Premda postoji duga historija rodnog nekonformizma u industriji, budući da je to jedna od pouzdano dostupnih oblika dohotka za ljude koji se suočavaju s diskriminacijom u drugim oblicima zapošljavanja, seksualni/e radnici/e koji/e se ne priklanjaju rodnim normama skoro su nevidljivi/e onima izvan seksualnog rada
Kontroliranje trgovine seksom ne prelazi granice vremena kako nam se to može učiniti. Komercijalni seks – kao praksa i industrija – te klasa unutar njega neprekidno se samoosmišljava. Još uvijek opstoji toliko metoda kažnjavanja onoga što se smatra seksualnom devijacijom, pritvaranja “sodomita” i “posrnulih žena” primjerice, premda se imena koja dajemo tim opasnim likovima mijenjaju s vremenom. Neki kažu da je opasnost iščeznula kada je izopćena kurva ustupila mjesto viktimiziranoj prostitutki krajem 19. stoljeća; od sredine 1970-ih “prostitucija” je počela ustupati mjesto “seksualnom radu”. Upravo taj prijelaz iz stanja bivanja u oblik rada moramo razumjeti kako bismo razumjeli zahtjev da je seksualni rad – rad: kako je nastao; čemu služi; što ga pogoni; što ga osporava; kome ide u korist. Najvažnija razlika je da je oznaka seksualnog rada izum ljudi koji ga izvode.
Zato me ne zanima što ljudi misle o prostituciji: ona zapravo više ne postoji. Osoba koju zovu “prostitutkom”, za razliku od počasnog naslova pripadnice “najstarijeg zanata na svijetu”, već dugo ne postoji. Sama je riječ mlada te isprva nije prenosila identitet. Kada je “prostitutka” ušla u engleski jezik u 16. stoljeću radilo se samo o glagolu,”prostituirati se”, dati nešto na prodaju. (...)
U 19. stoljeću dobivamo osobu prostitutke koju bismo trebali shvatiti kao proizvod institucije koja će biti poznata kao prostitucija, ali se zapravo izrodila iz nečeg znatno većeg. Prije tog perioda, objašnjava antropologinja Laura Agustín u Sex at the Margins, “nije postojala riječ ili koncept koji označava isključivo prodaju seksualnih usluga (...) ‘Kurvanje’ se odnosilo na seksualne odnose izvan braka te je imalo konotaciju nemoralnosti ili promiskuiteta bez uplitanja novca, a riječ ‘kurva’ se koristila da se žigosa bilo koju žena koja bi stupila van trenutnih granica respektabilnosti.”
U isto vrijeme kada se pojavljuje nova vrsta žene u liku prostitutke, također vidimo izum nove vrste muškarca, homoseksualca. Ali kao što mu, naravno, prethode seksualni odnosi između ljudi istog roda, tako se i identitet prostitutke koristio za mnogo stariji niz praksi i u paralelne svrhe: da se proizvede osoba preobrazbom ponašanja (ma kako povremenog) u identitet. Od tog je trena naznačena klasa koju se zatim može lakše zamišljati, locirati, tretirati i kontrolirati od strane zakona. To je osoba za koju su napravljeni zakoni: fantazija apsolutne degradacije koju su napustili svi osim nekolicine plemenitih koji je nastoje spasiti. Na nezadovoljstvo i prostitutki i homoseksualnih osoba, te onih koji su i jedno i drugo – još uvijek nismo izašli iz tog perioda. Kasno 19. stoljeće učinilo je kriminalcima ljude, ne samo za prakticiranje sodomije i trgovinu seksom. U kasnom 20. stoljeću ogroman strah od SIDA-e doveo je do podizanja ograda socijalnih i kriminalnih kazni protiv tih istih ljudi. Te kazne nisu bile usmjerene na sve ljude koji su se upuštali u istospolni seks ili prodavanje seksa, nego protiv onih koji su bili najvidljivije različiti i koje se najlakše povezivalo s drugim oblicima devijantnosti. (...)
Seksualni rad kao politički identitet
Nije moguće izroditi politiku seksualnog rada, a da se ne osvrnemo na onomadašnje prostitutke i kurve, sve likove koji napučuju imaginarij prostitutke. To objašnjava zašto se politika seksualnog rada uporno postavlja u okvire ženskog pitanja, iako svi ljudi koji se bave seksualnim radom nisu žene. Muškarci su samo prisutni kao svodnici ili oni kojima se podvode žene, a u novije vrijeme (mada to nije ništa manje problematično) kao kupci ili, začudno, ne samo kao mušterije ili klijenti – možda zato što seksualne radnice preferiraju te termine. Kada se zamišlja žene u seksualnoj trgovini, predstavlja ih se kao objekte nasilja ili požude tih muškaraca. Muškarce koji rade u seksualnoj trgovini rijetko se smatra pripadnicima istog zanimanja.
