Željko Jerman  

Egotrip - Ideali i đubretari

kolumna

Ne moram se opiti da mi padne KMICA NA MRAK; dovoljno je malo prisjećanja na ideale... i netko već za mnom mora pobirati potrgane rolete, one sa mojih usanjanih prozora, koje su tijekom življenja barem dvadesetak puta razbijene čekale majstore roletare da ih poprave. A ti bi gadi uvijek nešto na brzinu zbrčkali, da vanjski forangi tek tako “kao” stoje, oplindrali me do daske, nestali poput jesenjeg lišća, pa opet došli kada bi daskice iz mozga popadale po podu... i, jasno, sfušali posao te u maniri pravih “majstora” čekali novi KRAH IDEALA, odnosno roleta... e, da pizduni što više zarade. TAMA NA CRNINU!!! Roletari – đubretari! Mogu biti i u suknji, ako se sjećaju što predstavlja taj odjevni predmet, hoću reći – ROLETARKE! Mijenjao sam ih poput svih očajnika... masculinum, femininum... pa čak uzeo, tj. dozvao i neutrume, misleći da će oni morti biti boljši, aš su Vatikan, Boosh Ameri, policija, rulja, crknuti diktatoristi i papoisti KONTRA njih...  Sveudilj bez uspješnog ispravka, popravka, i kaj da pričam... SVEJEDNO NOĆNA MORA iz perioda u period, iz faze u fazu već dugog života(!) – roletarke mi se osipale po roletarima!

Globalni cirkus umiranja

(J) Hiii!!! Smije mi se herr Kompmann, sretan što može tek tako uletiti u tekst. (J) Hiii!!! Vibrira prijatelj Moboslav te svjetlucka kao da je upravo stigao neki SMS. Hoće reć da je napokon i on bitan, važniji od Kompe koji ne kapira baš o čemu se djeluje, nego misli kako će me JETZT zatrpati tekstovima s neta o rikaveli pape, koje je skupljao danima (kao i svi mediji u iščekivanju smrti Svetog tatice, da bi u pravi trenutak preplavili kioske, knjižare, monitore, krugovalne postaje, webeke, kič štandeke i sliknute und presliknute prodavce megle) ... a Ja bi pun emocija sve... nu najbitniji je ipak stari dobar Mob, kojeg vavek držim pored Kompjuterskog oltara uz pepeljaru, cigarete i čašu pive. “Hej rista, jebem se ko glista, pigam ko traktorista, daj mi ispiši prepisku Vlaste Delimar i mene u zadnje vrijeme”. “Hoću, hoću... – drhti kraj oltara sv. Kompa pomalo zapušten frend, sretan u svojoj jednostavnosti, koristan najviše kada sam na putu, inače zagubljen med cigarama, čašama i čikalnicama.

“Znaš kaj? Pretjerala si! Ono što sam Ja smislio, napisao tekst i nije MOJE, jer smo radili skupa. Ali, TVOJE JE! OK. – vedro izlazi Mobi u prvi plan i malo naduto promatra veliki monitor (kaj bu rekel taj kućni Svetac... na kog je zaprav već dugo ljubomoran?) te njegovih 6 zvučnika, kvalitetan skener i printer – Sama si to htjela! Da si rekla moj i Jermanov performans, ne bi imao ništa protiv. Kako sam postao tek asistent, obračunat ćemo se! Ne vulgarno, riječima! Si ti stvarno zaboravila kako su nastali “NAŠI” performansi? Sjećaš li se ko je pisao tekst i kak je jedan članak o majmunima rezultirao “Taktilnom komunikacijom? Nekada sam te zbilja cijenio. HVALA. Bok”! Danke, mislim si i čvaknem pifce preko dundeka Mobeka, koji strpljivo, 50-tak puta manji od trenutno ljutog Kompanjona, želi i dalje iskazivati svojih pet minuta slave. Nekada Jedini!

“U znak žalosti zbog smrti pape Ivana Pavla II. na svim državnim institucijama zastave se trebaju spustiti na pola stijega, zaključila je hrvatska Vlada, priopćeno je iz Banskih dvora” – ne da se tupa kanta furajući total zastarjele vijesti, kao da smo i on i ja manijaci koji će se uključiti u GLOBALNI CIRKUS UMIRANJA. Zabranjujem mu takve ispade. Ipak sam ja neki kapo; makar na moru samo ljeti, a tu nasukan u Zagrebu svih ostalih godišnjih doba... pače i ovoj jebenoj smetlarskoj, kompjuterskoj kanti, koja ne zna promijeniti danima zbrisanu i novo upisanu mejl adresu što mi je od životne važnosti... jerbo je Blanka prava “Šešulanka” : bfaktor@gmail.com.vfc! “A, ko su ti Šešulani” – pita me uzdrhtali Mobić, sada već uzrujaniji od nekad čupavog Kipkea! Malom sam reka da ćuti, da je to preduga priča o kojoj valjda nekog vraga zna, jer u Agramu skroz zaboravi da je i on dio posade, odnosno i sam “Šešulan”! Umah se primiria i zablista ka pahuljica sniga udarena flešom: “Neviđeno! Objavio sam rat Delimarki! Trpio sam što svojata moje performanse u kojima je njen početak i nek budu ‘zajednički’, ali ona u svijetu to prodaje kao SVOJE! Od Amerike do Japana! Kako reagirat nego najavit rat! Riječima, ne boks mečom, il nedajbože Sud(ovanjem)”! “Bravo, prijatelju stari, ko bi se nadao da ipak imaš malo manje razbijenih roleta od mene – hvalim Aparat – nu i muuu, nisu tebi padale daskice s roletaja kao meni još odmalena... ta ti si ustvari mlada naprava, par let stara... a ja sam... vezano/1; odavno prošao pola stoljeća, vezano/2; osjetilno ljudsko biće! Dobro da si sačuvao ovu poruku odaslanu na mnogo primatelja, jer hoću da se zna ko je kome od nas dvoje bio pop, a ko običan bob”!

