I užas se na kraju raspadne

Pročitao sam roman The Road Cormaca McCarthyja čim je objavljen, a to je bilo prije više od mjesec dana. No, oklijevao sam pisati o njemu, jer sam smatrao da nemam što o njemu reći. Čini mi se da ta knjiga aktivno odbija komentar: tako je potpuno samodovoljna, tako hermetički zapečaćena u samu sebe da je bilo što što itko kaže o njoj istodobno i površno i pogrešno.

Mislim to i u smislu sadržaja romana i u smislu njegove forme, ili njegove proze. To je gruba i snažna knjiga koja opisuje postapokaliptični krajolik toliko okrutan, toliko potpuno opustošen i toliko zatvoren da ne nudi nikakav izlaz. To je svijet u kojemu nije preostalo nikakvih resursa. Krajnja jasnoća i preciznost s kojima McCarthy opisuje likove kako pozorno kopaju po smeću u potrazi za ono malo jadnih ostataka hrane, odjeće, zaklona, oruđa itd. što ih mogu pronaći vode do neke vrste iscrpljenosti. Sviđaju mi se rečenice poput ove, a odnosi se na glavnog lika, oca, koji je, zajedno sa svojim sinom, neprestano na cesti: “Uglavnom, brinuo je zbog njihovih cipela”. Taj, konačan i ograničen materijal, materijal što ga uvijek ima u malim zalihama koje je teško pronaći, i kojega manjka u odnosu na ljudske potrebe, jest sve što postoji. Jednom kada ga nestane, neće ga biti još, s obzirom na to da je civilizacija bilo kakve vrste, ili ekonomska proizvodnja bilo koje vrste, odavno prestala funkcionirati. Ostala je samo beživotna ruševina ili, drukčije rečeno, okrutnost i kanibalistički užas.

Proza romana je “uglačana” do stupnja minimalističke perfekcije, zasljepljujuća u svojoj jasnoći a ipak (ili bih trebao reći, upravo zbog toga) gotovo sasvim lišena metaforičkog ili metafizičkog odjeka. Ovdje nema sjaja; odjeci su mukli, iako je nebo vječito sivo. Nekoliko naznaka metafizike koje uspijevaju probiti tminu potpuno potvrđuju tvrdnju mog starog prijatelja Lea Daughertyja da je McCarthyjeva vizija u osnovi gnostička. Polučudotvorni završetak knjige sam je po sebi shvatljiv u takvim okolnostima; spas nije od ovoga svijeta, nego je radikalno drukčiji, i pitanje je “održavanja plamena” (fraza koja se opetovano pojavljuje u The Roadu) u svijetu koji je potpuno neprijateljski prema njoj, i koji neprestano prijeti da je raznese.

Pretpostavljam da taj ekstremni završetak, ta tvrđa-od-granita tvrdoća i snaga, i jest jedna definicija sublimnoga. No, za mene, to je nešto što u konačnici ograničava roman. Čitao sam knjigu pohlepno i s intenzivnom pozornošću, no, kada sam bio gotov, ona je gotovo potpuno “nestala” iz mog sjećanja. Ne mučim se razmišljajući o njoj onako kako sam godinama razmišljao o Blood Meridianu. Bila je to knjiga gotovo beskrajnog odjeka i dubine, koja me neće ostaviti samoga i koja me potiče da je ponovo čitam svakih nekoliko godina. Blood Meridian je ispunjen užasom, i taj užas otkriva nešto snažno i istinito o Americi, a način na koji se uspostavlja i kao iznimka i kao univerzalnost natopljen je i ukorijenjen u krvi. Blood Meridian ne nudi oslobođenje od negativnosti ni osjećaj završetka bez obzira koliko je uništenje potpuno. Upravo suprotno, ne mislim da ću ikada ponovo čitati The Road. Nema istu afektivnu snagu, ni istu sposobnost da se uvuče u moje snove, nego djeluje kao slijepa ulica. Čak je i užas na kraju utopljen u entropiju.

Zašto pornografija danas?

Njemački art časopis Texte Zur Kunst planira sljedeći broj “koji se bavi produkcijom, recepcijom i teoretizacijom pornografije”. Uključuju i izvještaj o istraživanju u kojemu ispituju velik broj ljudi tražeći od njih kratke izjave o statusu pornografije danas, pitajući (između ostalog): “Slažete li se s tezom o sve većoj pornografskoj logici društvenih odnosa i političkih stanja?”. Slijedi moj odgovor.