Transrodne žene koje prodaju seks u medijima su predstavljene samo kao stereotip te ih često ne razumiju ni simpatetični ljudi uključeni u kampanje za njihova prava u odnosu na druge žene u trgovini seksom. Premda postoji duga historija rodnog nekonformizma u industriji, budući da je to jedna od pouzdano dostupnih oblika dohotka za ljude koji se suočavaju s diskriminacijom u drugim oblicima zapošljavanja, seksualni/e radnici/e koji/e se ne priklanjaju rodnim normama skoro su nevidljivi/e onima izvan seksualnog rada. Feministkinje koje se protive seksualnom radu, pak, ne gledaju na seksualni rad kao na mjesto za bilo koju ženu. Mnogo toga možemo iščitati iz činjenice da feministkinje koje žele ukinuti sve oblike seksualnog rada, poput autorice The Transsexual Empire Janice Raymond i autorice The Industrial Vagina Sheile Jeffreys, odbijaju prihvatiti da su trans-žene – žene. Čini se da smatraju da oni/e koji/e se upuštaju u seksualni rad još uvijek nisu sposobni/e da budu pravim ženama.
Također bismo trebali imati na umu da, kada razmatramo bilo koju studiju ili vijest koji tvrde da istražuju prostitutke ili prostituciju, mnogi od onih koje se opisuje tim terminima sami ne koriste te termine kada se opisuju. Mnogo istraživača i novinara u potrazi za prostitutkama, pronalaze samo one koje se uklapaju u njihove stereotipe, budući da su to jedini ljudi za kojima tragaju. Ako seksualni radnici/e ruše te stereotipe, tada ih se tretira kao trivijalnu novotariju prije nego dio stvarnosti.
Čak i danas, tijekom svojeg rada, nije neuobičajeno za seksualne radnike/ce da se referiraju na sebe kao takve sa svojim mušterijama. Seksualni rad je politički identitet i to onaj koji nije u potpunosti zamijenio ranije identifikacije koje su mu nametnute izvana. Sintagme poput “seksualni/a radnik/ca” i “ljudi u trgovini seksom” ovdje se koriste ne bismo li bolje opisali sve ljude koji prodaju ili trguju seksom ili seksualnim uslugama. “Prostitutka” se prije svega odnosi na svoju historijsku uporabu; ako govorim o nekome drugome u trgovini seksom u periodu prije no što je izmišljena sintagma “seksualni rad”, vjerojatno ju neću koristiti. U suvremenom ću kontekstu koristiti riječi “prostitutka” i “prostitutka” samo kada ih koriste drugi; primjerice, oni koji se opisuju kao prostitutke ili one koji opisuju svoje političke nazore kao antiprostitutske. (...)
Borci za moralnu higijenu
Od seksualnih radnika/ca se ne bi trebalo očekivati da brane postojanje seksualnog rada kako bi imali/e pravo na to da se njime bave bez opasnosti po sebe. Za mnoge ljude, ako ne i za većinu, ljudi koji rade ne bi li preživjeli, vrijedi da mijenjaju svoje stavove prema radu tijekom cijelog svojeg životnog vijeka, čak i iz dana u dan.
Ne može se obuhvatiti iskustva seksualnih radnika/ca tako što ih se grupira bilo kao eksploatirane bilo kao osnažene. Nadalje, mora postojati prostor za njih da identificiraju, javno i kolektivno, što žele promijeniti u načinu na koji se odnosi prema njima kao radnicima, a da im se ne govori da je jedino rješenje napuštanje njihove industrije. Njihove žalbe na seksualni rad ne treba pretvoriti, kao što se to često čini, u dokaz da seksualni radnici/e žele napustiti seksualni rad. Te žalbe su zajedničke svim radnicima i nisu ništa drugačije ako se radnici žale na seksualni rad. Kao što je novinarka Sarah Jaffe rekla o svojoj borbi za vrijeme dok je bila konobarica, “Nitko me nikada nije želio spasiti od restoranske industrije.”
Može nam se učiniti da se suvremena rasprava o prostituciji možda prebacila s briga koje su morile moralne reformiste u kasnom 19. stoljeću i ranom 20. stoljeću, no zapravo su samo drugačije formulirali pitanje; od “Što da učinimo u vezi prostitucije?” u “Što da učinimo s prostitutkama?” Prema baštinicima borbe za moralnu higijenu iz 21. stoljeća, trebamo to pojmiti kao način da se usredotočimo na prostitutke kao žrtve, a ne kao kriminalke. Oprostimo seksualnim radnicama što ne žele pozornost onih koji ih odbijaju saslušati. (...)
