Idemo dalje

27. 1. 2005. Sve sigurniji rat za iransku naftu

Upravo zbog strategijskog natjecanja između Amerikanaca, Rusa i Kineza oko svjetskih rezervi nafte, rat za Iran i iransku naftu sigurniji je danas nego jučer. Sada, skoro dvije godine otkako je Bush junior objavio da je rat pobjedonosno završen, 26. siječnja 2005. – tri dana uoči izbora u Iraku, Amerikancima se dogodio najkrvaviji dan otkako je počeo rat u Iraku u ožujku 2003. Te je srijede, naime, ubijeno 37 američkih vojnika. I to, moglo bi se reći, mirnodopskih žrtava.

Bile one ratne ili poratne, životi su izgubljeni čak i onda ako je cilj uzvišeno “promicanje slobode i demokracije diljem svijeta”. Ili, kako bi to rekao američki presidente Bush, riječ je o “ubrzavanju procesa napretka svijeta”. Kako svaki ubrzani napredak ima svoju cijenu, tako i ovaj, za koji se žrtvuju Amerikanci, ima svoju cijenu u ljudskim životima. Izbori koji se trebaju održati u nedjelju, 30. siječnja, trebali bi donijeti mir, stabilnost i blagostanje.

Amerikanci su tijekom svojih slobodarskih pohoda oslobodili već više od sto tisuća Iračana svih ovozemaljskih briga i dilema. Njima više nije važno hoće li se ili neće ubrzati put ka daljnjoj demokratizaciji iračkog društva, a vjerojatno im je također svejedno hoće li Sadam Husein iz zatvora moći glasati ili ne. Isto tako im je savršeno svejedno koji će “no name” kandidat postati američki gubernator u Iraku odnosno (američki rečeno) predsjednik slobodnog i demokratskog Iraka. Zemlja je i bez uplitanja sa strane bila u ozbiljnoj gabuli, koju joj je u naslijeđe ostavila stara demokratska dama – Velika Britanija. Ujedinjeno Kraljevstvo je u Iraku napravilo nespojiv miks: Kurdima na sjeveru i šijitima na jugu kao međusobna spona trebali su poslužiti suniti, a upravo se oni danas najviše opiru američkim oslobodilačkim akcijama.

Situacija u i oko Iraka nije jedina nestabilna i bez nade da se riješi nametnutim izborima. Iako iračka nafta curi u smjeru koji su osloboditelji htjeli, gladne oči transnacionalnih korporacija već se okreću novom objektu kapitalističke žudnje. Kako stvari sada stoje, a tako pokazuju i postojeće priznate rezerve nafte, jedini kamenčić koji nije pod izravnom američkom upravom je Iran.

Povijest Irana – gdje su većina stanovnika šijiti, koji za razliku od ostalih naftonosnih zemalja Perzijskog zaljeva nisu Arapi nego Perzijanci – usko je vezana uz silu, interese, naftu i svjetske moćnike. U tom smislu Iran se ne može zaobići niti otpisati, premda je više nego dvostruko veći od Iraka, ima skoro osamdeset milijuna stanovnika i tolike količine nafte da je za njih potrebno potrošiti mnogo više tisuća vojničkih života nego u Iraku.

Priča oko Irana datira još od početka prošlog stoljeća. Za prevlast u tom području svojedobno su se natjecale Velika Britanija, Njemačka i Francuska, e da bi od Drugog svjetskog rata do Islamske revolucije 1979. i dolaska Homeinija na vlast glavnu riječ vodile SAD. Kako se bitka za strategijsku prevlast oko područja koja su bogata naftom iz dana u dan pojačava, tako su SAD poduzele sve neophodne korake kako bi najprije zaokružile Iran a onda osigurale potporu predsjednika Busha zaduženog za promidžbeno proglašavanje “sila zla”. Uslijedila je medijska priprema koja bi, koliko-toliko, trebala opravdati novu američku intervenciju.

Tijekom druge polovine prošlog stoljeća SAD i SSSR bili su u stalnom rivalstvu za strategijsku prevlast, poglavito u Perzijskom zaljevu. Raspadom SSSR-a Sjedinjene Države su se osokolile, uvjerene kako više nemaju ozbiljnog konkurenta. Ipak, bila je to kriva procjena. Premda nitko u ovom trenutku nije dovoljno jak da se (vojno) suprotstavi SAD-u, Rusija se ubrzano vraća na svjetsku scenu. Dok treći, nezaobilazni igrač, jača i sve to promatra: Kina. Trolist SAD, Rusija i Kina itekako će se natjecati za prevlast, jer svako od tih gospodarstava treba naftu. Bez nje padaju u drugi ili tko zna koji slijedeći plan. Upravo zbog strategijskog natjecanja između trenutno tri pretendenta na svjetske rezerve nafte, rat za Iran i iransku naftu sigurniji je danas nego jučer.

13. 11. 2006. Između kuge i kolere

Pobjeda demokrata u Kongresu i u Senatu dovela je do ostavke ministra obrane Donalda Rumsfelda, jednog od ključnih jastrebova i zagovornika rata u Iraku. Preostale dvije godine u Bijeloj kući George W. Bush morat će u mnogim stvarima dobiti podršku u Senatu i u Kongresu, bez većine na kakvu je navikao u posljednjih šest godina.

Može li se očekivati da Bijela kuća radikalno promijeni vanjsku politiku? Iluzija! Isti oni koji su jučer podržavali Busha u pohodu na Irak, danas su protiv i glasali su za demokrate. Do promjene raspoloženja u američkoj javnosti ne dolazi zbog intervencije i okupacije Iraka i altruističke empatije, nego zbog toga što je američki ratni stroj zaglibio, a crne vreće uredno putuju za SAD. Razlog poraza republikanaca nije to što je u Iraku od života oslobođeno preko šesto tisuća ljudi, nego to što je skoro tri tisuće crnih vreća završilo na vojnom groblju Arlington.

Prijateljska vatra koja je oslobodila života svadbenu kolonu ili krivo poslani projektil na kuću u kojoj su od života oslobođena djeca, žene i starci, ukratko – civili nisu neki argumenti koji bi američku javnost pokrenuli da nešto promijeni glasanjem. Uvijek je pitanje što se doista može promijeniti glasanjem: kad bi bilo gdje izbori nešto radikalno mijenjali, postali bi ilegalni. Bivši predsjednik Bill Clinton također je slao avione koji su “štitili” sjeverni i južni Irak. Koliko je njegova “zaštita” pomogla u Sudanu najbolje znaju oni koji su nastavili živjeti i bez te zaostale tvornice lijekova. Nitko zbog toga nije odgovarao, pa ni Clinton. Prijateljsko bombardiranje gurnuto je pod tepih starom parolom: tko radi, taj i griješi.

Mnogo puta dosad mijenjali su se američki predsjednici, mnogi republikanci, a neki i demokrati. Mijenjale su se većine i u Senatu i u Kongresu, ali su američka vanjska i unutarnja politika ostajale iste. “Promjene” se često provode, povremeno se nazivaju radikalnima, ponekad promjenama kontinuiteta, ali je i jednima i drugima i inima zajednički nazivnik taj da, koliko god se pričalo o promjenama, one ipak postoje samo u pričama. Isključivo zato da se ništa ne bi promijenilo. Nema te snage u američkoj unutarnjoj ili vanjskoj politici koja bi se usudila upletati u američku nacionalnu sigurnost. Upravo je to okosnica na kojoj se donose odluke gdje će, kad, kako i zašto Pentagon intervenirati.

Na donošenje takvih odluka, što se tiču nafte, sirovina i slobodnih putova za njihovo dopremanje u SAD, vrlo malo ili nimalo utjecaja imaju i republikanski i demokratski senatori i kongresmeni. O tom odlučuje uski krug decision makera, pravilno raspoređenih u vodstvima transnacionalnih korporacija. One se i dogovaraju tko bi trebao biti predsjednik bilo čega. Ako im je javno mnijenje nesklono, posao se odradi kako je to svojevremeno odrađeno za prvi Bushev mandat.

I Pentagon, i CIA, i NSA uredno odrađuju ono što su prioriteti transnacionalnih korporacija. Na primjeru Iraka potvrđeno je da se nekoga može napasti i pod izmišljenim optužbama, npr. za posjedovanje oružja za masovno uništavanje. Čak i kad se ne nađu dokazi, uredno se odradi suđenje i složi potrebna presuda. O legitimnosti i legalnosti čak se ni ne raspravlja. Ako se i raspravlja, to CNN i BBC ne prenose.

Time se zorno pokazuje da nema neke razlike u glasanju za A ili B. U Zapadnoj Njemačkoj krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća lansirana je parola “Što imamo od parlamentarne demokracije kad možemo glasati između kuge i kolere!” To je, naime, jedina razlika između demokršćana i socijaldemokrata. Postoji i ona, već citirana, izreka: “Kad bi izbori išta mijenjali, bili bi ilegalni!”

Tako “parlamentarni izbori” u uvjetima strogo kontroliranih informacija u pravilu uvijek daju “demokratske rezultate”. Doista je besmisleno oduševljavati se plavima umjesto crvenima, žutima umjesto zelenima, konačno ženom umjesto muškarcem, mladim umjesto ostarjelim ili crncem umjesto bijelcem. Nevidljivi vladari postavljaju svoje marionete – okićene ovim ili onim perjem.