Sve moje mise

A kada već spomenuh popa, valja mi naglas naglasiti... tu počinje priča IDEALI I ĐUBRETARI. Pogodak! Da, mislio sam na viroznog vjeroučitelja koji mi je zgadio prve naočite i samo meni svojstvene “ozbiljne” dječje igre. Na bakinu veliku škrinju za veš stavio bih raspelo, neku debelu otvorenu knjigu (mislim da je bila kuharica, no u mojoj igri popa ta je knjižurina predstavljala Bibliju... uostalom kakve ima razlike, pogotovo jer još nisam znao čitati, ma i da sam znao – isti kurac!). Ondak sam stavio u vazu divlje crvene ruže odrezane iz vrta, zapalio dvije – tri svijeće, dodao sliku Marije s malim Isusekom (za tu zgodu skinutu sa zida)... te tako stvorio u svojoj zaigranoj dječačkoj mašti – pravi oltar! E, sad, kako bih bio nalik na pravog, običnog svećenika (nisu mi padale na um blasfemične ideje da izigravam nekog višeg kuhara kao npr. biskupa, kardinala, ili nedajBože svetogrđa... samog Svetog oca)... “11. BLASFEMIJA / b.o. 8.8%

A. svetogrđe 44.6%, B. dosljednost 10.0%, C. oživotvorenje 11.1%, D. uspaljenost 8,8%, E. razotkrivanje 16.7%...”. “Herr Kompmann, ne prekidajte mi sjetne uspomene, IDEALE (bar dok ih đubretari ne ucmekaju!)... usput odakle Vam odjednom ti podaci”? (Vikam mu samo kada sam ljut na njega, kada iz čista mira aterira sred teksta antibulozama!). Kakva bedastoča! Skida mi majmun kompjuterski, a samo da se i on istakne, izraz BLABLAsfemija iz testa opće naobrazbe za studoše FF-a (sociologija)... doduše ima pojam neke daljnje veze s Vlasticom, ali nema s malim pobožnim Željkićem! Gdje sam ono (za)stao? ... ah, da, kako bi ličio na popčugu uzeo sam bakin najljepši stolnjak i zamotao se u njega, a preko glave metnuo njenu krunicu. I tako držao mise za gluhe, odnosno nikoga, propovijedao, ispovijedao, dijelio hostije... (bakine okrugle kekse, mljac, mljac, samome sebi... prvo sam ne, bio popo, a onda bi kleknuo ko vjernik, otvorio usta i dobio keks!). Svjetlucka mob, ima još puno toga za reći o veličanstvenoj performerki: “Utorak. 19. 04. u 19. Paviljonu velesajma u 19 sati. Dođite! Z. Kopljar”. I ovaj je popizdia! Ne Zlatko nego Mob! Uzimam sam spravu, odnosno osipanu roletarku u svoje ruke... Pročitane. V. D.: “Kaj mistificiraš, izazivaš probleme. Jesam li napisala tvoje ime? Umjesto da pitaš kako je bilo u Japanu, ti mene napadaš totalno infantilno. Tako se bedasto ponaša Martek a ne jedan Jerman”. YES & MORTI! Samo on pojma nema (kao niti ja do sada) kako je kapetanu ili glavnom kuharu poslije pobune na brodu, nakon što VLAST preuzme VLAST(a)... odnosno kada plovilom upravlja mali od palube, a posadi kuha mali od kužine!

Velika Artistica - Balkanistica

Hiii (J)... i još da budem ponosan što sam spomenut kao perač palube i suđa!!!

