Ibersko-romanski jezici i kulture – U četiri glasa

Ako se za poeziju pisanu na španjolskom može reći da već nalikuje oceanu međusobno vrlo različitih glasova i naraštaja što se susreću, supostoje i raspravljaju, onda ta različitost postaje još očitija kada osluhnemo glasove književnosti pisanih na ostalim jezicima suvremene španjolske države. Riječ je o književnostima kojima je prijeći prijevodne granice obično teže nego španjolskoj književnosti, ne toliko zbog kvalitete, koliko zbog toga što pripadaju tzv. “malim” kulturama koje ne raspolažu takvom izdavačkom mašinerijom kakvom raspolaže književnost na španjolskom jeziku.

Recepcija katalonskog i galješkog pjesništva

U ovih se nekoliko riječi može sažeti ono što smo imali prilike čuti od esejistice i književne kritičarke Simone Škrabec, koja je prošle godine na Sveučilištu u Zadru održala predavanje pod naslovom Katalonska književnost u Srednjoj Europi, u kojem je analizirala peripetije u recepciji katalonske književnosti u ovom dijelu svijeta. Škrabec je tada nazočnost katalonske književnosti u Hrvatskoj sažela u jednoj rečenici: “…jedna antologija pjesništva, jedan srednjovjekovni klasik, jedna pripovijetka u književnom časopisu… Sve u svemu, na to se danas svodi nazočnost katalonske književnosti u Hrvatskoj”. Pritom je Škrabec ponajprije imala na umu antologiju suvremene katalonske poezije Bikova koža (1987.) Tonka Maroevića te prijevod jednog djela srednjovjekovnog teologa i filozofa Ramona Llulla pisanog latinskim jezikom, iako treba spomenuti i da su u Izabranim prepjevima (1997.) Nikole Milićevića mjesto našla i dva pjesnika iz 15. stoljeća Ausi?s March i Jordi de Sant Jordi. Godinu dana nakon spomenutog predavanja, iako je hrvatski fond prijevoda s katalonskog postao bogatiji za dva naslova (objavljen je roman Hladna koža Alberta Sáncheza Pi?ola, a u tisku su Tužne životinje Jordija Puntíja), još je dalek put pred nama.

S recepcijom galješke književnosti stvari ne stoje mnogo bolje jer, osim prijevoda nekoliko srednjovjekovnih autora (Martín Códax, Joan Zorro, Pero Meogo, Ruy Fernández, Bernal de Bonaval, Pero da Ponte, Don Dinís) u već spomenutoj Milićevićevoj antologiji te Tesarskih olovaka Manuela Rivasa, nismo pronašli drugih prijevoda s galješkog na hrvatski. Kad je riječ o asturijskom, dosad nema književnih prijevoda s tog jezika na hrvatski.

Panorama hrvatskih prijevoda književnih djela pisanih na španjolskom jeziku znatno je bogatija i kompletnija. Kako klasični, tako i suvremeni autori postojano pristižu na hrvatsko tržište, zahvaljujući revnosti izdavača i kvalitetnim prevoditeljima koji vrlo dobro poznaju španjolska i hispanoamerička književna strujanja. Unatoč tome nema sumnje da se još mnogo toga može i treba prevesti te da bi dijalog u oba smjera mogao biti bitno tečniji.

Njih jedanaest protiv četvorice

Ova konstatacija polazna je točka radionice književnog prevođenja što smo je tijekom ovog semestra održavali na Sveučilištu u Zadru. Mi, nastavnici studija španjolskog jezika i književnosti na tom sveučilištu, predložili smo jedanaestero naših studenata da se suoče s izazovom prevođenja četiriju pjesnika, četiriju pjesničkih glasova, četiriju glasova koji govore četirima različitima jezicima. Vrhunac spomenute radionice bila je večer poezije u sklopu Dana iberoromanskih kultura i jezika što su se na Sveučilištu u Zadru održavali od 27. ožujka do 4. travnja ove godine, kad je publika imala priliku čuti izvorni tekst i hrvatski prijevod pjesama četvero pjesnika. Četiri izabrana glasa bili su: galješki pjesnik Gonzalo Navaza, asturijska pjesnikinja Berta Pi?án, katalonska pjesnikinja Maria Josep Escriv? i španjolski pjesnik José Daniel Espejo.

