Razgovor o ženskom pitanju u Jugoslaviji između dvaju ratova u povodu izlaska knjige Opasne iluzije: Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji (2014)
Društveni položaj većine žena u međuratnoj Jugoslaviji karakterizira isprepletenost reproduktivnog i poljoprivrednog rada. Udio žena u agraru u međuraću ne pada ispod 80 posto (88 posto 1921., 83 posto 1931.). Žene u distribuciji radno osiguranih sudjeluju s oko 25 posto. Prosječna ženska plaća 30 posto je manja od muške. Oko 40 posto svih zaposlenih radnica nalazi se u starosnoj grupi od 13 do 22 godina. Oko 75 posto svih zaposlenih radnika nalazi se u starosnoj grupi iznad 33 godine (kod žena je taj postotak ispunjen do 33. godine). Dominantno ženski su najmanje plaćeni sektori, onaj kućne posluge (84,4 posto zaposlenih su žene) i onaj tekstilne industrije (57 posto zaposlenih – žene). Budući da s ekonomskom krizom propadaju jugoslavenska ekektro-, drvna i građevna industrija (dominantno muške), a preživljavaju kemijska, tekstilna i prehrambena industrija (s izraženijim udjelom žena), pojačava se animozitet unutar radničke klase na rodnoj osnovi. Sličan animozitet u rujnu/listopadu 1933. dovodi do blokade upisa žena u učiteljske škole, jer je “struka previše feminizirana”. Inače, što se obrazovanja žena u međuraću tiče, plastičan je iskaz Anice Magašić: “Ja sam studirala fiziku i nas je te godine 1933., došlo na fakultet puno žena, to je bila najteža grupa na Filozofskom fakultetu. I došao je profesor teoretske fizike i rekao: ‘Ja neću početi predavanje dok pola žena ne ode’. “ Uspjeh međuratnih feministkinja po pitanju ženskog (višeg) obrazovanja u retrospektivi Jeleni Starc Jančić “nije bio mali”, “jer su i crkva i društvo, pa i mnogi ugledni učenjaci i filozofi stajali na stanovištu da su žene mentalno inferiorne”. Žene su prema jugoslavenskom Krivičnom zakoniku potpuno jednake muškarcima (direktno odgovaraju u punoj odgovornosti), ali u građanskim pravima kaskaju, pa je tako po odredbi 920. Srpskog građanskog zakonika žena “izjednačena sa maloletnicima, mentalno poremećenim i sumanutim licima, raspikućama i propalicama”, što je samo najizraženiji primjer normativne neravnopravnosti, sankcionirane u lepezi regionalnih varijacija.
Druga polovica tridesetih vrijeme je (djelomičnog) “sretnog srastanja” proleterske i građanske komponentne jugoslavenskog ženskog pokreta. Za Lydiju Sklevicky ova je epizoda važna jer je usmjerila ženski pokret prema nastupajućoj antifašističkoj borbi (otud i njena analiza dvostrukog nasljedstva AFŽ-a). Inače, Sklevicky domaći proleterski ženski pokret analizira prema modelu Wernera Thönnessena (gdje je naglasak na pridruženim partijskim orgnanizacijama, poput Crvene pomoći, SKOJ-a, kulturno-prosvjetnih udruženja itd.). Treba, međutim, imati u vidu i animozitet spram ženskog sudjelovanja unutar domaćeg radničkog pokreta (od pitanja žena i konspirativnog rada do toga tko će brinuti za profesionalne revolucionare), a koji je vidljiv i kroz brojne partijske kritike po tom pitanju. Taj animozitet se fiksirao u ograničenoj stopi ženskog članstva unutar partije i sindikata, pri čemu će se pripremni (pozitivni) skok dogoditi onda kad je bio najpotrebniji, u drugoj polovici tridesetih, uoči doba najvećih ulogâ.
BORBENA ŽENA
Naglašavate važnost motiva Prvog svjetskog rata u međuratnim raspravama o ženskim (građanskim i socijalnim) pravima. Kako je Prvi svjetski rat utjecao na sliku i položaj žene u društvu i po čemu je, ako je, Jugoslavija tu specifična?
