I potom opet oktobar

Ovih dana dogodila se 90. godišnjica jednog važnog datuma u svjetskoj povijesti. Po tada i tamo važećem julijanskom kalendaru, dogodilo se to u noći na 25. oktobra, po našem tadašnjem i sadašnjem kalendaru, bilo je to 7. novembra 1917. godine. Tada je u Rusiji, nakon što je već tri godine bjesnio Prvi svjetski rat, koalicija boljševika i lijevih esera izvana pomognuta anarhistima, udarom na Zimski dvorac, sjedište privremene vlade Kerenskoga, preuzela vlast u Petrogradu, a potom i u Moskvi i ostalim mjestima. Taj prvi čin bio je početak revolucije koja je ušla u povijest pod imenom Oktobarska revolucija.

O tome što se zapravo dogodilo napisano je već mnogo toga, knjige o kronologiji događaja, njihovom značenju i dometu obilno pune knjižne police. Mnogo je i mitova, bilo onih uzvisujućih, bilo kritičkih, od kojih su neki polemički, a drugi čak ofenzivno neprijateljski. Mitovi pak obično više govore o svojim širiteljima i vjernicima nego li o događanjima i procesima, osobama i kolektivitetima, koje tobože oslikavaju. Puni su oduševljenja ili gnjeva. Stoga se pokušajmo osvrnuti na događanje, koje je počelo prije 90 godina, bez gnjeva i oduševljenja, otrežnjeno.

Generacije koje danas koegzistiraju u Sloveniji i cijeloj post-Jugoslaviji, bile su na različite načine upoznate s poviješću, a posebno sa spomenutom ruskom revolucijom, tumačenjem njezinih događaja i posljedica. Danas jedva da još netko živi tko je bio socijaliziran u ranim dvadesetim godinama 20. stoljeća, prije no što su utihnule polemike na ljevici. Osobe koje su se socijalizirale u tridesetim godinama, suočile su se s podjelom duhova na ljevicu i desnicu, te sa sporovima između “generalne linije” i osuđenih “otklona” na ljevici. Socijalizacija u godinama odmah nakon 1945. značila je upoznavanje s obveznim naukom “generalne linije”, pa se, još dugo nakon spora s Informbiroom (1948.), ništa nije promijenilo u izlaganju ruske povijesti od 1917. do velikih čistki u tridesetim godinama; u sporom osamostaljivanju Jugoslavije od sovjetskog modela, jednako sporo mijenjala su se i tumačenja razvoja od 1932. nadalje; tumačenje same revolucije i događanja barem do 1924. teklo je po utvrđenim tračnicama. Tek kasnije su/smo pojedini intelektualci dozvali u pamćenje kritičare poput Roze Luxemburg, Karla Korscha, Hermana Gortera i drugih; mnogo glasnija bila je linija globalnog “antitotalitarizma”, u kojoj su ponekad nestajale čak i razlike između nacizma i boljševičke diktature.

Planirana revolucija

Pogledajmo, dakle, najprije što su boljševici tvrdili o sebi. Glavna uporišta njihova samorazumijevanja bila su: 1. Rusija je bila predestinirana za revoluciju kao “najslabija karika u kapitalističkom lancu” (Lenjinova teza); 2. dogodila se “proleterska revolucija”, kao druga faza revolucije (prva, građanska, dogodila se u martu 1917. – “februarska revolucija”). Karakteristika druge faze revolucije je da se u njoj “avangarda” nalazi usamljena, bez prijašnjih “suputnika”; 3. bila je to “radničko-seljačka revolucija”, zato si je za simbol izabrala prekrižene srp i čekić; 4. njezina teorijska osnova je nauk Karla Marxa i Friedricha Engelsa (Lenjin i drugi); 5. od 1924. u optjecaju je kovanica “marksizam-lenjinizam”; Uspostaviti mora novi model – “diktaturu proletarijata”, razdoblje privremene uskrate političkih prava za “pripadnike bivših vladajućih klasa” (teze Lenjina, Trockoga, Buharina, Preobraženskog); 6. početak je svjetske revolucije (Lenjin i općenito stajalište); 7. boljševička revolucija je opći i obvezujući model za socijalističke revolucije. Za transfer toga modela brine se centrala međunarodnog radničkog pokreta – nova, Treća, Komunistička internacionala (ustanovljena 1919., raspuštena 1943., da bi sa sličnom ulogom 1947. bio ustanovljen Komunistički informacijski biro – Kominform); 8. iako slijedi nastavak svjetske revolucije, do tada se gradi socijalizam “u jednoj izoliranoj državi” (Staljinovo određenje “lenjinizma” od 1924. nadalje); 9. svjetska revolucija događa se zato kao “širenje svjetskog sistema socijalizma” (teza još i Hruščova, Brežnjeva itd.).