Gonzalo Navaza, pjesnik, prevoditelj i sveučilišni profesor, rođen je 1957. u Lalínu (Galicija). Radi na Sveučilištu u Vigu, gdje predaje galješku književnost i romanistiku. Autor je zbirki pjesama i kratkih priča koje su naišle na izvanredan prijem čitateljske publike i kritike. Dvaput je dobio Nagradu španjolske kritike (“Premio de la crítica”), prvi put 1991. za zbirku pjesama Fábrica intima, a potom i 2000. za zbirku pjesama Libra, koja mu je priskrbila i Nagradu “Martín Codax”. Godine 1998. žiri sastavljen od galjeških maturanata dodijelio mu je nagradu “Arcebispo San Clemente” za zbirku kratkih priča Erros e Tánatos, nagradu koju je podijelio s nobelovcem Joséom Saramagom. Uspjeh te zbirke tolik je da je do danas doživjela osamnaest izdanja. Navaza je i autor fascinantne zbirke palindromskih stihova pod naslovom A torre da derrotA. Navaza, koji se uvijek poigrava jezikom i književnim oblicima koristeći se svojim bogatim leksikografskim iskustvom (bio je voditelj projekta Diccionario Xerais, najvažnijeg galješkog rječnika), autor je i parodičnog rječnika Elucidario. Njegova najnovija zbirka pjesama, objavljena ove godine, nosi naslov Aire tamén é materia.

Berta Pi?án, spisateljica i gimnazijska profesorica španjolskog jezika i književnosti u Madridu, rođena je 1963. u Cangues d’Onís (Asturija). Pripada krugu pisaca Drugog asturijskog preporoda (Segunda Promoción del Surdimientu Asturianu), kulturnog i političkog pokreta koji radi na oživljavanju i reafirmaciji asturijskog jezika i kulture. Objavila je zbirke kratkih priča (La tierra entero, 1996. i La maleta al agua, 2006.) te dječjih priča (Lula, lulina, 1989., El branu de Mirtya, 2006., Las cosas que les gustan a Fran, 2007. i El extranjero, 2007.), no prije svega istaknula se kao pjesnikinja (zbirke Al abellu les bestias, 1985. Vida privada, 1991., Temporada de pesca, 1998., Un mes, 2002. i Noches de incendio, 2005.). Dobitnica je brojnih nagrada, a njezina poezija prevedena je na španjolski, francuski, ruski, katalonski, njemački, mađarski, a sada i na hrvatski jezik. Zbog njezina impresivnog pjesničkog izričaja u Asturiji i izvan nje smatraju je jednim od najvažnijih autora suvremene asturijske književnosti.

Maria Josep Escriv? rođena je 1968. u Gandiji (Valencija). Radila je kao urednica, prevoditeljica i profesorica katalonskog jezika, no prije svega je pjesnikinja. Objavila je četiri zbirke pjesama: Remor al? (1992.), A les palpentes del vidre (1998.), Tots els noms de la pena (2002.) y Flors a casa (2007.). Za njezinu najnoviju zbirku dodijeljena joj je nagrada “Jocs Florals de Barcelona”, jedna od najvažnijih i najprestižnijih katalonskih nagrada za poeziju. Escriv? je pripadnik pjesničke skupine Imparables koja je, nakon objavljivanja njihove antologije 2004. godine, iz temelja potresla katalonsku književnost. Ona je pjesnikinja trenutka, uvijek spremna uhvatiti trenutak svjetla u za nju inače tamnom svijetu. Ističe se i svojim aktivizmom na popularizaciji poezije: urednica je jedne biblioteke pjesničkih plaquettes, organizatorica pjesničkih domjenaka i drugih pjesničkih događanja, koordinatorica radionica pjesničkog stvaralaštva i članica uredništva časopisa Car?cters, jednog od najznačajnijih katalonskih književnih časopisa. Prvom prijevodu njezine poezije na hrvatski prethodili su prijevodi na španjolski, slovenski, talijanski i njemački.

José Daniel Espejo rođen je u Orihueli (Valencija) 1975. Živio je i radio u Sarajevu, Zagrebu i Manchesteru, da bi se konačno skrasio u Murciji (Španjolska). Autor je zbirki Los placeres de la meteorología (2000.), Quemando a los idiotas en las plazas (2001.) i Música para ascensores (2007.) te bloga Trabajando con el vacío (http://josedanielespejo.blogspot.com). Njegova najnovija zbirka privukla je pažnju kritike te bila predmetom sedam recenzija u različitim španjolskim časopisima i kulturnim prilozima. Najmlađi je i najinovativniji od četvero pjesnika koji su ovom prilikom došli u Zadar. Surađivao je na web stranicama i u različitim časopisima u kojima se artikuliraju najalternativnije tendencije u španjolskoj književnosti.

Svakog od ovih četiriju pjesnika dva mjeseca prije njihova dolaska u Zadar zamolili smo da nam pošalje pet svojih pjesama ili pet stranica poezije (u slučaju dužih pjesama). Radionicu prevođenja koordinirali su Ivana Lončar, asistentica za španjolski jezik na našem Odjelu, i autor ovih redaka, lektor katalonskog jezika, a u njoj su surađivali i dr. Nikola Vuletić, viši asistent za španjolski jezik, i Carolina Rouco Chao, lektorica galješkog jezika na Sveučilištu u Zadru. Studente smo podijelili u četiri grupe: Blanka Pejić, Iva Kuhar i Antonija Mikuša prevodili su pjesme Gonzala Navaze; Dubravka Saulan, Josipa Sokol i Iva Rukavina pjesme Berte Pi?án; Anja Brtan, Kristina Mihoković i Marijo Lončar pjesme Marie Josep Escriv?; a Ivana Bradarić i Ivana Dragaš bile su zadužene za pjesme José Daniela Espeja.

Prevoditeljski rad trajao je mjesec dana, a njegov je rezultat predstavljen u srijedu, 2. travnja na Danima iberoromanskih jezika i kultura na Sveučilištu u Zadru, na večeri poezije u svečanoj dvorani sveučilišta: pjesnici su čitali izvorne tekstove, a studenti hrvatske prijevode. Događaj je ponovljen u Zagrebu u Booksi, s tim da su taj put u njemu sudjelovali samo pjesnici i profesori koji su vodili radionicu, dok se hrvatski prijevod mogao pratiti putem projekcije. Hrvatski prijevod ovih 18 pjesama, od kojih ovdje objavljujemo četiri (po jednu svakog pjesnika), bit će objavljeni u izdanju Sveučilišta u Zadru, popraćeni izlaganjima o najnovijim pjesničkim tendencijama u španjolskoj, katalonskoj, galješkoj i asturijskoj poeziji koja su pjesnici održali na okruglom stolu u Zadru.

Vrata otvorena u četiri svijeta

Skromnim uzorkom poezije na jezicima Pirinejskog poluotoka neće se, naravno, popuniti praznine o kojima je bilo riječi na početku ovog članka, ali se njime otvaraju vrata tečnijem dijalogu s četiri nova svijeta.

S jedne strane, pružili smo Hrvatskoj priliku da upozna jedan vrlo mlad glas španjolske poezije, glas koji je prethodnik novih tendencija i nastojanja na obnovi španjolskog pjesničkog izričaja, kako bi on dosegnuo razinu pjesničkog izričaja u drugim velikim europskim književnostima. José Daniel Espejo još se mora izboriti za poziciju priznatog pjesnika: mi smo se u Zadru zapravo kladili na nekoga tko je još nepoznat većini španjolskih čitatelja jer vjerujemo da u skrivenim kutcima, u undergroundu španjolske poezije, postoji nešto što svakako vrijedi poslušati.

S druge strane, uveli smo u Hrvatsku pjesnički glas u usponu koji pripada katalonskoj književnosti, književnosti koja se u srednjem vijeku ubrajala u vrhove europske književnosti, koja je u proteklom stoljeću dala značajne i velike autore i koja sad prolazi već otprije započet proces konsolidacije pa je tako prošle godine bila počasni gost na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Maria Josep Escriv? već je poznata pjesnikinja, a njezino djelo, sa svakom novom knjigom sve razrađenije i dublje, može se smatrati dostojnim predstavnikom suvremene katalonske književnosti.

