Idealizirana moć komunikacije

Marijan Molnar u svakom svom novom ciklusu dio problema prenosi iz prethodnog ciklusa ili ranijih izložaba, problemske cjeline, dakle, slaže i ulančava u određene blokove kako se oni – zahtjevni, teški za odgonetanje – ne bi previše raspršili i rasplinuli. No svaki novi ciklus – osim popudbine u obliku staroga problemskog sklopa – uvođenjem novih problema, više ili manje komplementarnih s postojećim, trasira novu perspektivu i samoobnovu njegova intrigantna i beskompromisna umjetničkog rukopisa. Mreža konstelacija Molnarovih enigmatičnih i mentalno složenih problema zapravo je najviše nalik mreži kompjuterskog umrežavanja. To istodobno znači da recentna Molnarova produkcija dijelom rabi već ranije pokazane radove i stavlja ih u nove međuodnose i kontekste. Na taj način autor sugerira da – želi li se ostvariti iskaz ili komentar ili uopće ispričati neku priču – ne treba bezuvjetno proizvoditi nove artefakte.

Diskontni supermarketi kao neprobojne tvrđave

Molnar se upravo uspješno predstavio on-line projektom Prevođenje, podnaslova Isto ili drukčije, sastavljenim od triju linija razvoja, odnosno od triju različitih akcija o kojima se više informacija može naći na web adresi: http://www.miroslav-kraljevic.hr/prevodjenje/, a o recentnoj akciji posebno na stranici http://www.miroslav-kraljevic.hr/prevodjenje/hr/a3b.htm.

Tri su konstitutivne akcije postavljene u tri specifična prostora. Prva  akcija, You Need More! (Pronađi svoju stvar), završila je na Svjetski dan potrošača pričom o predmetu, o našem odnosu prema stvarima, a provedena je na osam lokacija, u osam diskontnih trgovina koje posluju na zagrebačkoj periferiji. U velika kolica u koja se u supermarketima polažu kupljeni artikli autor je ubacivao simulaciju promotivnog materijala koji je, kao potrošačku ikonu, nudio osam različitih predmeta ulančanih u određeni sustav. Sve su to iskorišteni predmeti i potom odbačeni na smetlište, u otpad ili su jednostavno bačeni u okoliš. Molnar apelira na potrošača, konzumenta beskrajna asortimana različite robe, da se zamisli nad sudbinom predmeta i njegovim kretanjem kroz okoliš, i samim tim nad svojim odnosom prema stvarima.

Osam promidžbenih materijala što ih je Molnar ubacivao u kolica – vrećica za Frank kavu, hamper, čizma, kotač bicikla, boca Pepsi-cole, krpa, opeka, dječja igračka – fotografijom i riječju govore o sudbini i povijesti predmeta, prostorima u kojima su pronađeni. Fotografiranjem na lokaciji na kojoj je pronađen predmet, podastiranjem njegove povijesti te trima ponuđenim pričicama koje se mogu ali i ne moraju izravno odnositi na nj, predmet automatski gubi anonimnost i impersonalnost, odnosno poprima neki oblik individualnosti. Događanja u supermarketima dokumentirana su – u mediju kratkih filmskih inserata – i kao svojevrsna dokumentacija akcije stavljeni na web stranicu.  

Drugi dio projekta – Braća blizanci u Kozari Boku – odigrao se 8. travnja, na Svjetski dan Roma, u Društvenom domu Kozari Bok u Kozari Boku. Suorganizator te druge akcije bilo je zagrebačko Udruženje Prijatelj, čiji je voditelj Ervin Poljak, a sastojala se od javnog prikazivanja Molnarova videa Braća blizanci, razgovora o viđenom u videu i potom druženja. U razgovoru su sudjelovali akteri videa, stanovnici naselja Žlebice što već stotinjak godina, kao tipično romsko naselje, postoji kraj Reke, blizu Koprivnice: Josip Oršuš, Ratko Oršuš, Damir Oršuš, Marijan Oršuš i Zlatko, sin nedavno preminulog Bože Oršuša Bogdana. Pitanja koja su bila postavljana na ovom susretu jesu: Sjećaš li se još događaja napada na nebodere u New Yorku? Što taj događaj znači danas? Odobravaš li razmišljanja koja su izrekli sudionici u videu? Koje je razmišljanje (kojeg sudionika) tebi najbliskije? Kao što je to već bila praksa u Molnarovu radu, ispituje se odnos između dviju krajnosti – na jednoj je strani globalna situacija/paradigma, a na drugoj mala etnička zajednica.

