mjestima kao što su Bosna i Čečenija, no uglavnom piše o tome kako će izgledati naše snalaženje u svijetu, unatoč prilično izvanrednim tehnološkim promjenama kojima svjedočimo. Sterling odbacuje ideju da pod kapom nebeskom nema ništa novo, ali i da su promjene koje se događaju tako radikalne da bi označile potpuni prekid s prošlošću.

Sterlingova rasprava uključuje mnogo korisnih demistifikacija. Biotehnologija 21. stoljeća vjerojatno će podrazumijevati mnogo genetičkog redizajna, jednako kao i inženjeringa bakterija kako bismo ostali zdravi, te proizvodnju raznih vrsta korisnih tvari; no neće uključivati kloniranje i hibridizaciju međuvrsta u velikom rasponu. Naš životni okoliš vjerojatno će postati  još više ispunjen nego što već jest raširenim kompjutorskim uređajima, ali misliti da ćemo downloadati naše umove na silikonske uređaje ili da će umjetne inteligencije buduće generacije ljudskost ostaviti u prašini, znači krivo shvatiti osnovnu prirodu računarstva. Što je još važnije, Sterling nas podsjeća (ako se na budućnost može podsjećati) da, ako se singularnost, ili radikalna promjena u tome što znači biti čovjek, zaista pojavi, ne bismo na nju trebali projicirati naše vlastite apokaliptične fantazije. Zato što je poslijeljudsko stanje banalno. Zapanjujuće je, i eshatološko, i ontološko, ali samo prema ljudskim standardima… Prema novim, poslijesingularitetskim standardima, postljudima je samo dosadno i frustrirani su jednako kao što su ljudi uvijek bili.

Zbog toga je knjiga koristan protuotrov za mesijanske objave vizionara umjetne inteligencije poput Hansa Moraveca i Raya Kuzweila, ili, kada smo već kod toga, fanatike DNK kao što je jedan od onih koji su je otkrili, James Watson, (u redu, Watson i Crick nisu doslovce otkrili DNK; shvatili su kako je strukturirana i kako funkcionira, ali shvaćate što želim reći).

Politički, Tomorrow Now je djelo više mainstream liberalno, ili ono koje odabire srednji put, nego što bih ja bio. Sterling je možda u pravu da trenutačno nema vidljive alternative galopirajućem globalnom kapitalizmu, a zasigurno je svjestan loših strana tog sustava, na način na koji to pobornici nove ekonomije poput Kevina Kellyja (kojega toplo hvalim, ali sa zrnom soli) – nisu. No Sterling je previše Amerikanac-pragmatik da bi imao viziju strukturalnog nasilja što ga provodi svjetski sustav, na način koji je imaju ne samo marksisti nego i nemarksistički socijalni filozofi poput Manuela Castelsa.

Osim toga, jedino što me razočaralo u ovoj knjizi jest to što je na određeni način Sterling pretjerano razuman i razborit. U pravu je što umanjuje fantazije o izvrsnosti, dok nas istovremeno podsjeća da će se stvari zaista promijeniti, na načine koji će imati mnogobrojne posljedice koje ne možemo zamisliti unaprijed. No, volio bih – zato što je to jedna od stvari koju tražim kod dobrih pisaca znanstvene fantastike, kao što je Sterling – da je projicirao malo dalje, preuzevši rizik da od sebe napravi budalu. Ljudsko postojanje je čudno, kako Sterling eksplicite kaže – a bilo je čudno sve otkada postojimo, ta neobičnost nije samo izum novih digitalnih tehnologija. No, nema posebno mnogo te neobičnosti u samoj Tomorrow Now koliko bih to želio. Pretpostavljam da je to opasnost tako inteligentnog pisanja kao što je Sterlingovo, o nečemu (budućnosti) u vezi s čim nema mnogo smisla biti inteligentan, jer je nespoznatljiva u svakom slučaju.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole