Ideja karnevala između stvarnosti i utopije

Svijet koji nas okružuje nerijetko tumačimo i razumijemo na crno-bijeli način. Mi djelujemo, gradimo naše stavove i međuljudske odnose ovisno o tome je li svijet za nas prevladavajuće crn ili bijel. Crno-bijeli, dihotomni pristup svijetu nije karakterističan samo za tumačenje svijeta prosječnoga čovjeka, već ga nerijetko srećemo u intelektualnim krugovima, u razrađenim teorijama čovjeka i društva. Vjerojatno najistaknutije dihotomno sagledavanje čovjeka i društva jest Nietzscheova podjela ljudske prirode na apolonski i dionizijski nagon. S jedne strane potreba čovjeka za odmjerenim, svjesnim i predvidljivim, a s druge potreba za raskalašenim, afektivnim i spontanim. Zanima nas upravo ideja cijelog društva koji svijet i život vidi veselim i vedrim te djeluje u skladu s tim dugotrajnim pozitivnim raspoloženjem. Taj splet osjećaja, vezan uz općeniti životni optimizam, potrebu za razonodom, promjenom i igrom vezan je uz ideju karnevala, ideju koja se zasniva na stvarnosti, na konkretnim historijskim činjenicama, ali koja ima znatno širi i potencijalno utopijski smisao.

Na što sve mislimo kada u svakodnevnom životu govorimo o karnevalu? Broj konotacija zaista je velik i ukazuje na širinu i nepreciznost pojma te na mnoštvo raznolikih značenja i asocijacija. Što je zajedničko homoseksualnim transvestitima na venecijanskim ulicama u četrnaestom stoljeću, halubjanskim zvončarima koji se odjeveni u životinjske kože nekontrolirano zabijaju jedni u druge u riječkoj karnevalskoj povorci i čuvenoj karnevalskoj izradi kobasice težine 200 kilograma 1583. u Königsbergu? U kojoj su vezi ta zbivanja s polugolim mulatkinjama plesačicama i siromašnim plesačima sambe u Rio de Janeiru ili sa srednjovjekovnim kmetovima koji su živjeli za karnevalski dio godine?

Riječ “karneval” ne koristi se, naravno, samo u kontekstu raskalašenog razdoblja u godini uoči vjerničkoga posta. Ona je s vremenom postala primjenjivana na cijeli niz zaigranih i vedrih kolektivnih zbivanja, kao što su, na primjer, beogradske kolektivne protestne šetnje 1997. ili antiglobalistički prosvjedi nakon Genove. Greil Marcus u djelu Lipstic Traces čak pronalazi vezu između naizgled nepovezanih pojava kao što su dadaistički Cabaret Voltaire, situacionistički pokret i počeci punka. Veza je, naravno, u radosnom libertinstvu karakterističnom za karnevalsko razdoblje.

Najšire moguće određenje karnevala bilo bi to da se on odnosi na onaj pozitivni (bijeli) dio crno-bijelog spektra kojim promatramo naše živote. Međutim, “karneval” je i teorijski pojam društveno-humanističkih znanosti, te je njegovo značenje moguće preciznije odrediti.

Karneval kao terminus technicus

Odrediti mjesto i vrijeme nastanka mnogih termina društveno-humanističkih znanosti nije jednostavno, a katkada nije niti moguće. Međutim, kanonski je podatak da termin “karnevala” jednoznačno vezujemo uz jednog autora i jedno djelo: djelo Mihaila Bahtina Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse objavljeno 1965., a napisano trideset godina prije u staljinističkom režimu. Glavna ideja Bahtinovih analiza jest prepoznavanje karnevala kao bitne pojave na osnovu koje je moguće analizirati umjetnička djela raznih razdoblja te objasniti specifične književne žanrove.