Prva teza bila je odgovor na pitanje kakvo je mjesto ruske revolucije s obzirom na poznata stajališta Karla Marxa da se odlučujuća promjena mora dogoditi u najvećim centrima kapitalizma, a Rusija to nije bila jer je imala samo nekoliko otočića moderne industrije, prvenstveno oko Petrograda i Harkova, dok je većina aktivnog stanovništva živjela od poljoprivrede. Slika da lanac puca na najslabijoj karici trebala je prekriti taj nesklad. Dakako, carska Rusija raspala se isto tako brzo kao i kasnije Perzija šaha Reze Pahlavija, između ostaloga i zato što je njezin politički sistem bio rigidan, te nije mogao moderirati proturječnosti razvoja, a još manje one modernoga rata. Boljševici su se našli u situaciji u kojoj su se osjećali izazvanima da preuzmu vlast. A bili su više duhovni nasljednici ruske povijesti revolucionarnih zavjera, negoli Marxa, od kojega su si posudili terminologiju. Njihove prethodnike sjajno je analizirala Latinka Perović u knjizi Planirana revolucija, koja je objavljena u osamdesetima u Zagrebu. Boljševici su ideju “proleterske revolucije” taktički povezali s rješavanjem agrarnog i nacionalnog pitanja, s pomoću parola o “radničko-seljačkoj republici” i o “samoopredjeljenju naroda”. A sada su imali vlast. Ta vlast održala se usprkos silovitom građanskom ratu i stranoj intervenciji. No, postavilo se pitanje što nova vlast uopće može učiniti.

Već smo vidjeli da je iza revolucije stajala koalicija triju stranaka, jedne iz stare ruske zavjereničke tradicije (eseri, nazvani po kratici SR ili socijalni revolucionari”), druge s pomiješanim iskustvom ilegale i zavjere s jedne i parlamentarnog nastupa s druge strane (boljševici), treće podijeljene na utopijske kropotkinovske anarhiste i zavjereničke revolucionarne anarhiste. Sve tri stranke htjele su kraj rata, ali su se nakon zaključenja separatnoga mira eseri okrenuli protiv boljševika i u atentatu ubili njemačkog veleposlanika. Sukob je završio eliminacijom esera, a nakon toga još i izguravanjem anarhista, dakle s pobjedom boljševika, koji su se uspoređivali s jakobincima iz vremena velike Francuske revolucije. Monopol vlasti jedne stranke proglasili su pročišćenjem revolucije, rastankom od “suputnika”.

Revolucija protiv Kapitala

Boljševici su se deklarirali i sami razumjeli kao marksisti. Antonio Gramsci, koji se divio njihovoj revoluciji, dao joj je i ime “revolucija protiv Kapitala”, što znači: u suprotnosti s Marxovim Kapitalom. A to je uistinu i bila. Rusija je bila država na pragu industrijalizacije: imala je moderne tvornice u okolici Petrograda, ukrajinskog Harkova i još pokojeg otočića u zaostalom, pretežno agrarnom, okolišu. Ako je Marx u predgovoru prvom izdanju Kapitala napisao da najrazvijenija država pokazuje onima manje razvijenim sliku njihove vlastite budućnosti, te riječi se ni u snovima ne bi mogle odnositi na Rusiju 1917. Radničke klase bilo je u Rusiji samo za sjeme.

