Suzana Marjanić  

Identitet, akcija i psihokibernetika

Dakle, povod je ovome razgovoru da se podsjetimo vaših akcija iz početka sedamdesetih. Molim vas, pojasnite nam koji je točan naziv vaše akcije Iskoristite zadnju prigodu da još ove godine postanete popularna ličnost. Naime, naziv se pojavljuje u nekoliko varijanti, a pritom se ponekad navodi i da je riječ o podnaslovu, pri čemu se kao naslov pojavljuje sljedeća odrednica Akcija za konfrontacijsku reakciju.

Točan naziv moje akcije bio je Akcija za konfrontacijsku reakciju, ali s napomenom da je svima onima, koji su bili javno pozvani da u njoj dobrovoljno sudjeluju, bio upućen mamac kroz poruku Iskoristite zadnju priliku da još ove godine postanete popularna ličnost.

Nadalje, ponekad se pojavljuju i različite godine njezina održavanja; tako je u nekim izvorima navedena 1973. a ponekad i 1974. godina. I dok Marijan Susovski (u: Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, Zagreb, 1982) i Davor Matičević (u: Nova umjetnička praksa 1966-1978., Zagreb, 1978) donose podatak da se navedena akcija odvila 1974. godine, Želimir Koščević vašu akciju upisuje u 1973. godinu. Pritom je zanimljivo da Matičević na 25. stranici spomenutoga kataloga navodi i da se akcija dogodila 1975. (a na 72. stranici donosi podatak o godini 1974).

– Točno vrijeme održavanja akcije bilo je 27. prosinca 1974.

BITI POPULARNA LIČNOST

Navedenu ste akciju propitivanja identiteta održali u organizaciji revije Start i Galerije SC. Podsjetite nas na navedenu akciju.

Propitivanje identiteta, kao na primjer mog vlastitog kroz izložbu Superautoportret u Galeriji SC 1973. ili identiteta drugih kroz Akciju za konfrontacijsku reakciju 1974., teme su koje su me jako privlačile. Možda ponajviše zbog toga što sam sâm sebi bio najveća zagonetka. Pitanja kao što su: tko sam? Odakle sam? Zašto sam? Kuda idem? neprestano su me mučila, pa polazeći od samoga sebe, shvatio sam da je sve što znam o sebi samo prividna slika ili bolje rečeno moja mašta na djelu stvaranja jednog idealnog bića kojim bih ja želio biti. Čak bih se usudio reći neke potpuno druge osobe. Sve spoznaje koje o sebi imam kreću se u okvirima onog što sam tokom svog života naučio, pamteći informacije i podatke koje su mi bile na raspolaganju kroz druge ljude, koji su me direktno okruživali i na mene utjecali ili putem raznih dostupnih tekstova, knjiga, slika i zvukova. Dakle, shvatio sam da prava slika koju imam o sebi nije sadržana samo u meni već pretežno u svemu onom što me okružuje, a zbir svih tih informacija i podataka, stvari i ljudi koje sam tijekom života u sebi sakupio postali su osnovna građa mog osobnog identiteta. Akcija za konfrontacijsku reakciju s pozivom Iskoristite zadnju priliku da još ove godine postanete popularna ličnost u tom smislu propituje zašto nikada nismo zadovoljni sami sa sobom i zašto toliko silno želimo biti poput nekog drugog, idealnog nam bića. Na primjer neke vrlo popularne ličnosti koju će obožavati milijuni. Sad je, gle čuda, to odjednom moguće, svatko tko to poželi jednostavnim stavljanjem foto maske na lice i bilježenjem te transformacije putem Polaroid fotografije i po vlastitoj želji postaje popularna ličnost. Set Polaroida se sastojao od snimke osobe bez maske i snimki osobe transformirane maskom. Jedan set za autora akcije i objavu u Start magazinu, a drugi set za doživotnu uspomenu na taj jedinstveni događaj. Pored toga samom objavom snimke osobe bez maske u Start magazinu ista odjednom izlazi iz anonimnosti i također postaje poznata ličnost.

Zbog čega ste uspjeli ostvariti suradnju sa Startom, a ne recimo s Poletom ili pak Studentskim listom?

S Poletom i Studentskim listom zapravo nisam ni namjeravao uspostavljati suradnju jer mi njihov profil i njihova publika nisu odgovarali kao ciljna grupa, koja je sukladno temi akcije trebala biti više pop orijentirana. Objava i prezentacija akcije u Startu za tu priliku bila mi je poželjnija.

GALERIJA SC 70-IH

Kakva je bila, očito ključna, uloga Želimira Koščevića u oblikovanju konceptualnih aktivnosti Galerije SC 70-ih?

Galerija SC koju je u 70-ima vodio Želimir Koščević bila je pravi pravcati hram avangardnih zbivanja i konceptualne umjetnosti u zemlji, oko koje su se okupljali gotovo svi koji su se time bavili, i to s ogromnim entuzijazmom. U Galeriju se nije dolazilo samo zbog razgledavanja izložbi već da i bi se družilo, razmjenjivalo ideje, da bi se bilo dobro informirano o kretanjima i događanjima u umjetnosti, kako kod kuće, tako i u svijetu. U tom smislu, u održavanju tih kretanja, Želimir Koščević igrao je doista ključnu ulogu, iako pritom ne bi trebalo zanemariti utjecaj i ostalih sudionika tih događanja koji su se svako malo okupljali oko mnogih događanja i druženja u 70-ima. Ljudi poput Bože Becka, Kelemena, Matičevića, Susovskog, Mangelosa, Zvonka Makovića, Srneca, Picelja, Knifera, Toma Gotovca, Trbuljaka, Bućana, Tomičića, Jagode Kaloper, Brace Dimitrijevića, Marine Abramović, Galete, Petra Dabca, Mladena Stilinovića, vučemilovića itd. itd., brojnih sudionika i aktera tog vremena starije i mlađe generacije koji su svi zajedno kroz svoju suradnju i djelovanje u Galeriji SC stvarali konceptualnu umjetnost 70-ih.

Projekt Bilježenje grada – bilježenje vremena: Zidne novine br. 2 Bacača sjenki i [BLOK-a] Lokalne baze za osvježavanje kulture, u suradnji s Centrom dramskih umjetnosti i Hrvatskim filmskim savezom, 2007. godine izložili su u ormariću Kinoteke u Prilazu Gjure Deželića (preko puta Sv. Blaža) fotografiju spomenute vaše akcije, a pritom su zapisali i vlastiti komentar: “O autoru ove akcije, Željku Borčiću, možemo naći dosta na internetu (na Googleu – 143 stranice), ali ništa što bi ga povezalo s tom akcijom. Je li ta umjetnička akcija bila tako sudbonosna za karijeru umjetnika da je potpuno promijenio smjer svojega djelovanja?”

Na ovo vaše pitanje vrlo mi je teško odgovoriti jer kao prvo o projektu Bilježenje grada – bilježenje vremena nisam ništa znao, niti me je itko u vezi istog obavijestio ili kontaktirao. Teško mi je stoga dokučiti tko je, na koji način i od koga sakupljao informacije. Zašto ta akcija nije bila zabilježena na adekvatan način, ne znam, ali takav odnos prema tim stvarima ne bi nas trebao čuditi, ako na primjer uzmemo u ruku knjigu Darka Glavana – Galerija Studentskog Centra – 40 godina, objavljenu 2005., u kojoj su fotografije moje izložbe Superautoportret prikazane na čak pet stranica knjige, dok se sama izložba ili neka moja akcija izvedena u programu Galerije SC u njoj ne spominje niti jednom jedinom riječju. Ili kako protumačiti činjenicu da ćete na brojnim web-stranicama i u katalozima izložbi iz 70-ih godina Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu naići na spominjanje imena Željka Borčića, a istovremeno, ako poželite u toj vodećoj hrvatskoj instituciji suvremene umjetnosti pronaći bilo koji rad dotičnog umjetnika, to vam neće uspjeti, jer MSU jednostavno nikada nijedan njegov rad u proteklih 40 godina nije uvrstio među svoje akvizicije. Zato bih kao zaključak mogao bez imalo grižnje savjesti reći da ta umjetnička akcija nije bila sama po sebi toliko sudbonosna za karijeru umjetnika, koliko je bio sudbonosan odnos i učinak nekih pojedinaca u društvu da umjetnika prisile na potpunu promjenu smjera svojeg djelovanja.

PSIHOKIBERNETIČKI SUPERAUTOPORTRET

Marijan Susovski istaknuo je da je performans 70-ih godina u hrvatskoj umjetnosti podrazumijevao istup umjetnika “u prvom licu”, kada je kao česta tema figuriralo razotkrivanje ili traženje vlastitoga identiteta u sklopu društva, i pritom ističe kako je navedena umjetnička forma imala svoju najavu u statičnom obliku vašom izložbom Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret (25. travnja – 15. svibnja 1973., Galerija SC) koja označuje “inverziju od socijalno angažiranih intervencionističkih akcija prema vlastitoj ličnosti i privatnom svijetu”. Nadalje, Marijan Susovski bilježi kako je izložba kao dokumentarni prikaz vašega života uključivala fotografije nagoga tijela (razotkriveno/oslobođeno) i s odjećom (sakriveno/prekriveno tijelo), obiteljske fotografije i sve što se odnosilo na Ja kao privatno i javno (društveno), “uključujući primjerke izlučevina (...) tijela, kose, noktiju, igračaka iz djetinjstva, knjiga, osobnih iskaznica itd.”. Jeste li sačuvali sve te eksponate?

Na žalost osim nekoliko manje značajnih eksponata ništa od te izložbe nije sačuvano. Svi su naime bili uništeni u skladištu Galerije SC u požaru i poplavi. Kako sam 1973. još živio u stanu svojih roditelja, a sama izložba sastojala se od vrlo brojnih eksponata, koje sam prikupljao još od 1970. pa do samog otvaranja izložbe 1973. i držao ih na raznim lokacijama u Zagrebu, ali i šire po Hrvatskoj, po okončanju izložbe jednostavno nisam bio u stanju sve te stvari prebaciti u roditeljski stan jer bih ga time jednostavno zatrpao. Molio sam stoga Želimira Koščevića da sve te predmete na neko vrijeme stavi u skladište. Tek mnogo kasnije, a tu se radi o razmaku od nekoliko godina, kad sam konačno imao mjesto gdje bi eksponate mogao prebaciti, kontaktirao sam u vezi toga Koščevića, da bih na koncu od njega saznao stvarnu sudbinu moje izložbe. Spašeno je bilo tek nekoliko fotografija većeg formata, jedna staklena epruveta s mojom slinom, metalna kutija sa starim AGFA kolor dijapozitivima (iz 1945.) na kojima je moj otac zabilježio autora izložbe kao trogodišnje dijete i još nekoliko fragmenata koji sami po sebi izvučeni iz konteksta nisu imali baš nikakvu vrijednost. Kao dokumentacija ostao mi je i 16 mm c/b film dug 22 min koji sam napravio zajedno s vladom Petekom,  kao i DvD koji sam kasnije, kad je to bilo moguće, na HRT-u uspio prebaciti iz 6 mm  filma u digitalni zapis. U to vrijeme sudbina moje izložbe, koliko god mi je teško pala, djelovala mi je nekako kao logičan kraj jednog zaokruženog dijela života. Naime ona je predstavljala moj cjelokupni život i životno iskustva od mog rođenja pa do navršene 31. godine. Od tog trenutka ona više ne postoji kao nešto stvarno, opipljivo, već samo kao sjećanje. To se odnosi podjednako i na moju izložbu i na taj dio mog života. Od tada moj je privatni i umjetnički život postao potpuno drugačiji.

Molim vas, pojasnite nam značenje naslova izložbe Prvi svjetski psihokibernetički superautoportret u odnosu na psihokibernetiku.

1965. godine naišao sam na jednu vrlo intrigantnu i vrlo inovativnu knjigu – Psihokibernetika (1960.) Maxwella Maltza, genijalnog i vrlo uspješnog plastičnog kirurga iz New Yorka šezdesetih godina. Kroz svoj profesionalni rad on je otkrio da unatoč činjenici što je mogao mijenjati lica svojih pacijenata, nije bio u stanju uvijek i zadovoljiti njihova očekivanja po pitanju njihova izgleda i to prvenstveno iz psiholoških razloga. Zaključio je da osim face liftinga njegovim pacijentima potreban “psihološki lifting”. U svojoj knjizi, da bi opisao unutarnje lice neke osobe, Maltz je po prvi puta popularizirao termin “self-image” i popularizirao moć samoafirmacije i mentalne vizualizacije kao tehnike koje je koristio u spajanju pacijentovog tijela i duha u jednu jedinstvenu unutarnju cjelinu. To njegovo koncentriranje na unutarnje spoznaje esencijalno je njegovu pristupu, jer prema njegovim zaključcima izvanjski uspjesi čovjeka nikada ne mogu prevazići one koje je on sposoban vizualizirati u samome sebi. Dakle sve što znamo o sebi i svijetu oko nas prema Maxwellu je pokretano i upravljano od strane našeg uma. On propisuje granice naših mogućnosti i pokreće naš osobni kreativni mehanizam da na osnovu vanjskih informacija i utisaka, naših vjerovanja i interpretacija stvara željenu sliku o nama samima kao i o svemu ostalom čega smo dio ili smo na neki način u tome sadržani. Na tom tragu počeo sam raditi na projektima Superautoportreta, kao i Akciji za konfrontacijsku reakciju u Zagrebu i Iskustvu u crnom prostoru u Beogradu na Aprilskim susretima kao i na još nekima koji nikada iz raznoraznih razloga nisu ugledali svjetlo dana. Sad nakon skoro 40 godina ta problematika, taj način promišljanja, još uvijek mi izgledaju primamljivima i vrijednim istraživanja, a bit će toliko dugo dok postoji potreba da se pitam: tko sam? Što sam? Odakle sam? Immanuel Kant je još u 18. stoljeću tvrdio da su prostor i vrijeme, koji nas okružuju, uistinu stvarni, ali to isključivo kao produkt našeg uma. Taj algoritam nije samo ključ naše svjesnosti već i objašnjenje zašto su na primjer prostor i vrijeme oko nas − koji su ustvari svojstva same materije – relativni isključivo osobi koja ih opaža. Nove nas znanstvene spoznaje uče da je uistinu stvarno samo ono što smo kao pojedinci uspjeli opaziti, te da samim činom opažanja te stvarnosti bitno utječemo na njeno konačno razumijevanje i njen konačni oblik. Također nas uče da prostor i vrijeme najvjerojatnije nisu jedini alati kojim je moguće graditi stvarnost i da su nam nedostupni još mnogi koji se zasad nalaze izvan znanog nam fizičkog svemira. Do tada ostat ćemo zarobljeni u svemiru koji razumijemo.

Jednako tako navedenu izložbu Marijan Susovski postavlja kao inverziju od socijalno angažiranih intervencionističkih akcija prema propitivanju vlastitoga identiteta, čime (indirektno) upućuje i na razlikovnu odrednicu između akcija kao socijalno angažiranog intervencionizma i performansa kao izvedbene strategije koja je upućena na privatno Ja. Podsjetite nas na tu temeljnu stvaralačku dihotomiju između konceptualaca i intervencionitsa tih godina o kojoj govori npr. Davor Matičević?

Na ovo pitanje vam najradije ne bih želio odgovoriti jer teško mi je bilo tada (baš kao i danas) o tome imati takav stav, kakav je na primjer imao jedan povjesničar umjetnosti. Osobno nisam tih godina osjećao potrebu po tom pitanju tražiti neku duboku podjelu niti me je ista interesirala. Tim preokupacijama bavili su se povjesničari umjetnosti. I was just the piano player.

ISKUSTvO U CRNOM PROSTORU

Ipak, zbog čega ste odustali od prakse akcionizma? I povodom toga podsjetite nas na svoju akciju koju ste izveli u Beogradu pod nazivom Iskustvo u crnom prostoru (Aprilski susreti 1974). Što su za vas značili upravo ti Aprilski susreti te godine: poznato je, naime, da je te godine na toj manifestaciji gostovao i Joseph Beuys.

Istina je da su moje akcije ubrzo nakon 5. aprilskih susreta 1976., u kazalištu Studentskog kulturnog centra u Beogradu, dakle ne onih održanih 1974., kojima je prisustvovao i Joseph Beuys, praktički prestale. Od 1973. do 1976. od desetak mojih projekata, koje sam ponudio za realizaciju u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, realizirao sam nažalost samo dva, što zbog problema s terminima, što zbog visokih troškova realizacije. Troškove Akcije za konfrontacijsku reakciju djelomično je preuzeo Start magazin, dok je Iskustvo u crnom prostoru na Aprilskim susretima 1976. u konačnici ispalo jako skupo budući da su sudionici događaja praktički demolirali kazališnu dvoranu u kojoj se akcija događala. Iskustvo u crnom prostoru propitivalo je naše snalaženje i koordinaciju u apsolutnom mraku. Dakle u uvjetima u kojima se ne možemo osloniti ni na jedno vizualno iskustvo i gdje apsolutno nemaš nikakve mogućnosti orijentacije. Taj doživljaj može ispočetka biti interesantan i zabavan, ali s vremenom čovjek postaje nervozan i počinje paničariti. Prilično veliki broj ljudi bio je zatvoren u takvom jednom prostoru nekoliko sati, a vrlo su rijetki bili oni sretnici koji su igrom slučaja nabasali na jedno jedino mjesto izlaska. Kada je akcija završila i kad se upalila rasvjeta, svi smo se našli u čudu, zaprepašteni štetom koja je bila napravljena. Uništeni i demolirani su bili čitavi redovi sjedala, istrgnuto nekoliko vrata, pokidane zidne dekoracije i dio zidnih rasvjetnih tijela i još dosta toga. Procjena štete trajala je danima, a prostor izvan funkcije mjesecima. Možda u tome leži i razlog zašto moja druga dva projekta koja sam im ponudio nikada nisu bila usvojena. No šalu na stranu, u to vrijeme nedostajala mi je i adekvatna podrška u društvu, a pogotovo profesionalaca iz hrvatskih muzeja. Borba za preživljavanje moje porodice drugi su veliki razlog odustajanja od niza projekata, a treći što sam od tada pa sve do danas  na grafički dizajn, slikarstvo, grafiku i umjetničku fotografiju trošio veći dio svog radnog vremena.

