Nataša Govedić  

I tako dalje?

Krenimo od kronike najavljene smrti: glumački ansambl Teatra &TD nedavno se obratio Stjepanu Mesiću, Ivi Sanaderu, Vladimiru Stojsavljeviću i kompletnoj hrvatskoj javnosti javnim apelom protiv ''stava'' Nataše Rajković, privremene predsjednice Programskog vijeća Studentskog centra, da profesionalni ansambl &TD-a ne treba postojati. Osim iskazanog stava, Nataša Rajković učinila je još nešto što se glumcima učinilo uistinu alarmantnim: u ime Programskog vijeća odbila je dotacije Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture za tekuću godinu. Tim su se povodom članovi ansambla, zajedno s Natašom Rajković i ravnateljem SC-a Nikom Vidovićem, pojavili u HRT-ovoj emisiji Otvoreno, demonstriravši do koje je mjere u domaćoj ''kulturi'' bolno odsutna komunikacijska kompetencija: nitko od prisutnih nije znao reći što je zapravo problem Teatra &TD. Manjak novca? Sukob poetika? Sukob interesa? Životarenje ansambla u moru ''mrtvih sezona''? Naivna ''radikalnost'' Nataše Rajković (njezin izbor performansa i plesne produkcije ni po čemu se ne bi trebao kositi s programom postojećeg dramskog repertoara)? Strah glumaca da će ostati bez mjesečnih primanja? Strah da će teren SC-a uskoro kupiti neka komercijalna tvrtka, stalno se spominje BMW, nezainteresirana za sam teatar? Nepristanak glumaca uz repertoarni program dramskog ravnatelja Damira Mađarića? Mađarić je ionako bio proglašen ''provincijalcem'' i prije no što je preuzeo ikakvo sastavljanje dramskog repertoara u &TD-u, jer su glumci zaključili da im ne treba osoba koja dolazi iz Virovitice: postavili su se kao da njihovu podršku zaslužuje isključivo pariška ''marka'' tipa Patrice Chéreau. Ili je problem u ''dobronamjernom'' miješanju Programskog vijeća SC-a u repertoarnu politiku jedne kazališne kuće: u pokušaju jedne gerilske grupe ''vanjskih'' umjetnika da preuzme sinekuru glumačkim insajderima? Ili... možda... eventualno... ako smo dobro razumjeli... ako nije odveć preuzetno tvrditi: gašenje Teatra &TD pod bilo kakvom zbirkom izlika? Emisija je pokazala da je mnogo lakše govoriti općenito ni o čemu, s naglaskom na generalnom stavu o kazalištu koje se SC-ovim šefovima čini neprofitabilnom, pa onda valjda i suvišnom djelatnošću, negoli se suočiti s izvjesnošću polaganog umiranja jedne kazališne kuće, dodatno oslabljene, ako ničim drugim, onda pomanjkanjem mogućnosti da profesionalni glumački ansambl, predvodnica ''alternativnog'' programa Nataša Rajković i ekonomisti kao SC-ovi šefovi pronađu i jednu točku zajedničkog interesa.

Uskrsnuće

Ipak, medijska buka pokrenula je predvidljivu lavinu događaja: glumački ansambl Teatra &TD postigao je da im se obnove jednogodišnji ugovori o radu, Nataša Rajković demantirala je svoje prvobitne izjave objasnivši ih ''nesporazumom'', te podržala opstanak profesionalnog ansambla Teatra &TD, a ansambl je pokrenuo i javnu peticiju kojom za svoje kazalište traže priznanje statusa gradskog kazališta, dakle ne više podružnog statusa ''jedne od djelatnosti'' Studentskog centra. Vlasti na čelu s Božidarom Biškupićem i Vladimirom Stojsavljevićem izjavile su kako će podržati prijedlog Teatra &TD: pokušat će mu stvoriti status javnoga gradskog kazališta. Sve će stog, biti isto kao prije, jedino će ravnatelja Teatra &TD ubuduće imenovati gradske vlasti, a ne vlasti Studentskog centra. O ''kompetenciji'' gradskih vlasti po pitanju imenovanja kazališnih ravnatelja sjajno svjedoči slučaj Dubravke Vrgoč, kojoj je ove jeseni paralelno ''ponuđeno'' i mjesto ravnateljice Drame u splitskom HNK-u i mjesto šefice ZeKaeM-a, vjerojatno zato što gradska vlast najviše cijeni upravo one kandidate koji nemaju ravnateljskog iskustva niti neposrednog iskustva kontinuiranog rada u kazalištu, te one djelatnike koji ničime ne demonstriraju originalnost autorske poetike. Obećavajuće za kazalište, zar ne? No, vratimo se Teatru &TD: građani očito neće ostati bez teatra u Savskoj, ali pitanje je hoće li se ikada više na toj lokaciji dogoditi teatar koji plijeni nezaboravnim, reformatorskim predstavama. Ili bismo se trebali zadovoljiti bitno nižim kriterijima izvedbe? Možda Teatar &TD ima neotuđivo pravo trajati kao loše kazalište? Možda je slavna prošlost dovoljan zalog njegove budućnosti?