Razumljivo je postaviti pitanje zašto bi termin nastao u sklopu teorije književnih žanrova uopće bio bitan za stvaranje globalne slike svijeta? Karneval je za Bahtina specifično raspoloženje, mentalitet, stanje svijesti, način života ili princip življenja. Osim u srednjovjekovno-renesansnim obrednim svetkovinama, on karneval prepoznaje i u književnim smjehovnim djelima te u slobodnom uličnom govoru. Služeći se, dakle, mnogim empirijskim pojavama, Bahtin rekonstruira kolektivno-nesvjesni princip karnevala, on otkriva malo izučavano područje kulture prosječnog čovjeka, čovjeka koji je svoje djelovanje zasnivao na svemu samo ne na smirenosti i umjerenosti: “Karneval je drugi život naroda, organiziran na principu smijeha. To je njegov praznički život”.

Praznički život posljedica je univerzalnog rušenja normi, izokretanja hijerarhije i kršenja zabrana. Upravo su to odlike svih pojava koje spadaju pod nazivnik karnevala. Bahtin je ukazao na neki neobično sretan svijet, na svijet u kojem pojedinci osjećaju da djeluju slobodno i ne sputavaju svoje tjelesne potrebe, a istovremeno pripadaju kolektivu koji je u jednakoj mjeri nesputan i veseo, na svijet koji ne poznaje apsolutne krajnosti, već je potpuno ambivalentan. Vrijeme koje Bahtin opisuje vrijeme je relativizma u svim područjima života. U karnevalu svi su u pravu i svi imaju pravo na zabavu.

Termini kroz vrijeme mijenjaju značenja i uz njih se u raznim povijesnim razdobljima vežu različite konotacije, pa se tako u kratkoj povijesti ideje “karnevala” ona počela vezivati uz raznolike oblike vedrog kolektivnog djelovanja, od anarhističkih komuna preko političkih revolucija do uličnih performansa. Međutim, posve je jasno da je Bahtin svoju ideju zasnovao na konkretnom povijesnom razdoblju i na konkretnom Rabelaisovom umjetničkom djelu. Potrebno je, stoga, razmotriti historijski kontekst Bahtinovog karnevala i odvojiti nužne i kontingentne odlike te ideje.

Karneval kao parada opijanja i prežderavanja

Ideja karnevala kao teorijskog koncepta zasnovana je na historijskim primjerima srednjega vijeka i renesanse. Bez te premise nemoguće je razumjeti bahtinovsku ideju te se javlja opasnost odviše pojednostavljene ili posve krive upotrebe pojma “karnevala”. Kako bismo odgovorili na pitanje u kojem je smislu opravdano govoriti o pojavi karnevala u suvremenom, industrijskom društvu, nužno je prvo analizirati odlike srednjovjekovnog karnevala.

Prema Aronu Gureviču, model svijesti srednjovjekovnog čovjeka vidljiv je u njegovom odnosu prema radu, vlasništvu i bogatstvu. Također, nužno je uvijek iznova podsjećati da je riječ o razdoblju nepismenosti, straha od nepoznatih sila, razdoblju bez zajedničkog jezika, država i bez prometne povezanosti. Srednji vijek jest civilizacija rada i sve vezano uz nerad spada u sferu čudesnog. Crkveni moral zastupao je ideale siromaštva, poniznosti, asketizma i darežljivosti. S druge strane isticao se viteški ideal “junačke lijenosti”, koji ukazuje na nespojiv odnos crkvenog i narodnog morala.

Nametanje stroge radne etike moralo je biti kombinirano s razdobljima nerada, odnosno karnevala. Prosječan čovjek dvije trećine godine provodio je u radu, pritom maštajući o zemaljskom raju punom hrane, pića, besposličarenja i seksualne slobode ili, pak, o izokrenutoj zemlji obilja – Dembeliji. Nespojivost askeze i rada s jedne strane i hedonizma i raskalašenosti s druge strane, specifična je odlika srednjega vijeka. Dani karnevala zapravo su, po N. Eliasu, bili dani “ekstremnog pražnjenja veselja”, dani ludila u kojima je svijet izokrenut i postavljen naglavačke. Ti su dani u potpunosti bili drukčiji od dosadne i iscrpljujuće radne svakodnevice, bili su to dani potpune posvećenosti užitku i tjelesnim radostima. Ličnost srednjovjekovnog čovjeka kao da je bila podvojena, jedan dio bio je posvećen moralu crkve i strahu, a drugi moralu kinizma, odnosno samouvjerenog slobodnog veselja.

Priroda tog “ekstremnog pražnjenja veselja”, o kojem govori Elias, ukazuje na dvojaku funkciju karnevala. Iako dane karnevala karakteriziraju osjećaji prevrata i historijske smjene, oni u načelu nisu dovodili do stvarnih političkih promjena. Srednjovjekovnom je čovjeku bilo nezamislivo da razdoblje radosnog smijeha dominira razdobljem rada. Osim oslobađajućih aspekata karnevala, nužno je ukazati i na karneval kao sredstvo obrazovane elite, odnosno plemstva i Crkve. Za njih je karneval bio razdoblje “ispušnog ventila”, razdoblje kontrole neobrazovane mase koja je omogućavala lakše upravljanje u razdobljima rada. Stvarna opasnost da raskalašena pijana masa sruši poredak i nije postojala.

Bahtinovska ideja karnevala neodvojiva je od ideje rada te svijet karnevala postoji samo kao izokrenuti svijet rada. Iako je ljudima u razdoblju karnevala strujao osjećaj nesputanosti, oni su većinu svog života ipak ostajali sputani prvenstveno svojim strahovima i navikama. Pitanje je može li ideja karnevala zasnovana na tom specifičnom razdoblju biti primjenjiva i na ostala razdoblja povijesti.

Zaigrano pijanstvo kao bitna ljudska osobina?

Što se događa s karnevalom nakon srednjeg vijeka i renesanse? U svakom slučaju, povijesni kontekst bahtinovske ideje karnevala značajno se mijenja, a time se i riječ “karneval” počinje koristiti u drugom smislu. Međutim, Bahtin inzistira da je “prazničko-karnevalsko načelo, zapravo, neuništivo”. Karneval se mijenja, ali načelo karnevalizacije bitna je ljudska osobina. Drugim riječima, po Bahtinu u svakom čovjeku postoji neuništivi dionizijski nagon, u svakom čovjeku čuči zaigrani pijanac.

Od 17. stoljeća nadalje prazničko načelo znatno slabi i mijenja se i Bahtin je toga svjestan. Proizvodi se standardiziraju i komercijaliziraju, dešava se trgovačka revolucija te bogatstvo, vlasništvo i poduzetništvo postaju nove društvene vrijednosti. Tiskanjem knjiga događa se i drastičan porast pismenosti. Društvo se sekularizira i politizira. Karneval prestaje biti vrijeme slobode, prestaje biti mjesto iskazivanja dionizijskog nagona i postaje svakodnevna, institucionalizirana i ne baš posebna pojava. Iako nestaje karneval kao kolektivno zbivanje opipljivo povjesničarima, prema nekima on ne nestaje u potpunosti, nego biva fragmentiran, marginaliziran, sublimiran te dolazi do njegove represije (teza kulturologa P. Stallybrassa i A. Whitea).

U kojem smislu treba govoriti o karnevalu nakon njegove represije? Je li karneval ideja primjenjiva isključivo na jedan historijski period ili se odnosi na ljudski rod? Kada govorimo o karnevalskom raspoloženju na ulicama Pariza 1968. ili karnevalskoj atmosferi u europskim skvotovima, ne govorimo o dugoočekivanom razdoblju nerada, prežderavanja i opijanja karakterističnom za srednji vijek. Međutim, pojam karnevala nije besmisleno koristiti u tim slučajevima, nego treba razumjeti njegovo univerzalno značenje. Uzroci i posljedice suvremenog “karnevala” znatno su različiti od uzroka i posljedica bahtinovog karnevala. Što im je, onda, zajedničko?

Za Bahtina je karnevalski način života urođena ljudska potreba: “praznik veoma je važna prvobitna forma ljudske kulture”. Ljudska kultura ima korijen u prazničkom raspoloženju i neiskorjenjiva želja za slobodnim provođenjem vremena osnova je ljudskog djelovanja. Prema čuvenoj teoriji J. Huizinge, igra je djelovanje koje se razlikuje od dosadne svakodnevice, koje nas u potpunosti obuzima, koje je neplanirano, koje nije svrhovito niti posebno korisno. Uvođenjem ideja praznika ili igre u analizu svijeta koji nas okružuje stvaramo posve drugi pogled na vlastiti život, pogled prema kojem je igra preduvjet za nastanak čovjeku karakterističnog načina života: “kultura nastaje u igri”. U svakoj manifestaciji prazničkog raspoloženja pronalazimo karnevalski nagon kao izvorni impuls.

Ekskurs: Veselje i nasilje

Da, sve bi bilo lijepo da nema onog tmurnog osjećaja nesigurnosti što prožimlje sve uokolo: i ljude i stvari.

Viktor Car Emin, Danuncijada

Primjer koji možda najbolje pokazuje u kakve nevolje može zapasti teoretičar koji govori o prazničkoj atmosferi društva jest primjer Hakima Beya iznesen u eseju Privremene autonomne zone. S obzirom na golemu popularnost autora u takozvanim pop-anarhističkim krugovima, s obzirom na čestu citiranost tog eseja i s obzirom na popularnost termina “privremena autonomna zona” bitno je predstaviti nekoliko teza koje upozoravaju na neodrživost njegove ideje. Beyev esej možda je odviše laka meta, ali ona sjajno pokazuje na koji način teorije prazničkog raspoloženja mogu navoditi na falsificiranje povijesnih činjenica. Iako se Bey ne koristi bahtinovskim pojmom karnevala on nesumnjivo govori o društvenom ustroju vođenom idejom karnevalske atmosfere.

U navedenom eseju u poglavlju Glazba kao organizacijski princip Bey predstavlja poznati povijesni slučaj, bizarni D’Annunzijev pothvat osvajanja grada Rijeke, kao primjer “možda vrlo blizak prvoj modernoj privremenoj autonomnoj zoni”. Podsjetimo, talijanski pjesnik 12. rujna 1919. preuzeo je vlast nad Rijekom, protiveći se Londonskom i Versailleskom sporazumu, želeći pripojiti Rijeku Italiji. Iako pomirljiva Italija nije bila sklona toj ideji, D’Annunzio uz pomoć svoje, gotovo privatne vojske preuzima vlast nad gradom u kojem ostaje dok ga talijanska ratna mornarica iz njega nije vojnom silom istjerala krajem 1920. i početkom 1921. U tom kratkom i neopisivo zanimljivom razdoblju D’Annunzio je oko sebe okupio skupinu ekscentrika koji su željeli od “Slobodne države Rijeka” stvoriti prvu avangardno orijentiranu kozmopolitsku državu, kojoj su blagoslov dali čak i avangardni umjetnik R. Huelsenbeck u ime berlinskog Dada pokreta i osnivač futurizma T. Marinetti, koji je i posjetio grad.

Godina dana koju je D’Annunzio proveo u Rijeci imala je mnoge značajke prazničkog raspoloženja, zbog čega Bey u njoj vidi “intenziviranje svakodnevnog života”. Ustav “Slobodne države Rijeka” napisao je anarhosindikalist Alceste de Ambris te je u njemu stajalo da je glazba organizacijski princip države. Rijeka je nazivana “gradom života” ili “lukom ljubavi” i u njoj je svaki dan bio posvećen kršenju rutine. Ujutro bi D’Annunzio sa svog balkona ljudima čitao poeziju, a večernja “atmosfera di festa” bila bi najavljivana trubama ardita. Osvajači Rijeke borili su se protiv seksualnog morala, za slobodu odijevanja (nudizam) i općenito za slobodu ljudskog duha. Osim svakodnevnog opijanja i orgijanja, “Slobodna država Rijeka” ostala je zapamćena i po šalama koje su zabavljale D’Annunzijeve legionare (npr. krađa konja od talijanske vojske, provokativni letovi iznad Rima ili planiranje otmice D’Annunzijeve partnerice). U svakom slučaju, projekt slobodne države imao je mnogo elemenata slobodarskog veselja i Beyu su bili bitni upravo ti praznički elementi države.

Život u Rijeci u tom kratkom razdoblju doista je bio orijentiran na zabave i užitke. Međutim, kao što je prije isticano, ideja karnevala koju Bey prepoznaje u Rijeci bila je praćena nimalo karnevalskim nuspojavama. Država je bila financirana piratskim pljačkama brodova, a građani su često štrajkali. Unatoč borbi za slobodu odijevanja, postojao je ured za cenzuru. Osnovni motiv dolaska u Rijeku nipošto nije bio zabava, nego nacionalističke pretenzije. D’Annunzijevi vojnici bili su mahom oslobođeni militantni zatvorenici, a prema njemu su se idolatrijski odnosili. Unatoč anarhosindikalističkom ustavu i borbi za prava potlačenih naroda, vojnici su se nerijetko iživljavali nad slavenskim stanovništvom, uništavajući im imovinu (pogled hrvatskog stanovništva Rijeke slikovito je prikazan u romanu Danuncijada Viktora Cara Emina).

Pri isticanju primjera privremene autonomne zone Bey je, dakle, trebao biti znatno oprezniji. Inspirirana njegovom idejom, talijanska povjesničarka Claudia Salaris napisala je knjigu posvećenu elementima zabave u D’Annunzijevoj državi, također ignorirajući širi povijesni kontekst. Ta je ideja, razumljivo, naišla na oštre kritike: iako je riječ o autentičnim činjenicama, one su istovremeno nebitne ako se u obzir uzme širi kontekst. Za većinu povjesničara “Slobodna država Rijeka” jest i dalje tvorevina koja je udarila temelje fašizmu, unatoč njezinim karnevalskim elementima.

U srednjem vijeku svijet je bio podijeljen na svijet mukotrpnog rada i svijet karnevala. Svijet “Slobodne države Rijeka” moguće je shvatiti pomoću karnevalskog ugođaja autonomne zone s jedne strane i protofašističkog ekspanzionističkog naboja s druge. Postojanje ideja kao što su “karneval” ili “privremena autonomna zona” mogu navesti na pomisao da izolirani historijski primjeri tih idealtipova doista postoje. Međutim, historijski primjeri na žalost su redovito bili zasjenjeni crnim dijelom crno-bijelog spektra.

Mogućnost vesele svakodnevice?

Ideja karnevala iznikla je iz proučavanja vidljivih aspekata opuštenog i raskalašenog ponašanja u razdobljima nerada u srednjem vijeku. Specifični oblici ponašanja javljali su se istovremeno u točno određenom dijelu godine. Bahtin je zaključio da se radi o pojavama koje mogu biti objedinjene jednim pojmom, pojmom karnevala. Nakon što je vrijeme prestalo biti razumijevano isključivo kao radno ili neradno, s historijske pozornice nestao je i karneval. Ideja karnevala se, međutim, nastavila koristiti, zahvaljujući pretpostavci da se pojam “karneval” odnosi na neuništiv i univerzalan dionizijski nagon.

Ideja o mogućnosti trajne kolektivne afirmacije dionizijskog nagona, odnosno ideja o vječno zaigranoj zajednici veseljaka zasigurno je utopijska. “Karneval” možda i nije primjeren naziv za tu utopiju, ali će pojam karnevala svejedno uvijek ostati višeznačan. Gledajući historijske primjere karnevala, mi maštamo o nekom boljem i zanimljivijem svijetu, nadajući se da bi ovaj svijet mogao postati takvim. Bitan je upravo taj karneval koji nastaje u ljudskoj mašti. Karneval je, po Bahtinu, “privremeno stupanje u utopijsko carstvo univerzalnosti, slobode, jednakosti i blagostanja”. Taj utopijski potencijal karnevala u današnjem je svijetu inspiracija za nove društvene pokrete. Ponekad se čini da je samo u karnevalskom veselju moguće osjetiti jačinu kolektivnog identiteta i stvaranje otpora postojećim porecima.

Prema A. N. Whiteheadu, povijest ideja jest povijest pogrešnih ideja. Zasigurno je ideja karnevala u mnogim aspektima nejasna, preširoka, odviše utemeljena na intuiciji i nadi. Karneval doista postoji i to na specifičan način: istovremeno u obliku nagona, u obliku utopijskog načela i u obliku vidljivih karnevalskih crtica života. Ideja karnevala podsjeća nas da je drukčiji svijet moguć i budi nadu da zajednicu možemo oblikovati u smjeru utopije karnevala. U najmanju ruku, razmišljanjem o veseloj svakodnevici naša svakodnevica postaje veselija.