Iberoamerički pop

Od izbijanja na umjetničku scenu, put Popa slijedili su mnogi umjetnici. Podupirući formalno i u konceptu svoju raznovrsnu strategiju, jezik Popa prilagodio se raznoraznim stanjima i okolnostima u novijoj povijesti umjetnosti, postavši jednim od najčešćih smjerova umjetničke intervencije mlađih praktikanata. Nakon zamršene rasprave o postmoderni, ironiji, cinizmu, javilo se, približavanjem kraja dvadesetog stoljeća, preispitivanje prevladavajućih rasprava te relativizam – sve ono što, uzgred budi rečeno, pripada genealogiji Popa – ne bi li se umjetnički izražaj ispunilo efektističkim sredstvima i veselim karakterom koji često olakšava širenje umjetnosti putem popularne ili masovne kulture.

Rad mladog urugvajskog umjetnika Martína Sastrea vezan je za sve navedeno. Služeći se svim sredstvima, među ostalim fotografijom, filmom, crtežom i kiparstvom, Sastre je prigrlio strategiju Popa ne bi li proveo program koji često prkosi klasifikaciji, uz propitivanje same umjetničke aktivnosti kao jednog od najvažnijih ciljeva. Iz tog kuta gledanja, moguće je razumjeti zašto njegov rad teži biti neskroman i zaigran, ironičan i popularan dok juriša na politički obojane rasprave i estetsku uglađenost. Na početku karijere, kasnih devedesetih, Sastre je svoj rad ponajprije izlagao u modnim klubovima i trgovinama. Umjetnik je očito kanio izbjeći onakvo određenje “umjetničkog” kakvo jamči izlaganje u galerijama i institucionaliziranim izložbenim prostorima. U ovom smjeru možemo tražiti njegove najranije videografičke intervencije među kojima su True Hollywood Story, Masturbated Virgin, Heidiboy i Sor Kitty: La monja misionera. Nedavno se, 2002., Martin Sastre predstavio španjolskoj publici radom Planet Sastre predstavljenim u Casa de América. Bilo je to prvo njegovo samostalno predstavljanje u Madridu. U tom djelu, uz druge španjolske i latinoameričke autore, Sastre je izražava svoje zanimanje za audiovizualnu kulturu koja potječe iz Hollywooda, jednog od temeljnih izvora njegova nadahnuća, kojom se koristi u svrhu demistifikacije njezine vjerodostojnosti. Druge izvore čine Disneyjeva tvornica mašte ili medijske ikone poput Lady Di, Candy Candy i japanskog stripa. Na taj način Martin Sastre prisvaja i čini te ikone svojim vlasništvom, uvećavajući njihovu ulogu i rasterećujući pritom njihovu saharinsku bit.

Promjene povijesti još u njezinu stvaranju

Upravo u tom kontekstu treba sagledati njegovu izložbu u galeriji Luis Adelantado u Valenciji. Pod nazivom Raj Popa (lebdi sa mnom) Sastre u njoj otpušta svoju prilično veliku dovitljivost, uvodeći u predstavu dobar dio likova koji su se već pojavljivali u njegovim radovima, kao i umjetnika osobno koji – kao i uvijek – služi kao vodič i glavni protagonist. Među radovima na izložbi najupečatljivija je Sastreova videografička produkcija koja uistinu odražava njegove dosege.

Spomenuti treba posebno Iberoameričku legendu. Umjetnik ovdje kuje lukav plan promjene tijeka povijesti još u njezinu stvaranju. Aludirajući na Walta Disneyja, Martin Sastre, oživljen nakon što je bio kriogenički konzerviran, sagledava golemu promjenu kroz koju je svijet prošao. U 16 minuta, umjetnik i pripovjedač budi se iz zamrznutog sna i vodi nas kroz izmišljenu povijest u kojoj su uloge i postupci likova iz korijena izmijenjeni; promatrač biva prebačen u drukčiju povijest, gdje je stvarnost postala nekakva ultra-stvarnost kojom upravljaju kapriciozne informacije iz emisija vijesti.

Jednako je upečatljiv i rad Montevideo na tamnoj strani Popa u kojem autobiografizam ponovo vodi do pripovijesti začinjene otrovnim aluzijama na masovne medije, politiku i umjetnost samu. Stvarnost i fikcija u ovom videu idu ruku pod ruku, nudeći gledatelju sliku onoga što jesmo i što bismo mogli biti jer, kako kaže sam umjetnik, “tko nadzire informacije ima potpunu moć nad budućnošću”. S druge strane, u videoradovima kao što je Barney ima mali problem, Sastre (ironično) odaje počast jednoj od središnjih figura umjetnosti s kraja dvadesetog stoljeća, Mathewu Barneyju, jurišajući tako na sustav umjetničkih zvijezda – kojemu i Martin Sastre osobno pomalo pripada.

