Marko Lucić  

Ideoglagoljanje

Čini se da upotreba riječi “ideologija” u posljednje vrijeme “sublimira” znatan udio govora u simboličkim borbama za legitimaciju u političkom polju Hrvatske. Zato vrijedi vidjeti kako je po različitim društvenim i političkim pozicijama distribuiran eksplicitan govor o ideologiji, u kojem je vrijednosnom kontekstu ta riječ upotrebljavana i kakve su relacije govora: ovisno o poziciji s koje i na koju je govor upravljan, prostor političkoga punit će se značenjem i lišavati smisla.

Katolici i ideologija Anonimna pretraga pojma “ideologija” Google i Bing tražilicama, s vremenskim filtrom posljednjih 12 mjeseci, pri vrhu rezultata sortiranih po relevantnosti daje razmjerno veliku “bateriju” poveznica na razne nedavno nikle klero-konzervativne portale i blogove (4d, Bitno.hr, Hr.radiovaticana.va, Zdravstveniodgoj, Prudencija.hr itd.), uz poveznice na novinske i news portale koji prenose izjave klera i konzervativnih aktivista. Pogađate: tamo je na meti “rodna ideologija koja razara hrvatsku obitelj i društvo”. Narav tog govora i pozicije u njemu napadane i zastupane ne treba posebno obrazlagati. Bitno je ovdje uvidjeti da su subjekti s klero-konzervativne pozicije aproprirali znatan dio upotrebe pojma “ideologija” u političkom govoru. Bitan nalaz je i činjenica međusobne guste povezanosti weba koji sadrži taj govor. Ovdje se i u virtualnom prostoru vidi orkestriranost pozicije koja je nedavno u političkom polju na spavanju uhvatila lijevo-liberalnu lažnu “normalnost”, odnosno njen govor o vrijednostima koje je konstituiraju. Možda je recentan izravniji govor o vrijednostima i ideologiji, bez retoričkog okolišanja karakterističnog za preklapajuće intelektualne i lijevo-liberalne pozicije, razgolitio neutemeljenost papagajski ponavljane ili implicirane pretpostavke potonjih o “smrti velikih narativa”. Ako nešto umire, to nikako nisu vrijednosna, svjetonazorska odnosno ideološka pitanja, nego lažna normalnost postavke liberala o mogućnosti onoga što je Jürgen Habermas nazvao racionalno-kritičkom javnom raspravom. Najbliži povijesni pandan tom idealu Habermas je ipak smještao u građanske salone i kavane na europskom Zapadu u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, kada su se tek rađali modernitet i njemu svojstveno ključno mjesto javne sfere premrežene i rascjepkane interesima krupnog kapitala i političkih blokova. 

Protutežu ideološkom “zamajavanju raje”, sve potrebniju kako modernitet dalje traje i istrajava, liberali vide u zastupanju i obrani liberalnih vrijednosti, koje možda nemaju toliki mobilizatorski potencijal kao one konzervativne i nacionalističke, ali ih je utoliko potrebnije braniti: sloboda, dostojanstvo i odgovornost pojedinca, ograničavanje moći države, jednakost svih pred zakonom i vladavina prava. U ovoj vizuri te su vrijednosti, međutim, tek “minimum pravila igre” koji u pluralnom društvu tek prethodi raspravi o supstantivnim problemima. Otuda se liberale u nas može smještati između dva pola: između mišljenja da o formalnom minimumu pravila igre treba ponajprije govoriti jer on uopće nije osiguran i češće implicitnog mišljenja da ako on možda i nije zadovoljavajuće osiguran, hitnije je rješavanje “konkretnih”, “praktičnih” (poglavito ekonomskih) problema.