Rad je dosad doživio tri inačice i samim je tim provučen kroz tri konteksta: najprije je videouradak Braća blizanci bio sastavni dio Molnarove izložbe …(Drugi) neka govore 2002. postavljene u zagrebačkoj Galeriji Karas, donoseći komentare lokalnih Roma o tim njujorškim događajima. Oni preko identifikacije sa žrtvama, ali i teroristima – pokušavaju prepoznati i naglasiti vlastitu poziciju unutar lokalne sredine. Poslije je video postavljen kao priča o samom snimanju tog videa, s kronologijom događanja u rasponu od početne zamisli do finalizacije, pri čemu je Molnar slijedio praksu današnje filmske industrije koja sve što je u svezi sa snimanjem filma dokumentira i čuva, što za povijest, a što bogme i za tržišnu eksploataciju jer takav materijal danas dobiva komercijalnu dimenziju. Treći je dio priče dovođenje skupine Roma – sudionika snimanja – u novu sredinu gdje će se – u velikom gradu – susresti s lokalnim Romima i s njima razgovarati na zadanu temu.

Ali, ono što je ovom projektu dalo posebnu čar jest činjenica da su obje Molnarove akcije poprimile neočekivan (?) tijek i zaplet te da su u konačnici poprimile (ne)očekivane zaplete.

Podjele u romskoj zajednici s obzirom na podrijetlo

U prvom slučaju osujećeni su Molnarovi pokušaji da legalno uđe u goleme diskonte i ostvari (umjetničku!) akciju. Diskont je, pokazalo se, neosvojiva tvrđava u koju se teško probija – zbog njihove zatvorenosti suradnja umjetnika s menadžmentom diskonta nije se mogla ostvariti, pa se Molnar odlučio za poluilegalnu akciju, ali i u tome su ga radnici koji su skrbili o sigurnosti objekta osujećivali, prijetili, pa se ispostavilo da su ovi simboli modernog života zapravo zatvorene utvrde globalne moći. 

U drugom slučaju upriličena je pretprojekcija videa kojom se lokalnu romsku zajednicu htjelo upoznati s videomaterijalom i samom temom planirana razgovora kako bi se i oni pripremili za razgovor i dijalog s Romima iz Žlebica. Ali Romi iz Kozari Boka burno su reagirali na videoprojekciju, posebice na osude Talibana i ustrajavanje žlebičkih Roma na činjenici da su Talibani muslimani te njihovo isticanje vlastita katoličanstva kao činjenice koja ih razlikuje od Talibana. Molnar je potom to nezadovoljstvo nastojao uključiti u događanje u Društvenom domu, ali je iznenada došlo do obrata jer se većina ostalih iz zajednice u naselju složila da video ipak treba pokazati i akciju ostvariti onako kako je bila zamišljena. Paradoksalno je da se i sama mikrozajednica podijelila kako na vjerskoj osnovi tako i s obzirom na podrijetlo. Žlebički Romi – pokazalo se – autohtona su skupina, u Podravinu doseljena prije stotinjak godina, a Romi iz Kozari Boka doseljeni su nakon 1945. Umjesto kontakta, interakcije i polemičkog dijaloga između dviju romskih skupina nastao je bijeli šum! Nitko od lokalnih Roma nije se pojavio u Društvenom domu, pa se planirana komunikacija pretvorila u nekomunikaciju.

Projekti se temelje na zanimanju za pitanja mreže veza među ljudima, kako komunikativnih tako i drugih, pa i najbanalnijih – definiranih i zatvorenih lokalnom sredinom, do onih za koje se pretpostavlja da imaju svoje tajnovito djelovanje na daljinu (vremenski i prostorno). Veze i utjecaji sami postaju entitet, otvaraju pojedinca i skupinu (obitelj, okruženje) stalnoj cirkulaciji: pogledu drugoga/stranog.