Ekscentričnost je najprirodniji argument u korist fikcije

Treba posebice spomenuti umjetnikov nedavni izlet u neuobičajenu izradu predmeta koji, poput kipova, osvježavaju maštanja. Lady Di, Majka Tereza i Britney Spears neki su od likova što se materijaliziraju u tom nizu mekih kipova izrađenih u estetici mangi, slavnih japanskih stripova. Te radove, kojima nedostaje izravnost i težina njegovih videa, teško je kategorizirati unutar Sastreova opusa, premda će vjerojatno doživjeti i neki veći komercijalni uspjeh na tržištu umjetnina.

Da zaključimo, kako je to u jednoj prigodi na Sastreovoj izložbi u galeriji Ruth Benzacar u Buenos Airesu istaknula Eva Grinstein, “u sustavu planeta-mauzoleja-priča-putovanja što ga je izumio Martín Sastre, ekscentričnost je najprirodniji argument u korist fikcije. Prikrivanje besmisla u razmjerno uvjerljivim raspravama postaje koristan mehanizam promišljanja naše sposobnosti kritike te anestezije kojoj smo bili podvrgnuti kroz mnoga stoljeća, kao i ponovnu ocjenu sveprisutne gladi za zanosom i nerazumnošću (...) Sastre priča svoje laži-istine te izlaže pregršt fetiša, bizarnih kultnih predmeta u dobu koje više ne zna što bi stavilo na prijestolje. Poput dobro uvježbanog sljedbenika u nekoj zabitoj zemlji davno je naučio svoju lekciju i uvjeren je da Legenda živi jedino ako pilji u samu sebe, ako samoj sebi čestita, ako nudi sebe kao univerzalno rješenje za spas”.

S engleskoga preveo Mario Kalogjera.

Objavljeno u ArtNexus br. 55 – siječanj 2005.

Dio drugi: Montevideo: Tamna strana popa (2004.) događa se godine 2092. i prati maloljetnoga genija kojega je “Europski obavještajni centar” poslao u Montevideo kako bi otkrio tajnu uspjeha Martina Sastrea. Kao što znamo, iza svakog uspjeha stoji neka tajna, neka urota. Sljedeći put tog urugvajskog umjetnika, maloljetni istražitelj otkriva napuštenu prijestolnicu, zaboravljeno mjesto u dalekoj Južnoj Americi koje možda skriva nešto više od same tajne uspjeha – zapadnjački opit koji bi mogao postati vizija buduće Europske unije.

Dio treći: Bolivia: Američki Videospot (2004.) govori o iberoameričkom dobu: trećem svijetu godine 2792., neposredno nakon prirodnih nesreća uzrokovanih ratovima za prirodna bogatstva, kada je svijet bio podijeljen u goleme političke blokove: Boliviju, iberoameričku konfederaciju naroda; Kinorusiju, tj. kinesko-rusko carstvo s dvije prijestolnice, Moskvom i Pekingom; Indiju, tj. Indijsko kraljevstvo; Afričku gospodarsku zajednicu, uključivo i njezine europske kolonije; Pod-Ameriku, male neovisne republike bez prirodnih bogatstava koje su prije bile dio Sjedinjenih Država te ostale manje zemlje uključujući Englesko kraljevstvo, Švicarsku kneževinu, Carstvo Hallo Kitty, tj. nekadašnje Japansko carstvo, Otočje Kylie i Muriel, ranije poznato pod nazivom Australija.

Martin Sastre rođen je 1976. u Montevideu, a živi u Madridu. U posljednje četiri godine Sastre je postao jedan od najpoznatijih videoumjetnika iz Južne Amerike, a sudjelovao je na 26. Bienal de Sao Paulo u Brazilu 2004. te na 8. Bienal de la Habana na Kubi 2003. Njegovi najnoviji samostalni radovi su Diana je živa, Također Amerikanac i Iberoamerička trologija. Njegovu Iberoameričku trilogiju čine:

Dio prvi: Videoumjetnost: Iberoamerička legenda (2002.) poduka je iz povijesti visoke umjetnosti kroz koju Sastre krivnju za smrt videoumjetnosti svaljuje na slavnog tvorca Cremastera, Matthewa Barneyja – a sebi osigurava unosan život. U cilju preoblikovanja velikih pripovijesti i njihovih čitatelja, Martin Sastre na početku uvodi zamrznutog pripovjedača s kraja vremena. Iberoamerička legenda priča je o Latinoamerikancu koji govori istinite laži i izlaže pregršt bizarnih fetiša i kultnih predmeta u dobu u kojemu se više ne zna čemu bi se klanjalo.