Liberali i laž hrvatske politike Kad je riječ o prvom polu, imali smo nedavno prilike svjedočiti jednokratnoj polemici Mate Kapovića i Thomasa Bauera, u kojoj su bila razvidna sasvim načelna neslaganja oko temeljne karakterizacije ekonomske strukture u nas kao kapitalističke ili socijalističke, pa čak i karakterizacije samog ekonomskog sistema, kao osnovnog institucionalno-pravnog okvira duljeg trajanja koji određuje ekonomsku strukturu i politike. Naime, Kapović s klasičnog lijevog stajališta govori o pošastima suvremenog kapitalizma i zaboravljenim blagodatima samoupravnog socijalizma po radnike, a Bauer (Seebiz.eu, 19.01.2014.) s klasične libertarijanske pozicije negira da se danas u nas uopće može govoriti o “pravom” kapitalizmu, zbog “prevelikih i preplaćenih” javnog i državnog sektora te “klijentizma, korupcije i nelikvidnosti” koji karakteriziraju i realni socijalizam i “ortački kapitalizam” (crony capitalism), tako ih svodeći na isto. Svemu tome suprotstavlja inače stalno naturane primjere Singapura i Hong Konga, koji bi trebali reprezentirati “sasvim jasnu korelaciju između slobodnog tržišta i ekonomskog napretka”, pri čemu nije jasno koji su to nužni i dovoljni uvjeti da bi se nešto nazvalo “slobodnim tržištem” i je li moguće npr. ekonomije Njemačke i Japana poistovjetiti sa Singapurom i Hong Kongom u libertarijanskom kontekstu. Navodna činjenična utemeljenost Bauerove kritike ipak je samo polemička glazura osnovne vrijednosne orijentacije koja je istovremeno pravi cilj i ulog u borbi. Ona se očituje prvo u postavljanju, a onda u rješavanju dileme treba li hrvatski ekonomski sustav i strukturu nazvati kapitalističkima ili socijalističkima. Prihvatimo li tu dilemu kao validnu, prihvaćamo i činjenicu potpune dezorijentiranosti političkog života koja lišava smisla znatan broj konkretnijih pitanja o kojima se javno govori. Na još temeljnijoj razini, isto vrijedi za tekst Romana Bolkovića (Index.hr, 25.1.2014.) u kojemu on “praantagonizmu crvenih i crnih” pridaje odgovornost za nesretnu okolnost da u nas ideološko strukturira političko na razini dubljoj nego što je to slučaj u istinskim liberalnim demokracijama, gdje za razliku od Hrvatske postoji liberalno građanstvo, a društveni i politički život nije talac “totalitarne svijesti” koja se na ljevici ogleda u “napadima na neoliberalizam”. Sve je to prema Bolkoviću posljedica upletenosti “otaca utemeljitelja” hrvatske državnosti u zločine između 1945. i 1990. godine. O njihovoj nekažnjenosti ovisi konstituirajuća “laž hrvatske politike” - ona je sva, od glave do pete laž. Ako je minimum liberalne demokracije tako sustavno izigravan, onda je otvoren i konstruktivan dijalog o ekonomskim pitanjima daleki san. Dakle, i Bolković i Bauer, jedan govoreći o korupciji u ekonomiji, a drugi o “totalitarnim” zločinima, čvrsto vezuju pitanje ideologije za samu (ne)mogućnost općih i posebnih političkih pitanja. Dakako, tako općenite teze ostavljaju vrlo nejasnima konkretnije mehanizme kojima bi neosporno postojeći uzroci (klijentizam i neraščišćeni zločini) doveli do ishoda, javne sfere hendikepirane u mjeri u kojoj ne postoji niti mogućnost politike kao formuliranja problema od općeg interesa, a kamoli njihovog rješavanja.