Jesu li tada sami umjetnici/ice na relaciji Zagreb – Beograd radili neku razliku između akcije i umjetnosti performansa, te kojega se performansa/akcije vi osobno sjećate iz tih godina?

Pa kad malo bolje razmislim bit će da i jesu. Svaki izvođač ili grupa izvođača nazivala je svoje projekte kako im je to najviše odgovaralo – performans, akcija, intervencija, happening, a kojih se osobno sjećam ima više, no najbolje pamtim neke projekte Toma Gotovca, Marine Abramović i vlaste Delimar.

HR E-COMMERCE

S obzirom da smo se u ovom razgovoru zadržali na vašoj konceptualnoj umjetnosti, recite nam ipak nešto o svom elaboratu “Razvoj hrvatskog gospodarstva kroz primjenu novih tehnologija i e-commerce” koji je uvršten na poziv vlade Republike Hrvatske u Strategiju “Informacijska i komunikacijska tehnologija – Hrvatska u 21. stoljeću” 8. travnja 2000. godine. Kako vam se čini stanje danas što se tiče našega gospodarstva iz e-commerce perspektive?

Na tom sam elaboratu s prijedlozima dobrovoljno radio tokom 1999. i 2000., dakle prije dvanaest godina. Namjera i svrha izrade tog elaborata bila je inspirirati svoju mladu državu na brže i efikasnije uvođenje novih tehnologija i pokretanje online biznisa, otvaranje novih radnih mjesta, naročito za mlade. Nažalost to je sve ostalo samo na pompoznoj objavi tog projekta bez ikakvih praktičnih državnih poteza i poticaja koji bi imali za svrhu značajno skratiti i ubrzati te procese. U to je vrijeme u razgovorima o internetu i njegovu korištenju u poslovne svrhe bilo potpuno normalno čuti i vidjeti uobičajene reakcije velikog broja visoko pozicioniranih političara, gospodarstvenika i komunologa, kako na sve to sumnjičavo vrte glavom, i pritom su upozoravali da taj internet i nema baš neku sjajnu budućnost, da ta novotarija neće bi,ti duga vijeka. vrijeme je u međuvremenu prolazilo. Godine 2006. nešto se počelo poduzimati po pitanju širokopojasnog interneta, ali i to samo deklarativno, tako da još ni dan danas na tom planu nemamo dobro uhodane i efikasne sisteme. U međuvremenu hrvatski se e-commerce razvijao sam od sebe, korak po korak, strpljivim i upornim radom entuzijasta, za što je morao proći dobar niz godina. Zbog svega toga još i dan danas debelo kasnimo za razvijenijim zemljama svijeta.

I završno, što mislite o današnjoj globalnoj krizi za koju se ipak sve više potvrđuje da je umjetno stvorena kako bi se financijska oligarhija još više novčano utjelovila.

Premalo sam upoznat s detaljima da bih mogao izvući ovakav zaključak. Pogotovo što nam je na raspolaganju cijeli niz teorija, počevši od onih baziranih na stručnim analizama do onih koje spadaju među teorije zavjere. vjerujte mi što više o tome čitam to manje znam. Ipak nekako potajno slutim da je sve to bilo moguće izbjeći da se zaista odgovorno ponašalo. Da nije bila u pitanju bezgranična ljudska gramzljivost i neumjerenost, kad je u pitanju stjecanje materijalnih vrijednosti, pa i kroz otimačinu, možda do krize ovakvih globalnih razmjera nikada ne bi ni došlo.