Ideologija održivog razvoja

Nedavno je sve medije preplavila vijest o novootkrivenom plemenu Indijanaca u džungli Amazonije koje dosad nije imalo kontakt s modernom civilizacijom. Prva prirodna reakcija na tu vijest je u pravilu sljedeća: “Jebote, pa još postoje neotkrivena plemena u svijetu!”. Jer svi smo mi mislili da je naš planet već odavno osvojen i otkriven. No sada se pokazalo da nije baš tako. U preletu aviona iznad najzabačenijih brazilskih šuma koje graniče s Peruom uočeni su pripadnici plemena koji su obojeni u crveno i naoružani lukovima i strijelama gađali helikopter, vjerojatno misleći da se radi o velikoj ptici.

Mogući ciničan odgovor za one koji se još čude novootkrivenom plemenu nalazi se u jednoj drugoj vijesti koja se pojavila u otprilike isto vrijeme. Neki je Japanac, kojemu nije bilo jasno kako mu nestaje hrana iz hladnjaka, na svoje veliko iznenađenje otkrio da je nepoznata žena skoro godinu dana živjela skrivena u zidnom ormaru njegove kuće. Dakle, ako je moguće otkriti nepoznatu ženu u vlastitom ormaru, onda je vjerojatno moguće otkriti i nepoznato pleme u šumama Amazonije.

Paradoks humanitarne pomoći

Jedan stari SF roman već je na neki način anticipirao ovaj događaj. Riječ je o uratku Briana Aldissa Non-stop iz 1958., koji je odnedavno dostupan i u hrvatskom prijevodu. Priča se vrti oko protagonista koji otkriva da prostor u kojem živi nije univerzum već veliki gigantski brod koji putuje kroz galaksiju. Štoviše, doznaje da njegovo primitivno pleme nije jedino, nego da postoje i drugi ljudi, a ovi su zapravo daljnji rođaci tih istih ljudi koji su, nakon jedne katastrofe, zaboravili da su na velikom svemirskom brodu.

Povežemo li tu priču s jednim kasnijim SF filmom iz sedamdesetih, onda se polako približavamo i značenju otkrića plemena u Amazoniji. Zar Silent Running (Douglas Trumbull, 1972.) u svojoj srži nije preformulacija Aldissove priče, samo što je ovaj put izbačeno pleme a ostala priroda? U tom je filmu riječ o svemirskom brodu koji luta bespućima svemira na sebi noseći kupolu s posljednjom šumom na svijetu. Zbog kontinuiranog uništavanja okoliša, Zemlja kakvu znamo je ostala bez prirode i jedini je spas bio “eksportirati” prirodu u svemir. Ako se sada sjetimo Aldissove priče i u Silent Running uvrstimo primitivno pleme, onda ćemo dobiti vodeći koncept i svetu kravu ekološkog pokreta današnjice – “održivi razvoj”.

Naime, otkad je dosad neotkriveno pleme otkriveno stalno se govori o opasnosti “civilizacijskih bolesti” od kojih bi, dođe li do kontakta između Ljudi i Plemena (jer oni ipak nisu potpuno “ljudi”), Indijanci mogli stradati jer njihov imunološki sustav nije otporan na infekcije nepoznatih bolesti. Naravno, stvar nije crno-bijela i taj se stav može izokrenuti. Kako u jednom recentnom intervjuu u povodu otkrića amazonskog plemena svjedoči njemačka spisateljica Sabine Kuegler, autorica knjige Dijete iz džungle, koja je i sama odrasla u jednom dotad nepoznatom plemenu Fayu na Zapadnoj Papui, jedan je pripadnik njezina plemena kad je prvi put susreo Ljude čak upitao: “Zašto niste ranije došli? Zašto su naša djeca morala umrijeti, kada ste vi imali lijek?”.

Da bi i novootkriveno pleme moglo imati slične stavove potvrđuje činjenica da je i pleme Fayu dosta nalik na njega: njegovi članovi također su lovili lukom i strijelom (doduše, ne helikoptere) i dotad nitko od bijelaca nije živio među njima. U tom smislu doista dolazi do paradoksa humanitarne pomoći: pomoći ili ne? Ako ne pomognemo, pleme će možda uskoro ionako umrijeti jer možda mi imamo lijek za neku njihovu bolest, a ako pak pomognemo i stupimo s njima u kontakt, pleme će možda uskoro ionako umrijeti jer možda upravo mi nosimo neku bolest za koju njihov imunološki sustav nije spreman.