Liberali - tehnokrati i hrvatske političke laži Spomenuti Habermas je pitanje društvenog i ekonomskog razvoja rješavao u istovremeno analitičkoj i normativnoj teoriji komunikacijskog djelovanja, koja istovremeno nadilazi i puno složenijima čini kako obranu liberalno - demokratskih vrijednosti, tako i bavljenje “praktičnim” ekonomskim pitanjima. Ugrubo, komunikacijsko djelovanje bi trebalo suočavati sve proizvodne snage u areni gdje je obveza svakog aktera da osvijesti i razumije poziciju drugoga (njegove relacije sa svijetom) kako bi se mogli eksplicirati i ispregovarati sami zahtjevi za valjanost govora: od najproblematičnijeg propitivanja iskrenosti sugovornika, preko pregovaranja o nečijem pravu, tj. autoritetu da o nečemu može govoriti, do propitivanja činjeničnih temelja i smisla izrečenog. Pritom su neslaganja samo na razini ovog posljednjeg najviši stupanj komunikacijskog djelovanja, i tako u najvećoj mogućoj mjeri predstavljaju racionalnu komunikaciju. Međutim, ako prva tri zahtjeva za valjanost nisu eksplicirani i ispregovarani, inzistiranje na četvrtome samo je još jedan ideologem. Posvudašnje liberalno-tehnokratsko ukazivanje na “pravi predmet politike”, čije primjere zaista nije potrebno navoditi, tako je jalovo prema vlastitim mjerilima “učinkovitosti” s obzirom na formuliranje i preciziranje operabilnih sredstava postizanja nedefiniranih gospodarskih ciljeva, koji se gube negdje na prve tri, u takvim komentarima netangirane razine političkoga govora.

Treći putovi u ništavilo Utoliko takvi komentari nisu jalovi s retoričkog stajališta, kao ideologemi. Politički “treći putovi” koji nastoje zaobići i diskvalificirati nužna pitanja valjanosti svoga govora nastoje iskoristiti simbolički kapital koji takva pozicija u hrvatskom društvu donosi, a sadašnja vrijednost tog kapitala nije sasvim neovisna kako od komentara nalik Bolkovićevom i Bauerovom, koji cjelini političkoga pripisuju lažnost i “apriornu nemogućnost totalizacije”, tako i od “tehnokratske normalnosti”, koja se uslijed otpisivanja prvih triju razina zahtjeva za valjanost političkoga govora može samo iščuđavati nad “nedoraslošću” političara i građana. Rezultat svakog uključenog diskursa je ništavilo i besadržajnost sviju, bez obzira na adekvatan opći smjer pojedinih. To se sasvim lijepo vidi u nedavnoj polemici Nikice Gabrića i Marinka Čulića. Naime, Čulić neosporno i ispravno ukazuje na neprihvatljivost Gabrićevog odricanja ideološkog karaktera problemima poput cijene rada i recesije, ali to je truizam koji ne traži nikakav umni napor. Gabrić ga međutim i takvog opravdava, razgolitivši do kraja svoje odustajanje od bilo kakve rasprave s Čulićem, ali i sa svima nama. Njegov je tehnokratski autoritet jednostavno aksiom , a Čulić nema pravo da govori upravo zato što govori o ideologiji: “Mediji u kojima ste vi desetljećima pisali redom su bili prepuni ideologije. S jako malo razumijevanja ekonomije. Svi su do jednog ekonomski propali. Otišli u stečaj. Ljudi, građani Hrvatske ih nisu htjeli čitati. Jer ih ne zanima ideološka drenovina koja im se desetljećima prodaje. Zato s vama ne bih raspravljao o ekonomskoj politici.“  (Tportal, 5.2.2014.). Ne svjedočimo ovdje razgovoru gluhih, nego nečem mnogo gorem: govornim činovima ljudi koji su vjerojatno svjesni svih bitnih pozicija i relacija u javnoj sferi, ali sebi uzimaju pravo na njihovo apsolutno tumačenje u skladu sa svojom pozicijom o kojoj se ne pregovara. To su im, međutim, omogućili drugi, nestranački tumači koji su ove prve lišili bilo kakve obaveze da stvarno objasne kog će nam vraga oni i kog ćemo vraga mi njima, osim da šutimo pred monologom autoriteta.