Jedna od stalnih Molnarovih poruka jest da se u našoj civilizaciji moć komunikacije idealizira, što se odavno pretvorilo i u trend, pa i u pomodnu pojavu, pri čemu postmoderna posebice forsira idealiziranu i optimističku sliku komunikacije, ali u suštini u našem mikro i makro svijetu zapravo postoji – na svim razinama – bezbroj nesporazuma i nekomunikativnih situacija i “kratkih spojeva”.

Paradigma lokalnog i globalnog

Drugo, ono što su 2002. Romi iz Žlebica govorili o događajima od 11. rujna zapravo je ponajviše očitovao strah specifične mikrozajednice da ju se ne poistovjeti sa zajednicom koja je srušila “twinse” te da će taj nemili događaj nauditi njihovoj izdvojenoj, miroljubivoj i apolitičnoj sredini. U razgovoru u Društvenom domu, međutim, sudionici snimanja videa o tom problemu danas razgovaraju s četverogodišnjim odmakom i pomalo mijenjaju svoje prvotne stavove o toj tragediji, a nakon američke agresije na Irak ustrajavaju na miru, svjetskoj pravdi, ljudskosti…, tako da se negdašnja generalna osuda rušenja “twinsa” pomalo ublažava i korigira, iz čega se iščitava pokušaj da se razumije i one koji su počinili taj nemili čin i pokuša ući u njihove razloge, a “twinse” se sada sagledava kao simbole američke globalne svemoći.      

Ovaj on-line projekt nije u sebe zatvoren sustav, nego se neprestano upotpunjuje svim onim što su obje akcije u međuvremenu isprovocirale.

Akcija je nastavak autorovih prethodnih preokupacija, sada proširenih novim momentima koji bacaju drukčije svjetlo na stare dijelove njegova opusa, aktualiziraju ga i – značenjski i medijski – osvježavaju. Tu je nazočno nekoliko osnovnih tema, a kao i uvijek na Molnarovim recentnim predstavljanjima, amblematsko je podravsko mjesto Reka, Molnarovo rodno mjesto smješteno nedaleko od Koprivnice, metafora lokalnoga, koje autor sada sučeljava s globalnim pitanjima i problemima koji su u ovom trenutku u cijelom svijetu “in”.

Treći dio projekta bit će ostvaren najesen, u povodu Svjetskog dana životinja, a djelomice će se naslanjati i nastavljati na neke problemske preokupacije načete na izložbi/instalaciji Reka–Zagreb – dva mjesta, dvije ulice, dvije sudbine, na kojoj se Molnar svojedobno, u Gliptoteci HAZU, predstavio instalacijom, ambijentom i videom gdje je, među ostalim, snimljena unutrašnjost jedne farme pilića i podastrt autorov doživljaj strahote što je proživljavaju životinje te odnosa čovjeka prema životinjama.

U svim trima segmentima projekta Molnar, među ostalim, nastavlja propitivati današnju težinu triju parola – liberte’, egalite’ i fraternite’ – što ih je iznjedrila francuska građanska revolucija, koje, drži autor, u doba postmoderne pomalo zamiru, ali sveudilj životare u određenim oblicima.

Tri se dijela projekta međusobno isprepliću, nadograđuju i komentiraju, a zbog činjenice da u jednom umjetničkom projektu diskurs vode Romi, narod koji se po stereotipu, iako je stoljećima uz nas, još uvijek (samo)doživljava kao egzotičan, pa i zazoran nam – diskurs poprima dojam blage ironije, čak i parodije. 

Dakako, to je samo jedno od mogućih iščitavanja recentnoga Molnarova artističkog napora koji je, kao i uvijek kod Molnara, za odgonetanje zahtjevan, ali istodobno i semantički nezaokružen, nezasićen i otvoren za različita tumačenja, što ga ponovno potvrđuje kao jednoga od naših uistinu najintrigantnijih likovnih stvaralaca.