Termin “diktatura proletarijata” imao je zanimljivu pretpovijest. Skovao ga je Auguste Blanqui, misleći pri tome na vlast u rukama manjine koja će ostvariti uvjete za promjenu smjera mišljenja ljudi. Već je kasni Engels napisao da ako možda negdje postoje uvjeti za realizaciju blankističkih ideja, onda je to jedino u Rusiji. Bit Blanquijeve predodžbe o “diktaturi proletarijata” jest u ideji “odgojne diktature”, kada manjina preuzme vlast zato da bi ostvarila prilike koje će odgojiti drukčije ljude. Odbacivanje “materijalističkog nauka, po kome su ljudi produkt okolnosti i odgoja, a promijenjeni ljudi dakle produkt drukčijih okolnosti i promijenjenog odgoja”, imamo već u Marxovoj trećoj tezi o Feuerbachu, jer da taj nauk “zaboravlja da okolnosti mijenjaju sami ljudi, te da i sam odgajatelj mora biti odgojen”; “zato nužno dijeli društvo na dva dijela, od kojih je jedan uzdignut nad njega”. Blanquijev sadržaj termina “diktatura proletarijata” Marx, a s njime i Engels, dakle odbacuju; sam pak termin zadržavaju, doduše u opoziciji “diktatura buržoazije” versus “diktatura proletarijata”; prva im znači idejnu i političku dominaciju interesa kapitala (bez obzira na njezin politički oblik, koji može biti i parlamentarna republika), druga pak idejnu i političku dominaciju interesa rada/radnika, kojoj, kao “već pronađena politička forma”, pristaje baš parlamentarna republika, kao što izričito kaže Engels u Kritici nacrta Erfurtskog programa, tako da ne treba tražiti nikakve nove oblike. U Državi i revoluciji Lenjin citira to Engelsovo mjesto i dodaje: “Engels, dakle, kaže da je parlamentarna demokracija put u diktaturu proletarijata”. Tim obrtanjem smisla citata – iz nesposobnosti razumijevanja libertinskog Engelsa – utemeljuje Lenjin “diktaturu proletarijata” kao diktaturu, privremeno obustavljanje političkih sloboda. Kasniji antagonisti u frakcijskim sukobima, Buharin i Preobraženski, u knjizi ABC komunizma (1918.), koju su nakon toga preveli na više stranih jezika, najprije naravno na njemački, određuju “diktaturu proletarijata” kao 20-30 godina privremene obustave političkih sloboda, dok ne bude do kraja slomljena moć pripadnika vladajuće klase, nakon čega će uslijediti razdoblje slobode za sve. Odgovor na to gledište, koje Roza Luxemburg prepoznaje već kod Lenjina i Trockog, nalazimo u njezinoj Ruskoj revoluciji: Diktatura proletarijata mora od prvog trenutka biti demokracija, i to potpunija od one pod vlašću građanstva, jer je demokracija ono pročišćujuće. Te dodaje: Nemoguće je zamišljati si da bi vrli narod, nakon što je niz godina podupirao šačicu socijalističkih diktatora, primio iz njihovih ruku cjelovitu slobodu poput božićnog dara. Roza Luxemburg apelira, dakle, na ruske “socijalističke diktatore” da se ne zapliću u diktaturu, iz koje nema izlaza, nego da od prvoga trenutka grade demokraciju. Slovenija je bila jedna od rijetkih točaka na planetu gdje se posrećio silazak s vlasti a da nisu mase otjerale “socijalističke diktatore”. A to stoga što su tome prethodila desetljeća “rada duha”, kroz čas više, čas manje intenzivno suočavanje mišljenja.

“Radničko-seljačka” doktrina bila je tvrdokorna, kod nas manje no drugdje (nekadašnja DDR htjela je biti “Arbeiter-und-Bauern-Staat”!, dok su kod nas tragovi toga nauka strašili u zloslutnoj sintagmi o “radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji”). Ali doktrina je od samog početka izazivala nedoumice: tako je u Otvorenom pismu drugu Lenjinu već 1921. Herman Gorter pitao Lenjina gdje on zapadno od imaginarne linije Gdanjsk-Venecija vidi te revolucionarne seljake. U drugome izdanju Osamnaestog brumaira 1869. Karl Marx je precrtao riječi iz izdanja 1852., da proleterska revolucija bez pratnje seoskoga zbora postaje labuđi pjev, zato što to sedamnaest godina kasnije naprosto više nije bilo istina. Nakon toga David Rjazanov je precrtano mjesto u svome izdanju dodao ispod crte, iako je ono za srednju i zapadnu Evropu bilo anakronizam. A koliko se na istok i kako brzo, od zamišljene linije Gdanjsk-Venecija, ta granica pomicala u sljedećim desetljećima?