Zašto pornografija danas? U stvari, ne vjerujem da je Danas vrijeme. Naravno, u današnje vrijeme mnogo je više toga na raspolaganju nego što je ikada dosad bilo: ekstremna pornografija, gonzo pornografija, sam-svoj-majstor pornografija i slično. Eksplicitne su slike posvuda. Ni jedan fetiš, ni jedna perverzija nisu toliko mračni da ne biste mogli na Netu pronaći skupinu ljudi koja im je privržena, zajedno s videosnimkama, spremnim za “skidanje”. No, teško mi je sve to smatrati trijumfom bilo čega drugoga osim marketinškog segmenta. Danas, u doba globalizacije, elektroničkih medija i postfordovske fleksibilne akumulacije, sve je potrošna roba. Došli smo do trenutka u kojemu su čak i najneopipljiviji i najprolazniji, ili intimni i privatni aspekti naših života – ne samo fizički predmeti nego i usluge i okusi, afekti i raspoloženja, stilovi i atmosfere, žudnje i maštanja, iskustva i stilovi života – svi izmjereni, digitalizirani i izloženi za prodaju. Istina je, naravno, da ima mnogo društvenih snaga koje se protive širenju pornografije, a općenitije seksualnih fantazija i mogućnosti. U SAD-u glasači rutinski odobravaju antihomoseksualne odredbe a političari i propovjednici “sakupljaju bodove” zahtijevajući akciju koja će zaustaviti navalu “bludnosti”. No, zaista, nije li taj histerični moralizam samo druga strana marketinga. Najvažniji učinak takvih kampanji daje pornografiji, a općenitije i svim oblicima neprokreativnog seksa, blistavu privlačnost prelaženja granica i tabua. I to, zauzvrat, samo služi da potakne potrošačku potražnju za pornografijom-kao-potrošnom-robom i za seksom-kao-potrošnom robom...

U stvari, nema ništa banalnije od spektakla o desničarskom političaru za kojega se ispostavlja da žudi za tinejdžerima, ili o svećeniku fundamentalističke mega-crkve za koga se otkriva da sa strane “unajmljuje” dječake. Citiram samo dva najnovija od neprekidnih pseudoskandala koji dolaze na naslovnice američkih medija. Više nije moguće razumjeti te patetične skrivene slučajeve u smislu frojdijanske represije, ili lakanovskog simbolizma, ili bilo koje od starih kategorija dubinske psihologije. Umjesto toga, njihova logika je logika potrošne robe: fetišizam u marksističkom smislu, umjesto onog frojdijanskog. Svi naši afekti i strasti su savršeno zamjenjivi, podređeni zakonu univerzalne jednakosti. Drugim riječima, svi su oni potrošna roba, udaljena i odvojena od subjektivnih okolnosti vlastite afektivne proizvodnje, i na tržištu ponuđena na prodaju. Danas se naše fantazije i želje – u stvari, “naša tijela, naša sebstva” – doimaju kao da su izvan nas, odvojeni od nas, onkraj naše moći. A to je vrlo različita situacija od toga da su potisnuti, suzbijeni i zakopani duboko u nama. Potrošna roba ima čarobnu privlačnost – smatramo je neodoljivom i nečime što izaziva ovisnost – zato što konkretizira i utjelovljuje “određene, konačne društvene odnose” (kako to kaže Marx) koje ne možemo otkriti među nama. U fetišizmu potrošne robe, kaže Marx, ti društveni odnosi uzimaju “fantastičan oblik odnosa između stvari”. Tajni seksualni život desničarskog političara ili propovjednika je, dakle, neka vrsta očajničkog skoka, pokušaj da pronađu one društvene odnose koji su dostupni samo na tržištu, koje je moguće izraziti samo kao “otkrivene sklonosti” u beskrajnim pregovorima o ponudi i potražnji. Ukratko, takav tajni život nije ništa više (ni manje) nego što je pružanje olakšanja odlaskom u šoping – a to je nešto što svi radimo. To ispunjenje ublažava bilo koji Schadenfreude kakav bi mi takvi incidenti inače mogli prirediti.

Dakle, ne prihvaćam “tezu o sve snažnijoj pornografskoj logici društvenih odnosa i političkih okolnosti”. Upravo suprotno: nema ništa iznimno, središnje ni privilegirano u pornografiji i “pornografskom” danas. Pornografija se jednostavno prilagođava istim protokolima i političkim okolnostima, istoj logici potrošne robe, kao što to čine i svi ostali oblici proizvodnje, distribucije i potrošnje. Pornografija se danas nimalo ne razlikuje od automobila, mobilnih telefona ili tenisica. Utjelovljuje logiku nezainteresirane jednakosti, čak iako nudi uzbudljivo obećanje prelaženja granica i uzvišenosti – obećanje koje, naravno, nikada zapravo ne ispunjava.

Je li moguće zamisliti pornografiju oslobođenu te logike? Možda neki noviji tekstovi Samuela R. Delanyja nude alternativno rješenje. U romanima kao što su The Mad Man i Phallos Delany zamišlja seksualnost dovedenu do točke krajnosti i iscrpljenosti. Tu su orgije jebanja i lizanja, razrađene igre dominacije i pokoravanja, te epizode nasilja i uništenja, zajedno s golemim količinama pišaline i govana, znoja i sperme. A ipak, u tim tekstovima nema osjećaja prelaženja granica nego, umjesto toga, pomno naturalistički zgusnut opis smješta te epizode čvrsto u područje svakodnevice. Delany predstavlja “ekstremni” seks kao oblik kulture i zajednice, ukras života, nužni dio umjetnosti dobrog življenja. Delanyjevo je djelo jedino za koje znam da odgovara na poziv Michela Foucaulta za etikom/estetikom tijela i njegovih užitaka, oslobođenog turobne dijalektike seksualnosti i prelaženja granica. Kao takvo, pruža isto tako i alternativno rješenje nemilosrdnoj komercijalizaciji koja prodire u svaki kutak naše postmodernističke egzistencije.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole