I Puli je dosta!

“Nije problem osmisliti prostor, a još manje preoblikovati ga (danas ima i previše dobronamjernih ljudi kojima je posao promišljati okoliš…), nego ga istražiti, ili, još banalnije, iščitati ga; naime, ono što nazivamo svakidašnjošću nije bjelodano nego mutno, poput oblika sljepoće ili načina anestezije” – tim je riječima Georges Perec, “jedan korisnik prostora”, sedamdesetih godina 20. stoljeća počeo svoj dnevnik, knjigu Vrste prostora (Meandar, 2005.) u kojoj na dirljivo duhovit način ukazuje na autonomni život prostora koji se izmiče svakoj kontroli.

Ukazujući kao neprofesionalac, dakle ni arhitekt, ni urbanist, na “krhkost” prostora, podložnog vremenskom habanju, prolaznosti, neuhvatljivosti poput “pijeska što sipi kroz prste” potiče na gledanje prostora koje svakodnevno koristimo – od kreveta, ulice, kvarta do svijeta – ali, na gledanje zaustavljeno, pomno, zamišljajući drukčije poglede. Jer, “prostor je naizgled ili pitomiji ili bezopasniji od vremena: posvuda susrećemo ljude koji nose ručne satove, a vrlo rijetko ljude s kompasima. Uvijek trebamo znati koliko je sati (tko još zna odrediti vrijeme prema položaju sunca?), ali nikad se ne upitamo gdje smo. Smatramo da to znamo: kod kuće smo, u uredu, u podzemnoj, na ulici. To je uistinu očito – no što nije očito? S vremena na vrijeme trebali bismo se upitati kako stojimo – odrediti stanje ne samo svoje duše, svojega zdravlja, svojih ambicija, uvjerenja i razloga za život, nego i svojega topografskog položaja, i to ne toliko u odnosu na gore navedene točke, nego u odnosu na mjesto ili osobu na koju mislimo, na koju ćemo tek početi misliti”.

Protiv favelizacije gradova

Tim i primjerima nalik tome kojima knjiga obiluje, Georges Perec ispisao je jednu od najgenijalnijih knjiga koja nas suočava s lijenošću i aljkavošću kada je o prostoru riječ. Zatečenim, uvijek ideološki definiranim prostorima koje svojom lijenošću pokušavamo učiniti datošću, ali i kakvom ležernošću prepuštamo prostore ništavilu, prolaznosti, nebrizi. Percovi prostori, tako, nikako nisu, što bi se neopreznom čitaču moglo učiniti na prvi pogled, tek pozivi za hrabrijom prenamjenom prostora, nego svojevrsno upozorenje da prostore u konačnici definiraju ljudi, svojim sudjelovanjem, svojim odnosima jednog prema drugome čime su izgled i funkcija prostora tim važniji.

Da, sve ovo zbog intervencija u prostoru koje se posljednjih petnaestak godina događaju diljem Hrvatske, ali i pomalo iznenađujuće, ali hvalevrijedne promjene – otpora njezinih stanovnika da se s istima prestane. Upravo zato jer su njihovo sudjelovanje, vrijednost njihovih odnosa u definiciji prostora ne samo zanemarena nego im se zbog toga već otvoreno ruga u lice. Prosvjedna povorka građana Pule 20. siječnja 2007. kojom članovima i članicama Gradskog vijeća upućuju apel da ne potvrde Zaključke izmjena i dopuna PUP-a “Stari grad Pula” koju je usvojio Gradsko poglavarstvo, a kojima se i dodatno odobravaju gradnje hotela i poslovno-trgovačkih centara u pulskim parkovima, uz akcije zagrebačke inicijative “Pravo na grad”, ma koliko malodušni bili, jesu važni i ohrabrujući pokreti. Građanima je, kako uostalom kaže i slogan pulske inicijative, jednostavno – Dosta!. I u Puli se, kao i u Zagrebu, ali i nizu drugih gradova dogodila ta očaravajuća sprega političara koji još ne znaju da određenu funkciju trebaju obavljati za opće, a ne svoje privatno dobro, i iznimno neobrazovanih, često pod sumnjivim okolnostima novonastalih bogataša, kojom se javni prostori namijenjeni svima otimaju za privatnu korist i upotrebu malog broja odabranih. Park mladenaca, Titov park, šuma iznad Lungomara, zelena dolina iznad Valsalina, kao i niz drugih prostora uz more, a koji Pulu čine tako atraktivnim mjestom za život, ali i omiljenim odredištem turista, ako gradski vijećnici ne kažu – ne!, uskoro će postati betonirane površine s tipskim poslovno-trgovačko-stambenim zdanjima koji će grad odsjeći od mora, drastično povećati zagađenje zraka i utrti put favelizacije kakva se Zagrebu već dogodila.

Snaga građanske inicijative

Podržavajuću konstataciju koju je napisao jedan istarski novinar – a čije ime organizatori, udruga Zelena Istra, na žalost, u svom apelu ne navode – “središte grada je javni prostor koji pripada svima – otuda i posebno pravo svih da o njemu odlučuju”, bit ćemo toliko slobodni, treba precizirati. I središte grada, kao i bilo koji javni prostor pripada svima, i građani imaju pravo odlučivati o njemu – to nije posebno pravo, nego je pravo koje stječu svojim radom u određenoj teritorijalnoj jedinici u čiju se blagajnu slijeva i dio njihova dohotka. Gradonačelnici, tajnici, pročelnici i ini službenici imaju samo odobrenje, ograničeno vremenski, da tim novcem upravljaju. Ako i kada upravljaju loše, taj novac poklanjaju “drumskim razbojnicima” i kabadahijama koji, među ostalim, uništavaju prostore u kojima živimo – treba ih promijeniti. To je normalna procedura koja zbog svima znanih specifičnosti razvoja demokracije u Hrvatskoj često ne funkcionira, ali aktivnosti u Puli i Zagrebu, koje uključuju sve oblike komuniciranja s gradskim vlastima (prijedloge, žalbe, apele, komentare, stručna mišljenja…) jasan su znak da devastacija prostora ne može teći unedogled. Ono što smeta i donosi nelagodu mukla je tišina arhitektonsko-urbanističkog ceha. Svake hvalevrijedne iznimke poput Mirjane Gustin, Mladena Škreblina, Vere Šimek-Petrinjak potvrđuju kako glasovi struke mogu osnažiti inicijative protiv političke samovolje, ali i bolno nevjerojatnim čine mirnoću kojom arhitekti i urbanisti promatraju nestručnu okupaciju temeljne arhitektonske “materije”. Uz iskreno navijačku nadu da sve udruge okupljene u pulski i zagrebački pokret za ostvarivanje prava na prostore koje dijelimo neće odustati, nego dapače još više i češće organizirano djelovati, stoji i molba – arhitektima, urbanistima, ali i ekolozima, sociolozima, povjesničarima, kulturolozima, ekonomistima… – priključite se. Napisavši da prostor “prestaje biti činjenicom, prestaje biti utjelovljen, prestaje biti nečiji. Sumnjamo u prostor: stalno ga moram označavati, određivati, nikada nije moj, nitko mi ga nije dao, moram ga osvajati” Perec sasvim sigurno nije mislio na bandićevsku metodu otimanja prostora. Perec time sugerira brižan, svjestan i savjestan odnos svakog pojedinca/ku prema prostoru koju dijeli s drugima, kako bi stvorio/la mjesta gdje misli ili će početi misliti na drugog/u, jedinstvena mjesta slobode koja izmiču kontroli.