Ako je sjena koju dominantna španjolska književnost, uslijed poznatih okolnosti, bacala na katalonsku književnost velika, galješka se književnost sa sjenom moćnog susjeda još teže nosila, jamačno i zbog čimbenika koji nisu strogo književne prirode. Činjenica da galješki ne raspolaže ni relativno velikim brojem govornika (pa time ni čitatelja) kao katalonski, ni metropolom poput Barcelone, galješkoj je književnosti umanjivala prepoznatljivost, iako ona zbog svojih velikih autora u srednjem vijeku, a osobito u 19. i 20. stoljeću, zaslužuje mnogo više pozornosti. Imajući sve to u vidu, prevoditi Gonzala Navazu, jednog od najznačajnijih galjeških autora u posljednja tri desetljeća, za nas znači ući u suvremenu galješku književnost na velika vrata.

Konačno, najveća novost ovoga projekta vjerojatno je prijevod djela jedne asturijske autorice jer je riječ o prvom prijevodu s asturijskog na hrvatski jezik. Asturijski jezik nije baštinik sjajne srednjovjekovne književne tradicije kao galješki ili katalonski. Štoviše, na tom jeziku nije bilo “prave” književnosti sve do 17. stoljeća pa je trebalo pričekati sedamdesete godine prošlog stoljeća da Surdimiento, kulturni i politički pokret nastao u kontekstu španjolske demokratske tranzicije, počne stvarati infrastrukturu potrebnu za oživljavanje asturijskog jezika i reafirmaciju asturijske književnosti. Tek nakon ostvarenja tih preduvjeta u krilu asturijske književnosti počela su nastajati istinski velika djela. Jedan od najznačajnijih autora te nove asturijske književnosti, ako ne i njezin najveći pjesnik uopće, jest Berta Pi?án.

Sintonija

Narcís Comadira, veliki katalonski pjesnik koji je, između ostalih autora, prevodio i Giacoma Leopardija, rekao je da je prevoditi isto što i tražiti željenu frekvenciju na radiju. Dobar prevoditelj poezije mora imati dobar sluh kako bi osluškivao glazbu koja odzvanja na drugom jeziku i mogao je interpretirati, prenijeti u jezik na koji prevodi. To je jedna od misli koju smo htjeli prenijeti našim studentima u radionici prevođenja. Zato smo “dekonstruiranju” tekstova pjesama, čitanju, prepričavanju i slušanju posvetili koliko je god vremena trebalo kako bi na hrvatskom zvučale što sličnije izvorniku, a istovremeno govorile quasi la stessa cosa (pozivajući se na čuveni esej Otprilike isto Umberta Eca o književnom prevođenju). Teško je iskazati zadovoljstvo koje smo osjetili kad je, na koncu večeri poezije, Gonzalo Navaza ustvrdio, a ostali su se pjesnici s njime složili, da je u stihovima hrvatskog prijevoda, na toliko različitom i toliko dalekom jeziku, čuo onu istu glazbu koju je skladao na svom materinjem galješkom. Htio je reći da smo uspjeli naći pravu frekvenciju, da smo znali uhvatiti valove oceana koji nas je zapljusnuo različitim jezicima Iberskog poluotoka.

Pau Sanchis i Ferrer, lektor katalonskog jezika na Sveučilištu u Zadru.

Sveučilište u Zadru prošle je akademske godine započelo održavanjem manifestacije Dani ibero-romanskih jezika i kultura. I dok su lani većinu sadržaja pripremili studenti španjolskog i katalonskog i njihovi profesori, uz gostovanje slovensko-katalonske autorice Simone Škrabec, ove godine program manifestacije ispunjen je inozemnim gostovanjima.

Osnovna je ideja ovih događanja predstaviti iberoromanske jezike i kulture, a ove je godine fokus na španjolskom, katalonskom, galješkom i asturijskom, a središnje teme su povijest jezika i poezija. U programu koji se održavao od 27. ožujka do 4. travnja na Sveučilištu u Zadru i u zagrebačkom klubu Booksa gostovali su španjolski pjesnici: Gonzalo Navaza (pjesme na galješkom), Maria Josep Escriv? (na katalonskom), José Daniel Espejo (na španjolskom) i Berta Pi?án (na asturijskom).

Djela četiri pozvana pjesnika dosad nisu bila prevođena na hrvatski.