Idealizirani umjetnik u nimalo idealnom svijetu

Zbiti cijeli život nekog pojedinca u jednu kazališnu večer svakako je ambiciozan i riskantan potez, koliko god konkretan život eventualno obilovao dramaturški zahvalnim situacijama. No, ako je riječ o Borisu Papandopulu, teško da je materijal osobito intrigantan, barem kad je biografija u pitanju. Jest, bilo je tu, recimo, kratkotrajne vožnje kamiona nakon Drugog svjetskog rata, kao posljedice javnog umjetničkog djelovanja u vrijeme NDH, ali ostatak je priče prilično neproblematičan. Dugovječni je skladatelj, naime, mirno godinama i komponirao i dirigirao, uglavnom bez većih potresa ili mijena na privatnom ili profesionalnom planu. To, međutim, niti koreografkinju Ljiljanu Gvozdenović, niti libretista Nedjeljka Fabrija nije spriječilo u nakani da u baletnoj formi na daske HNK postave svoje viđenje Papandopulova lika i djela, zamišljeno pod naslovom Maestro. Gotovo idolatrijski odnos koji su autori imali prema objektu svoje žudnje nije, srećom, kao što bi se možda očekivalo, rezultirao doslovnom, hagiografskom predstavom.

Vagnerijanska vizija

Umjesto toga, izabran je pristup u kojem se kroz Papandopula razmatra općenita tema idealiziranog umjetnika u nimalo idealnom svijetu. Fabrio je, pak, ta razmatranja smjestio u širi kontekst promišljanja društveno-političkih mijena dvadesetog stoljeća, koje su svog traga, naravno, ostavila i u životu Borisa Papandopula. Libretistova je vizija pritom gotovo vagnerijanska, obilježena brojnim mitološkim elementima, zbog kojih se stvara dojam da su i umjetnik i svijet u kojem živi tek igralište bogova. U ovom slučaju, to su s jedne strane boginja Geja, kao magna mater, a s druge bog strave Fob, spiritus movens gotovo svih zbivanja. No, kao protutežu Fobovim negativnim silnicama Fabrio uvodi i likove triju muza, čije prvo spuštanje na pozornicu neodoljivo podsjeća na prvi prizor Wagnerova Rajninog zlata.

Za predstavu u cjelini pokazalo se, međutim, posebno učinkovitim paralelno, Fabriju ne toliko kontrastno, koliko komplementarno čitanje predloška koje je ponudila Ljiljana Gvozdenović. Ona, naime, ne stavlja, poput Fabrija, težište na tri eksplozije. Tako su fašistička crna i komunistička crvena eksplozija donesene kao pomalo ironični ansambl prizori, posebice u prikazu socijalističkog sleta, dok je ona zaključna, plava, prikazana kao mirno potonuće. Jer, koreografkinjina su uporišta negdje drugdje, ponajprije u komornim prizorima. Središnje mjesto njene vizije tako zauzima najprije Maestrov pas de deux s Euterpom, a potom njemu kontrastan sraz Maestra i Foba.

Troje junaka

Ljiljana Gvozdenović, osim toga, odlično osjeća Papandopulovu glazbu, odgovarajući na njegov neoklasicizam istovrsnim koreografskim stilom. Pritom se ne opterećuje krutim, o glazbi potpuno ovisnim pokretom, nego ponajprije promatra i reagira na širi dramaturški plan svake izabrane Papandopulove partiture. Pomalo paradoksalno, u tom smislu možda je i najuspjeliji dio Maestra njena koreografija skladbe Hommage ? Bach, jedini dio ovog baleta koji je izdvojen iz narativne linije, te predstavlja odgovor na Papandopulovu apsolutnu glazbu apstraktnom, nenarativnom koreografijom.

U scenskom smislu, cijela predstava počiva na troje ljudi. To je ponajprije Anton Bogov u naslovnoj ulozi, koji je, između ostalog, odlično prikazao sve mijene od nestašnog dječarca do ozbiljnog, odraslog umjetnika. Uz njega, ravnopravan mu je partner i George Stanciu kao Fob, koji je ovom prilikom potvrdio kako mu romantični ljubavnici nisu jedina domena, nego da, naprotiv, jednako uvjerljivo može prikazati i demonske likove. Naposljetku, treća je junakinja ove predstave kostimografkinja Dženisa Pecotić, koja je najzaslužnija za visoko poetizirani vizualni identitet predstave.

Sve u svemu, HNK-ov Maestro nije samo protokolarni doprinos obilježavanju stogodišnjice rođenja Borisa Papandopula, nego i odlična plesna predstava per se. A kao takva, ona služi na čast ne samo skladatelju kojim se bavi nego i cijelom ansamblu u kojem je stvorena.