Glazbena rješenja dirigenta Srboljuba Dinića jesu bila zaokružena, ali u većem dijelu opere glazba je protjecala znatno sporije nego što to odgovara zbivanjima na sceni, a glazbeni vrhunci (poput drugoga čina) onima koji nisu najbolji poznavatelji opere ostali su nezapaženi
Zagrebačka je operna scena tog petka doživjela još jednu, točnije devetu, premijernu postavu opernog remek-djela Giacoma Puccinija. Tosca je postala opće mjesto operne literature, koje se od svoje praizvedbe redovito postavlja na svjetske operne pozornice, a glavne uloge pjevale su brojne operne zvijezde – kako domaće tako i strane. Trolist novih zagrebačkih tumača glavnih uloga činili su Gabriela Georgieva kao Tosca, Zurab Zurabishvili kao Cavaradossi te Luciano Batinić u ulozi Scarpije.
Puccinijeva je Tosca nesumnjivo veliko djelo operne literature, a takva djela često su žrtve stavljanja u određene pretince, kako bi ih se okarakteriziralo i kako bi vrlo često ljubitelji glazbe (nipošto u negativnom smislu!), a ne samo muzikolozi, mogli iskazati svoje znanje. Pretinac u koji se često stavlja Toscu, a to je slučaj i u programskoj knjižici ove predstave, jest verizam. Elemenata koje Tosca dijeli s verizmom ima, kao što su na primjer sirove strasti koje pokreću likove, koji ipak, za razliku od onih u verističkim operama, ne pripadaju nižim staležima i buržoaziji, a njihove katastrofe nemaju veze sa socijalnim statusom, nego proizlaze iz njihove prirode i ideologije.
Blagotvorna masaža Naslovnu ulogu pjevala je bugarska sopranistica Gabriela Georgieva, u čijoj se glazbenoj realizaciji moglo čuti da je riječ o pjevačici kojoj muzikalnosti ne nedostaje, ali ipak joj je uloga ova pjevački bila prezahtjevna – osobito joj je nedostajalo tehničke preciznosti u izvedbi najpoznatije Toscine arije Vissi d’arte.
Uloga Cavaradossija pripala je tenoru Zurabu Zurabishviliju, čija se scenska prezentnost nije sretno poklopila s njegovom glazbenom interpretacijom. U prvome je činu na nekoliko mjesta imao problema s visinama, kao u jednoj od najznačajnijih arija – Recondita armonia. Kroz drugi je čin njegova interpretacija bila nešto bolja, dok je u posljednjeme bio najbolji, uključujući i prihvatljivo otpjevanu ariju E lucevan le stelle.
Zanimljivo je da je u podjeli baritonska uloga Scarpije dodijeljena Lucianu Batiniću, jednome od ponajboljih basova zagrebačkog HNK. Iako uloga nije sasvim prilagođena njegovu glasu, Batinić ju je ipak donio sjajno i bez previše poteškoća. Možda je tome pridonijela i masaža na početku ključnog drugoga čina.
Epizodne uloge korektno su utjelovili Ozren Bilušić kao Crkvenjak, Siniša Štork kao Angelotti, Marko Cvetko kao Spoletta te Antonio Brajković u ulozi Sciarronea. Zbivanjima je najbogatiji prvi čin, na kraju kojega se pojavljuje čitavi ansambl koji pjeva čuveni Te Deum uz zvonjavu crkvenih zvona. Korektan je bio i Zbor opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, kojem se pridružio prosječan (a često i ispodprosječan) dječji zbor Zvjezdice.
Glazbena rješenja dirigenta Srboljuba Dinića jesu bila zaokružena, ali u većem dijelu opere glazba je protjecala znatno sporije nego što to odgovara zbivanjima na sceni, a glazbeni vrhunci (poput drugoga čina) onima koji nisu najbolji poznavatelji opere ostali su nezapaženi. Orkestar je zvučao standardno za svoje uobičajeno sviranje.
Skok u bezdan Scensko čitanje redatelja Lorenza Marianija radnju je smjestilo otprilike 120 godina nakon originalne. Scarpia je tako više nalikovao nekome čija je glavna životna mantra prije cosa nostra, a ne državna sigurnost, ali takav ambivalentan pogled na taj lik nije na odmet. Na više je načina Marianijeva režija (uz scenografiju Maurizija Balòa i kostime Silvije Aymonino) bila klasična: crkveni ambijent prvoga čina predstavljen je crnim mramorom, svijećama i golemom slikom svetice na kojoj radi Cavaradossi. Ono što je od prvog do posljednjeg čina bilo prisutno jest kulisa koja se u trenutku pojavljivanja Tosce na pozornici pretvori u komad crvenog zastora sa zlatnim vijencem, što se činilo pomalo doslovnim prikazom njezina zanimanja pjevačice, koji se i nije pretjerano uklopio u samu priču. Pritom se količina tih zastora povećavala što je njena tragedija (a da ona to sama ne sluti) bivala sve veća. Završni je prizor prvoga čina, kao što se od njega i očekuje, bio ceremonijalan i monumentalan.
Ni preostali činovi nisu izbjegli crni mramor, koji je također predstavljao ono što je u samome libretu očito – trojno jedinstvo mjesta, vremena i radnje. Na to je publiku podsjećao i zastor na početku svakoga čina, na kojem je triput pisalo TOSCA/HNK ZAGREB – valjda da publika slučajno ne bi pomislila da gleda nešto drugo u nekom drugom kazalištu.
Drugi je čin donio zanimljivo rješenje početka u kojem maserka masira Scarpiju na masivnom stolu nasuprot kojemu su slike zatvorenikâ. Redateljska uobičajenost kojoj je Lorenzo Mariani umaknuo bila je Toscino ponašanje nakon ubojstva, u kojem ipak nije na Scarpiju bacila raspelo i oko njegova tijela poslagala svijećnjake.
I treći je čin bio klasičan – s vrha Anđeoske tvrđave top je uperen prema obrisu kupole bazilike Sv. Petra (ostaje samo pretpostavljati je li riječ o kakvoj alegoriji ili ne). Kao što je poznato, opera završava Toscinim skokom s tvrđave. U tom se trenutku na sceni, u redateljevoj vrlo domišljatoj interpretaciji, naglo pomaknu kulise, Tosca nestane, a s vrha se počne spuštati akrobatkinja na žici koja u kakvom slow motionu glumi Toscin pad na beživotno Cavaradossijevo tijelo. I svi se u publici grohotom nasmijaše – jer, što im je, osim smijeha, uopće preostalo u tom grotesknom prizoru?
Tako je redatelj odlučio na poseban način začiniti sâm kraj svojeg režijskog uratka, koji je ionako prosječan i ni počemu poseban. Ovako će barem zasigurno ostati upamćen. Ne baš u mjeri u kojoj je to slušaj s prošlosezonskom Aidom, ali ipak vrlo vjerojatno u sličnome tonu.