Živjelo “održivo pleme”!

Jedini način na koji se ta “zamka” može izbjeći jest neka postmoderna verzija Trumanova Showa. Domoroci će i dalje vjerojatno misliti kako ih je napala velika ptica, dok ćemo mi, putem “održivog razvoja”, osigurati sve uvjete da ono ne dođe u kontakt s ljudima i da tako postane prvo pravo “održivo pleme” na planetu. “Potrebno je da se svijet probudi i da osigura plemenu sigurnost, jer ako se to ne ostvari, ovo pleme bi moglo ubrzo nestati”, ustvrdio je Stephen Corry, direktor organizacije Survival International. Jedan je od otkrivača plemena pak dodatno pojasnio razloge zašto su fotografije uopće puštene u javnost: “Preletjeli smo iznad njihovih nastambi da bismo dokazali da oni doista postoje, da su doista tamo. To je vrlo važno jer ima nekih koji sumnjaju da je tako nešto moguće”.

U daljnjem komentaru Meirelles je otkrio dodatne detalje, zapravo potvrđujući da je Trumanov show inauguriran mnogo prije nego je film pokazao priču o čovjeku koji je cijeli život pod prismotrom a da to i ne zna: “Pratili smo tu izoliranu urođeničku zajednicu posljednjih 20 godina. Do ideje da objavimo fotografije došli smo kako bismo upozorili na rizik koji im prijeti”. I doista, brazilske su vlasti pred nekoliko dana odlučile provesti prve korake kako bi pleme i dalje ostalo izolirano. Pod našom kontrolom, dakako.

Da se u otkriću neotkrivenog plemena krije ideologija “održivog razvoja” potvrđuje i jedan od najčešćih komentara na taj događaj: “Ako je ovo istina, onda čovječanstvo možda i ima neke šanse”, kako to možemo pročitati na jednom hrvatskom forumu. Naime, svake godine se u Amazoniji posiječe čak 18.000 kvadratnih kilometara, i ako se taj trend nastavi do 2050. bi, prema predviđanjima, moglo nestati 40 posto Amazonije. Naravno, to je iznimno zabrinjavajuće i otkriće plemena je ponovo pokazalo da najveća svjetska šuma nije samo prirodno, nego čak i kulturalno bogatstvo (ima li što ljepše za ideologiju političke korektnosti?).

Međutim, još više zabrinjava instrumentalizacija tog otkrića, kao i ekologije uopće, što će najbolje potvrditi princ Charles kad je u svom zapaženom govoru s kraja prošle godine svoje zalaganje za prestanak krčenja Amazonije ovako objasnio: “Najveće svjetske šume se moraju razabrati kao ono što jesu – golema globalna sredstva koja golemo čovječanstvo opskrbljuju esencijalnim javnim servisima”. Nije li to najbolji mogući opis koji zasjenjuje čak i službenu definiciju “održivog razvoja”?

Magični trokut “održivog razvoja”

Kao što znamo, koncept “održivog razvoja”, koji je popularizirala Svjetska komisija za okoliš i razvoj osamdesetih godina (tzv. Brundtlandova komisija), kaže da je održivi razvoj “razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe”. Premda je i ta definicija u svojoj srži zapravo već dosta jasna (jer nisu li “potrebe” krucijalni temelji na kojem je izgrađen kapitalistički sustav?), “održivi princ” je ipak do kraja skinuo masku “održivog razvoja”. Dovoljno je sjetiti se da pojam “održivog razvoja” zapravo potječe iz šumarstva i da se odnosi na mjeru u kojoj su pošumljavanje novim mladicama i sječe šume u direktnoj zavisnosti – stalno se omogućava novi prirast šume a da se istovremeno ne naruše životna staništa. Drugim riječima, šuma doista postaje “javni servis”, kako je to lijepo izrazio Charles, odnosno globalno sredstvo za globalni kapitalizam.

To potvrđuje i negativna definicija: “neodrživa situacija” je ona u kojoj se “prirodni kapital” (zbir prirodnih resursa) troši više nego što se može obnoviti. A ako uzmemo cjelovit koncept “održivog razvoja” onda još jasnije postaje što se njime zapravo želi postići. Naime, uvijek kad govorimo o “održivom razvoju”, onda već govorimo o “magičnom trokutu održivog razvoja” koji pored ekološke ravnoteže obuhvaća i “ekonomsku sigurnost” i “socijalnu pravednost”. Danas se u tu shemu sve više nastoji dodati i četvrti potporanj održivog razvoja – onaj “kulturalni”, dakako. Jer plemena, primjerice, imaju i pravo da održe svoju kulturu.

Ako bolje pogledamo diskurs koji se ubrzano razvija od osamdesetih godina, onda ćemo vidjeti da je danas naprosto sve “održivo”. Šume su “održive”, voda je “održiva”, agrikultura je “održiva”, tržište je “održivo”, a čak i žene postaju “održive” (kako to lijepo kaže naslov 24. poglavlja Agende 21: Global action for women towards sustainable and equitable development). Naravno, “održivo” pleme samo je još jedno u nizu na vjerojatno beskonačnoj listi, a dodatni štih ideologiji “održivog razvoja” nedavno je dala mlada manekenka Keeley Hazell koja se za The Sun slikala gola s nakanom da ljude osvijesti o problemima okoliša: “Postoje ekolozi koji imaju brade i sandale, ali to ne znači da svi moramo biti poput njih. Jednako tako postoje modeli koji imaju šuplje glave, ali nema svaki model šuplju glavu”. Kad spomenemo da je uz njezin golišavi portret na listi savjeta o štednji energije stajala i sljedeća poruka, onda cijela ta “agenda” doista poprima bizarni prizvuk: “Vodi ljubav u mraku kako bi se uštedjela energija”.

Dobrodošli u “održivi kapitalizam”

Ta lista “održivih” stvari dovodi nas do najvažnijeg koncepta današnjice – “održivog kapitalizma”. Riječ je o hibridnom pojmu koji zapravo savršeno nadomješta staru dihotomiju “lošeg” i “dobrog” kapitalizma. Ako smo se svi, i desni i lijevi, već pomirili da je kapitalizam ono što neizbježno ostaje, ajmo onda barem od njega pokušati napraviti “kapitalizam s ljudskim licem” koji će se, osim za ljude, brinuti i za Prirodu. Naravno, pod uvjetom da nas ta priroda i dalje opskrbljuje “esencijalnim javnim servisima”. Jer “održivi razvoj” znači upravo to da su svjetski resursi konačni i da se moraju sačuvati za buduće generacije, što u daljnjoj konzekvenci naravno znači da moramo na neki način popisati koji su to uopće svjetski resursi i da ih, kao i amazonsko pleme, moramo imati pod kontrolom ili u vlasništvu (nije ni čudo da je jedan od glavnih boraca za “održivi razvoj” nitko drugi nego Svjetska banka!).

Dobar dokaz je prevladavajući trend da danas svaka, pa i hrvatska korporacija u rubrici “društvena odgovornost” ima poglavlje o “održivom razvoju”. Ako čak i Dow Jones, taj neupitni simbol kapitalizma, ističe svoju “korporativnu održivost”, onda je jasno gdje smo. Ironija “održivog razvoja” jest da najveću štetu, naizgled paradoksalno, čini siromašnima – enormno se povećavaju cijene vode i goriva, a svi mi iz svakodnevne prakse već znamo da su “održivi” odnosno organski proizvodi (poput sojinog mlijeka ili tofu-sira) najskuplji proizvodi – za one koji si mogu priuštiti “održivi život”. Nije slučajno da i princ Charles u svom vrtu uzgaja organsku hranu.

Dakle, postoji li problem s konceptom “održivog razvoja”, onda se on nalazi u tome da se putem “održivog razvoja”, koji očito više nema veze s ekologijom nego postaje korporativna ideologija par excellence, priroda razumije i vrednuje tek kao resurs koji je tu kako bi služio čovjeku, i koji se po svaku cijenu treba osigurati i za buduće generacije. Štoviše, upravo “održivi razvoj” najviše potiče ideju o Prirodi kao nečemu od čega se ljudi radikalno razlikuju, jer je ona sada naprosto objekt koji se razumije kao “javni servis” za sve naše potrebe.