Prvi svjetski rat često se percipirao kao prekretnica u položaju žena općenito. Za vrijeme rata žene su lakše pronalazile posao, dokazale svoj vrijedan doprinos nacionalnim i državnim interesima i napokon se uspjele etablirati ne samo kao majke koje rađaju nove generacije nacije nego i kao njezine vrijedne državljanke. No neke su povjesničarke naglasile da je utjecaj Velikog rata na položaj žena u međuraću predimenzioniran. Ukoliko su žene tijekom rata “zaradile” politička prava u Velikoj Britaniji i SAD-u, zašto su ona bila uskraćena jednako angažiranim građankama Francuske? Činjenica da je velik broj žena nakon rata dobilo ili dalo otkaz baca sijenu na navodni veliki prodor žena u plaćena zanimanja za vrijeme rata.
Posebno je pitanje kako je rat utjecao na rodne identitete, a time i rodne stereotipe. Naime, rat je proizvodio prilično kontradiktorne poruke. S jedne strane, ratna propaganda uvelike se oslanjala na tradicionalne rodne obrasce. Društvo se idejno podijelilo na aktivne muškarce koji ratuju i brane domovinu, obitelj i “domaće ognjište” i žene koje pasivno čekaju uz to ognjište, pletu čarape, njeguju ranjenike i pri tome naravno personificiraju uzvišene vrijednosti za koje se vrijedi boriti. S druge strane, stvarnost je bila znatno kaotičnija. Obilježile su je pasivna bojišnica (osim u slučaju Srbije i Crne Gore) i pozadina koja se u velikoj mjeri oslanjala na ženski rad. Kako je kod nas prevladala agrarna ekonomija, to je prije svega značilo ženski rad na selu. U gradu su pak žene počele dobivati poslove koji su do tada bili rezervirani za muškarce (kao primjerice kondukterke ili neka činovnička zanimanja). U Srbiji i Crnoj Gori žene su se aktivno uključile u otpor okupacijskim snagama. Na kraju rata ove su se dvije poruke neminovno sukobile proizvodeći niz nepomirljivih ideja: žena koja smatra da je “zaslužila” pregovarati o redefiniranju svojeg položaja u društvu, razvojačeni vojnik koji se osjeća prevarenim jer društvo ne nalikuje na ideal za koji se borio te niz novih vizija (nacionalnih, socijalnih, ekonomskih, političkih) koje su se natjecale za utjecaj u oblikovanju društva u nastajanju. Mogli bismo reći da je vrijeme netom nakon kraja rata bilo naglašeno tradicionalno te da se oslanjalo na poruke ratne propagande o jasnim rodnim ulogama. Žene teže dobivaju posao, a čak i istaknute feministkinje šalju vrlo umjerene poruke čime se nastojalo pridonijeti uspostavi reda u naizgled kaotičnom društvu. No dugoročno, promjene koje je donio rat nisu se mogle zanemariti. Društveni angažman žena za vrijeme rata je prepoznat i priznat i često će se koristiti u debatama o položaju žena u društvu. Na ekonomskom planu, rat nije završio značajnim povećanjem broja ili udjela radnica, ali je nepovratno srušio određene barijere i uvjerenja o tome što žene mogu/smiju, a što ne mogu/ne smiju raditi.
NEPOŽELJNA ŽENA
Kakav je položaj ženske radne snage u međuratnoj Jugoslaviji? Kakav je bio odnos žena i sindikata?
Jugoslavenska industrija je možda bila u povojima, ali je isto tako bila u razvoju. Broj radnica bilježio je konstantan rast, a udio radnica je nakon šoka prvih nekoliko poratnih godina, nastavio s rastom te je dosegao ratnu razinu za otprilike deset godina (Za usporedbu Francuskoj je trebalo pedeset godina). Ustav je načelno garantirao jednako pravo na zapošljavanje svim građanima Kraljevine, socijalni su zakoni zabranili noćni rad ženama i djeci, uveli plaćeni porodiljni dopust dva mjeseca prije i dva mjeseca poslije poroda, pauzu za dojenje i obavezu otvaranja vrtića u tvornicama u kojima 25 radnika nema kome ostaviti dijete. No time se naravno nisu riješile sve nedoumice oko zapošljavanja žena. Plaće nisu bile jednake, “ženska” zanimanja su u pravilu bila slabije plaćena, a u vrijeme krize pravo žena na rad bilo je pod velikim društvenim pritiskom ideje oca-hranitelja obitelji. Prema tom konceptu nelojalne žene radnice radile su za luksuz i time oduzimale posao muškarcima i posljedično egzistenciju drugoj obitelji. Poseban problem činila su pitanja prava žena da obavljaju poslove na kojima se moraju donositi odluke za zajednicu ili društvo ili da čak budu imenovane na rukovodeća radna mjesta. Smije li žena biti ravnateljica u školi u kojoj radi i učitelj? Mogu li žene biti imenovane u školskim disciplinskim sudovima? Smiju li žene biti advokatkinje ili čak sutkinje? Odgovori na ova pitanja nisu uvijek bili niti jasni niti jednoznačni, a situacija na terenu svjedoči o različitim praksama i odlukama.