Hiii (J)... i još da pitam kako je bilo u Japanu, kao da ne umijem čitati... VELIKA ARTISTICA – BALKANISTICA iza svake izvedbe “svojeg” remek-djela znatiželjnim studentima i kosookim performerima tumači svoj rad: “Danas imam mengu pa mi se ne priča o radu”... ili je loše volje, ili ostala bez kurca, il ima sračku... uglavnom, tamo ziher nije ni spomenula Jermana koji joj je jednog davnog dana sav happy citirao iz nekih novina: “Kada se majmun iz nekog razloga izgubljen za čopor pokušava vratiti svojoj grupaciji, sve odrasle jedinke ga moraju opipati! Taj najprirodniji način komuniciranja ljudi su odavno izgubili, ali sada se dijelom relativizira u izvjesnim psihoterapeutskim skupinama”. Jupiii!!! Evo ideje za novu akciju u kojoj će učestvovati i publika! I jeste, na nekoliko mjesta... Zagreb, Frankfurt (valjda, ne kopa mi se po Vlastinoj monografiji, jerbo poklem naše rastave, zaboravio sam na sve naše razstave!), Ljubljana... Rijeka... e tu, na nekom bijenalu mladih (kaj si nekad i ti bila mlada Lastavice?!?), tukaj sam ja zdelal i dodatnu akciju, na koncu pipkanja rekoh rulji da je po meni, najpravija komunikacija u četiri oka za šankom(!)... i bok te mazo – bi neviđeno zanimanje; iz Malog salona na Korzu odlazio sam pojedinačno s interesentima u birtiju preko puta, popio na brzaka pivo pa došao po novu osobu... a “vjerna” mi (alkoholu) publika čekala u repu! Tri, četiri, sedam, osam piva (najmanje!). Što sam se napričao to jest nalijao, ali i sve bodiartistički izdržao (na nogama).

V. D.: “Oprosti što se osjećaš prevareno. Drugi puta ću napisati cijeli historijat Delimar – Jerman”. Tražim po mobitelu rubriku “Poslane”. Je, evo odgovora, pametan moj Mobić, zadrži što treba: “Ne moraš jer već jesi. Ja ću”. AUU, kaj sam se prešel! Morao bi napisati roman a ne kolumnu, a ne da mi se više, i to je bilo za njene mogućnosti PREviše (mislim na umne sposobnosti i izdrživost percepcije). No, no... naj se ljutiti Cona (tako su je zvali kada je diplomirala na “Akademiji” Škole primijenjene umjetnosti), vežu nas i lakši sadržaji od pipanja s galerijskim mušterijama i drugih još ozbiljnijih akcija, poput primjerice javnog bračnog fizičkog obračuna, kade smo se za res pomlatili na pozornici MM centra. Piceki npr. u starom ormaru u dvorištu, koji su do tri ujutro čekali da se vratimo s tulumarenja i zapremo im vrata (čudo da se nisu smrznuli!), a poslije (do)čekali podne da ih pustimo vanka na pašu i damo im šrota.

Prekasno za svećenika

Nu, to više veze nema s idealistima i đubretaristima, a storiju o nama pisal bum na ONOM SVIJETU, kada ću (nadam se) napokon imati puno slobodnog vremena... čak i za šetnje sa svim svojim umrlim cuckima i cuckicama beskrajnim livadama. Daklem, ukratko još o IDEALIMA I ĐUBRETARIMA. Nisu samo umjetnici i skoro svi povezani s umjetnošću (teoretičari, galeristi i dr.) govnari, ima ih u svim zanimanjima koja su mi se svojedobno činila idealnim. Kako me neka djelatnost privukla, tako sam se, zahvaljujući kojekakvim nametnicima, udaljio od nje. Poslije crkve, razočarala me mornarica, iza nje astronomija, poslije biologija i medicina. Ja naivac... u mojoj je viziji IDEALAN ČOVJEK bio pop, pa kapo, pa astronom koji noći provodi buljeći u daleke kozmičke krajolike, onda biolog koji bi život dao za muhu il mrava, a o doktorima da ne govorim(!), oni su trebali naricati za svakim umrlim pacijentom a ne kuvertama. Na kraju, neku zanimaciju čovjek mora odabrati, i usprkos svim već spočetka uočenim muljatorima i muljatoricama, opredijelio sam se, zahvaljujući prijateljima (nekad ARTISTIMA – IDEALISTIMA) te nekolicini izuzetnih povjesničara umjetnosti (kakvi su odnedavno izumrla sorta, uz pokoji rijetki izuzetak)... za njeno veličanstvo umjetnost. NADČOVJEK (ibermenšasto biće) u mojoj fikciji trebao je biti sav predan stvaralaštvu ili podršci onima koji stvaraju. AUUU, kako sam pogrešio! Valjda ni u jednoj profesiji IDEALI I ĐUBRETARI ne dolaze toliko do izražaja kao na tom području – “idealan umjetnik” namjesto da danima i noćima provodi vrijeme u besprijekornom radnom zanosu, gubi ga i gubi obletavajući “idealnog kunsthistoričara”, dodvoravajući se uvaljiva mu svoja djelca, poziva ga na večere... e, onda se to pomnoži sa 5 – 6 puta i dobivamo klanovsku sliku i priliku remek-djela: IDEALI I ĐUBRETARI!!! Strgani roletari!

I, kaj sad? Malo prije penzije prekasno je vratiti se svećeničkom zvanju. AMEN.