Vrijeme je za mišljenje

Ali što je sa zahtjevom da bi boljševička revolucija bila uzor za sve ostale? Tu je bila propaganda silovita. Nakon Prvog svjetskog rata nastala su tri internacionalna udruženja radničkih stranaka: amsterdamsko je htjelo biti nastavak Druge internacionale, moskovsko je bilo treća (ili Komunistička) internacionala, oko Beča i Berlina okupljala se pak skupina socijalističkih stranaka (njemačka Neovisna socijaldemokratska stranka, austrijski socijalisti, talijanska i francuska socijalistička stranka i dr.). Kominterna je izsilila rascjep svake od tih stranaka, a njihovo povezivanje pak difamirala kao “polu-treću internacionalu”. Drugi udarac bio je usmjeren na “luksemburgizam” koji je surovo zatrt. Doktrini po kojoj svi beskonačno duguju boljševičkoj revoluciji usprotivio se 1926. Karl Korsch: istina je, kaže on, da je vaša revolucija važna, no, prije svega, istina je i da ste svima nama otežali posao, jer je u strahu pred vama provedena preventivna kontrarevolucija; osim toga, po nama pada kritika za sve pogreške koje vi radite. Pogledamo li kasniji razvoj, Korschova analiza je točna: sve jednostranosti, sva zaletavanja boljševika stvarala su ljevici nenaklonjeno javno mnijenje u Evropi; sukob “borbenog ateizma” s pravoslavljem (Anton Pannekoek je 1928. pitao otprilike, nije li tu bitku već davno izborilo građanstvo, tako da u programu evropskog radničkog pokreta nema što tražiti), staljinistička katastrofa “kolektivizacije” poljoprivrede, brutalne “čistke” i monstre procesi, sve to je trovalo i duhovnu klimu u Evropi, te davalo argumente protivnicima socijalističkih ideja. Zajedno sa sektaškim sukobljavanjem sa socijalnom demokracijom, te su pogreške, zablude i zločinački zapleti sigurno olakšavali rad fašističkim neprijateljima demokracije.

Nakon blamaže Zapada u Münchenu i staljinizma s paktom Molotov-Ribbentrop, nastalo je protuhitlerovsko savezništvo; za vrijeme rata i odmah nakon njega zaredala se druga serija revolucija, akteri kojih su si onu boljševičku uzimali za uzor, pri tome pokupivši više njezinih promašaja, dodajući im one vlastite: primjer prvoga u nas je djelovanje po učenju o dvije faze revolucije, moralistički teror nad protivnicima (Hegel: “Robespierre je vrlinu shvaćao vrlo ozbiljno”, zato su protivnici bili otjelovljenje nemorala, koji zaslužuje samo smrtnu kaznu), politička struktura vlasti i još ponešto; primjer drugoga je ljubav spram političkog eksperimentiranja. Preuzeti i vlastiti promašaji drugdje (recimo u Kini) su bili drukčiji.

U sporu između Moskve i Beograda ubrzo su bile reaktivirane ideje samoupravljanja iz vremena nakon Prvog svjetskog rata (Korsch, Pannekoek, Gorter), koje nisu odgovarajuće prilagođene izmijenjenom svijetu rada. Protiv sovjetske teze o “širenju svjetskog sistema socijalizma”, na ljubljanskom kongresu SKJ izneseno je učenje o “socijalizmu kao svjetskom procesu”, koje je otvaralo mogućnost za poštivanje tekovina “socijalne države” i drugih rezultata socijalne demokracije, te drugih reformskih pokreta u svijetu. Naravno, drugo je pitanje koliko je ta mogućnost bila i stvarno iskorištena.

“Svjetski socijalistički sistem” se nakon pedesetih godina prošloga stoljeća podijelio u frakcije, nastalo je više jedinoistinskih “centara svjetskog socijalizma”: Moskva, Peking, Pjongjang, Tirana, u određenom smislu i Havana. Pod udarcima naoružane ofenzive “nove desnice”, te još više pod udarcima strukturne krize, u kojoj se od sedamdesetih godina kapitalizam preobražavao, slomio se “svjetski socijalizam”, otišavši sa svjetske pozornice. Kada je ta paradigma socijalizma nestala, ujedno je nestao i strah, koji je prije omogućavao socijalnu državu i politiku blagostanja. Za socijaliste je postalo kobno to što je sovjetska paradigma socijalizma (dakle, jednostranačka diktatura s ciljem “odgoja” i pospješenog ekonomskog razvoja) tako uspješno blokirala primjenu drugačije, libertinske paradigme. Kada je taj kolos na zemljanim nogama pao, u prazni prostor je svom silom banuo turbokapitalizam, a neoliberalni propagandisti ustremili su se i na tekovine evropske socijalne demokracije.

Pa ipak, ne kuca još smrtna ura, nije sve gotovo. Vrijeme je za mišljenje, za traženje nove, libertinske paradigme socijalizma. Trule pjege turbokapitalizma dovoljno su vidljiv simptom toga da svijet “novoga siromaštva” neće biti vječan. “Mišljenje je nešto što slijedi iz teškoća i prethodi akciji.” (Brecht, citat iz Me ti).

Sa slovenskoga preveo Srećko Pulig.

Preuzeto sa www.indexprohibitorum.si