Što je s obrazovanjem žena u međuraću, dolazi li tu do pomaka u odnosu na ranije razdoblje?
Borba za pravo na obrazovanje žena bila je bitka 19. stoljeća. U međuratnom razdoblju ženama je bilo dozvoljen upis na gotovo sve obrazovne institucije, a pravo na obrazovanje bilo je jamčeno i Ustavom. Naravno, jedno je imati pravo, a drugo je to pravo i ostvarivati. Govorimo o vremenu kada se još uvijek manji dio populacije odlučuje nastaviti školovanje nakon završetka osnovne škole. Udio i broj djevojaka u srednjem i visokom školstvu bio je vrlo mali, ali u konstantnom porastu. Uz to u cijelom razdoblju u Kraljevini Jugoslaviji doktorirale su 102 žene i nešto preko dvije tisuće muškarca. U ovo vrijeme bilježimo i prve sveučilišne nastavnice (primjerice Ksenija Atanasijević). Sveučilišno obrazovanje otvaralo je brojne uzbudljive mogućnosti ženama, ali je isto tako bilo tek prva prevladana prepreka u društvenoj afirmaciji. Djevojke su ponekad već tijekom studija bile izložene omalovažavanju od strane profesora, ali prava bitka odvijala se nakon diplome kada su trebale svoje pravo na rad ostvariti na tržištu rada. Neka su zanimanja pri tome prolazila teže od drugih. Primjerice, žene su imale pravo studirati pravo, ali tijekom dvadesetih godina postavilo se pitanje što diplomirane pravnice zaista smiju raditi. Rezultat su bila dva zakona: zakon o advokatima koji izričito ženama dozvoljavao da rade kao odvjetnice i zakon o sudijama koje izričito zabranio da žene postanu sutkinje.
Međuratnom ženskom scenom su se kod nas bavile primjerice Jovanka Kecman (Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama: 1918-1941.[1978.]) i Lydia Sklevicky (Karakteristike organiziranog djelovanja žena u Jugoslaviji u razdoblju do drugog svjetskog rata [1984.]). U knjizi problematizirate neke njihove dihotomije i teze?
Treba naglasiti da su obje autorice izrazito bitne za razvoj ženske povijesti kod nas. Jovanka Kecman sakupila je impresivan niz podataka i izvora iz ovog razdoblja i njezina knjiga je još uvijek nezaobilazan početak svakog rada na ženskoj povijesti međuratne Jugoslavije. Lydia Sklevicky postavila je temelje promišljanja i interdisciplinarnog proučavanja ženske povijesti u Hrvatskoj. Pretpostavljam da se Vaš komentar odnosi na moj osvrt na njihovu podjelu ženskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji. Naime, obje autorice su ženski pokret podijelile na komunistički i građanski. Meni se učinilo da je takva stroga podjela proizašla iz potreba vremena kada su pisale svoje radove. Nisam sigurna u kojoj mjeri možemo govoriti o odvojenom komunističkom ženskom pokretu u vremenu kada Komunistička partija ne broji puno članica, kada je veliki dio vremena zabranjena, a tijekom tridesetih godina komunisti su često nastojali upravo građanske ženske udruge ili časopise iskoristiti za infiltraciju i širenje svojih ideja. Osim toga, u to vrijeme i neke druge stranke stvaraju vlastite ženske organizacije.
NOVA ŽENA
Analiza ženskog tiska okosnica je vašeg rada. Navodite da je u međuraću na ovim prostorima izlazilo preko 30 listova te vrste. Koliki je bio njihov domet i kakva im je bila recepcija, a kakva (urednička) politika?
Brojnost ženskih časopisa je zaista velika promjena u odnosu na 19. stoljeće kada su ženski časopisi na hrvatskom, slovenskom ili srpskom jeziku bili izuzetno rijetki.