Apokalipsa

Najnovija &TD-ova premijera, Murlin Murlo u režiji Dražena Ferenčine, savršeno ilustrira problem o kome govorim: odličan Koljadin tekst, izvrsna glumačka ekipa (briljiraju Natalija Đorđević i Daria Lorenci), ali i konfekcijska režija Dražena Ferenčine, zajednički rezultiraju kombinacijom nedovoljno iskorištenih scenskih mogućnosti. Ferenčina glumcima nije priskrbio puno gledalište čak ni u dane kada je Teatar &TD svoja vrata otvorio gledateljima besplatno. Znakovita je i tema Koljadina komada: apokalipsa koju likovi čekaju u formi kataklizmičkog potresa zapravo se polagano odvija u njima samima: sitnim trovanjem želuca, sporom, svakodnevno besmislenom monotonijom egzistencije. Povucimo paralelu s kazališnom kućom u kojoj se Koljada uprizoruje: ni Teatar &TD očito neće propasti na način spektakla iz kriminalističkog filma: iskrvarivši od prostrijelnih rana u rukama lokalnih dušebrižnika. Nije ga ubio Zuppin odlazak niti zamiranje zlatnog doba umjetničke hrabrosti i inovativnosti (ili bar nije došlo do vidljivog izdahnuća), a nekako je preživio i rastanak s Mani Gotovac, koja se tako rado i tako vješto služila elektrošokovima pomodarske provokativnosti. Stvar je u tome da kazalište ne umire u trenutku zatvaranja; umire u dugom vremenu gubljenja publike. Upravo zato, smrt kazališta, kao i smrt novina ili časopisa, nipošto se ne može smatrati ''slučajnom''. Smrt kazališta znači da se raspršila ili ugasila cijela jedna kulturalna epoha, dobra ili loša, ali svakako da će ubuduće u kompletnom javnom prostoru postojati jedno mjesto manje za izvedbu umjetničkog čina. Srećom, smrt institucija u našoj je kulturi ekstremno rijetka pojava. Mnogo su češće metuzalemska dugovječnost nekvalitete, brižno njegovanje umišljenih veličina te toleriranje tvrdokornih banalnosti.

Čistilište

I tako stižemo k pitanju tko može i čime oživjeti Teatar &TD? Glumački ansambl koji se hvalevrijedno zna izboriti za svoju redovnu mjesečnu plaću (dapače, po tom bi pitanju mogli davati instrukcije radnicima različitih hrvatskih tvornica i industrijskih grana – rutinski prepuštenima kolektivnom otpuštanju!), sasvim bi se sigurno mogao izboriti i za suradnju s redateljima koje ne smatraju ''zanatlijama'', nego vokacijskim uzorima. Ako žele imati vlastito kazalište, onda moraju imati i vlastite poetike, a ne samo ekonomske potrebe. Ako im je stalo do publike, moraju pristati na komade koji svjesno manipuliraju atraktivnošću tema i/ili izvođača. Slaganje repertoara prava je znanost, a ne samo ''naklonost'' ovoj ili onoj vrsti produkcija. Ako pak žele zadržati reputaciju eksperimenta, pogotovo onog ''studentskog'', &TD-ovim glumcima izvrsno bi došla suradnja upravo s Natašom Rajković i njezinim plesnoperformativnim favoritima. U svim scenarijima, glumci moraju znati što hoće i moraju naučiti artikulirati vlastite umjetničke, a ne samo egzistencijalne potrebe. Velika je sramota čuti uistinu izvedbeno nesumnjivo talentiranog Dražena Šivaka kako skrušeno na HRT-u priznaje da ne snosi odgovornost za repertoar koji igra: glumac, zaboga, nije prekupac jabuka; glumac je stvaralačka ličnost, sa svim zamkama i svim uzletima ove slobode i njezine odgovornosti. Glumac se ne može izvlačiti niti na individualno, niti na kolektivno nesvjesno: glumac je privilegirana svijest o moći impersonacije. Ili se u kazalištu nalazi sasvim slučajno, mimo potrebe za egzorcizmom bilo svoje, bilo kolektivne ušutkanosti. Preživljavanje Teatra &TD stoga, čini se, zbilja u svakom smislu ovisi o glumcima, posebno onima koji znaju zašto su tamo i što žele istražiti svakim pojedinim projektom koga se prihvate.