No nisu svi časopisi izlazili tijekom čitavog razdoblja, niti s istim ciljem i porukama. Veliki dio njih imao je slabu nakladu, održao se tek nekoliko godina, a pokretao se u svrhu promoviranja određene političke ideje ili stranke. Tako se primjerice časopisi različitih političkih opredjeljenja pokreću između ujedinjenja i donošenja Vidovdanskog ustava kada je vladala nada, ako ne i uvjerenje, da će se opće pravo glasa odnositi i na žene. No većina njih se gasi kad je postalo jasno da od toga neće biti ništa. Najviše uspjeha imali su časopisi koji su promovirali novi stil života i potrošačku kulturu. Tu prije svega treba istaknuti Ženski list u Zagrebu i Ženu i svet u Beogradu. Oba su pokrenuta 1925. godine, u svojim najboljim godinama bilježili su oko 60.000 pretplatnica i trajali su gotovo do kraja međuratnog razdoblja. Iako nisu posve politički neutralni, ovi su časopisi bili vizualno vrlo privlačni, veselog sadržaja namijenjenog razbibrizi, a kroz savjete o kuhanju, njezi tijela ili uređenju doma u biti su kreirali nove potrebe koje rastuća potrošačka industrija trebala namiriti.
Ipak, koliko god ženski časopisi bili različiti, oni su ciljali na istu publiku: novu, modernu, aktivnu, svestranu i angažiranu ženu.
Neujednačenost građanskog zakonika navodite kao jedan od primjera relevantnosti rodnih stereotipa i neuspjeha u izgradnji zajedničkog identiteta na modernoj osnovi. Kakav je bio odnos ženskih organizacija prema jugoslavenstvu i koliko je nova država bila nespremna na novu ženu?
Kao što žena nije jednoznačan pojam, tako ni ženske organizacije toga vremena ne možemo svesti pod isti nazivnik. Različite organizacije su zauzimale različite stavove prema ideji nove države, a i njihovi stavovi su se mijenjali tijekom vremena. No, ipak treba naglasiti da je postojalo nekoliko krovnih organizacija (najistaknutiji je bio Narodni ženski savez SHS) koje su aktivno radile na promicanju jugoslavenstva te su svojom organizacijom, suradnjom, posjetima, kongresima u različitim gradovima diljem zemlje pomagali kreiranju kulturne mreže i osjećaja zajedništva.
Nova država nije bila spremna i na mnogo manje izazove od “nove žene”. Često se žensko pitanje potiskivalo na marginu, kao nevažno u moru značajnijih problema u državi. No teško se oteti dojmu da je situacija bila upravo obrnuta. Jugoslavija nije bila dovoljno stabilna da bi se imala snage uhvatiti u koštac s propitivanjem ustaljenih rodnih obrazaca koji su se nalazili u samoj potki krhke percepcije prirodnog reda u državi.
Na naslovnici ste izdvojili karikaturu iz Kopriva vezanu uz žensko pravo glasa. Manje je poznato da je privilegiraniji dio žena ondašnje Hrvatske-Slavonije uživao komunalno glasačko pravo, ali i da Vidovdanski ustav formalno nije odrekao ženama pravo glasa?
Na naslovnici se nalazi karikatura iz 1919. koja prikazuje izlazak djevojka na izbore. Naime uredbom iz 1919. godine određenoj kategoriji žena u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je dozvoljeno da sudjeluju na gradskim i općinskim izborima. Radilo se o ženama koje vode svoje ili obiteljsko gospodarstvo ili svoju radnju ili službenicama sa završenom srednjom školom. Zanimljivo je da u isto vrijeme Slovenija donosi uredbu o općem pravu glasa (i za žene i za muškarce) na općinskim izborima, ali je njihova uredba na kraju odbačena. Koliko nam je poznato žene u Hrvatskoj i Slavoniji uspjele su ostvariti svoje pravo samo jedanput. Kasnije se ova odredba više ne prakticira, ne zato što je izričito ukinuta, već stoga što je zahtijevala vođenje dvostrukih biračkih spiskova (za općinske i državne izbore) što je poskupljivalo izborni proces. I Vidovdanski i kasniji Oktroirani ustav ne odbacuju mogućnost ženskog prava glasa, već naglašavaju da će se ono naknadno riješiti u izbornom zakonu. Stoga je u međuratnom razdoblju gotovo svaka rasprava o izbornom zakonu popraćena brojnim manifestacijama za žensko pravo glasa.