Te se rasprave ne tiču života ljudi koji se bave seksualnim radom, nego su prilike za protivnike prostitucije da izraze svoje intelektualne, političke i moralne doprinose “tom problemu”. Kada je feministička prostitutka i osnivačica COYOTE-a, Margo St. James, pokušala voditi raspravu s antiprostitucijskom aktivisticom Kathleen Barry na jednoj od prvih svjetskih konferencija o trafikingu 1983. godine, Barry joj je rekla da bi bilo “neprikladno raspravljati o seksualnom ropstvu sa ženama koje su prostitutke.” To se nastavlja do dana današnjeg, a antiprostitucijske grupe tvrde da seksualne radnice koje žele sudjelovati na istim forumima kao i one “nisu reprezentativne”, da su pripadnice “lobija seksualne industrije” ili da rade u ime – ili su to one same – “svodnika i švercera ljudi”.
Barry je kasnije osnovala organizaciju Coalition Against Trafficking in Women koja je uvela nejasan smisao “seksualne eksploatacije” u politiku protiv trafikinga Ujedinjenih naroda i Sjedinjenih Država, koji neki koriste za svaki oblik komercijalnog seksa, bez obzira na to koristi li se sila, prijevara ili prinuda. Švedski zakon o prostituciji, koji se često opisuje kao feminističku pobjedu jer kriminalizira muškarce koji kupuju seks i koji Barry i njezini saveznici u Equality Now and the European Women’s Lobby guraju kao legislativni model, proveden je bez smislenog konzultiranja sa ženama koje prodaju seks. Za razliku od švedskoga modela, onaj s Novog Zelanda koji dekriminalizira prostituciju promicali su seksualne radnici te je evaluiran u suradnji s njima (i na njihovo zadovoljstvo). No umjesto da se u stvaranje politika uključuju seksualne radnice, na njih se neprestano udara. Kanadski Vrhovni sud je pristao saslušati slučaj koji bi za posljedicu mogao imati uklanjanje zakona protiv prostitucije da bi u žalbenom roku isto tijelo odbilo saslušati svjedočenje zagovaračkih organizacija koje vode sami seksualni radnici.
Moramo ponovno ocrtati obrise rasprave o prostituciji: ili će prostitutke sudjelovati u njoj ili pak neće. Seksualne radnice su izmorene time da ih se poziva na javno istraživanje politike svojih vlastitih života samo ako su voljne služiti kao rekvizit za nečiju tuđu politiku. Kao što piše urednica utjecajne antologije Whores and Other Feminists, Jill Nagle, “mogli bismo reći da proizvodnja feminističkog diskursa o prostituciji od strane ne-prostitutki otuđuje samu radnicu od procesa njezine vlastite reprezentacije.” (...)
Osmisliti kurvu kao klasu
Kurva je možda originalna intersekcionalna uvreda. Ako bismo na tome gradili klasu odmakli bismo se od svoje percepcije kurve kao nekoga prije svega ugrožava patrijarhat, u nekoga čije je tijelo presječeno pravcima predrasude i nasilja – opresija i eksploatacija ne u apstraktnim rukama muškaraca, nego u određenim institucijama koje ih podržavaju. Neke su linije vidljivije od drugih. Neke stvaraju granice – bijela žena, uspješna bijela žena – na koje neki stavljaju sve uloge ne bi li ih održali. Ali mi koji živimo na njihovim sjecištima, mi odbijamo biti definirani samo tim granicama, čak i ako se na nas gleda kroz njih.
Tako bismo mogli ponovno osmisliti kurvu kao klasu. Zato što ne samo da zakoni protiv prostitucije čine čin prodavanja seksa ilegalnim; ne, to je zato što se zakone protiv prostitucije koristi da bi se nišanilo klasu ljudi kao kurve, bez obzira na to prodaju li oni seks, i u područjima njihovog života daleko izvan onoga što rade za preživljavanje. Priznamo li da je tako, pravedno bi bilo i reći da postoji više pokreta seksualnih radnika/ca. Pokret za prava seksualnih radnika/ca ima svoj karakter, povijest i putanju. No postoje mnogi seksualni radnici u pokretima koji se ne nazivaju specifično pokretima seksualnih radnika/ca: u kvir i trans pokretima, u radikalnim pokretima obojenih žena, u organiziranju u svrhu smanjivanja ugroze, u pokretu za ukidanje zatvorskog sistema. U pokretu migranata. U radničkom pokretu. Samo treba svrnuti pogled na njih. I u feminističkom pokretu. Ma kako žestoko neke feministkinje radile na tome da se isključe seksualne radnice; upravo me seksualne radnice uvijek iznova vraćaju feminizmu.
Postoje dvije distinktivne struje aktivizma unutar pokreta za prava seksualnih radnica koje se međusobno preklapaju. Jedna se tiče promjena uvjeta rada u trgovini seksom. Njihova interna kampanja se fokusira na unapređenje radnih uvjeta, na radnička prava. Njihova kampanja na van cilja na institucije izvan seksualnog rada, a koje utječu na seksualne radnike/ce – prioritet na listi su policija i zdravstvena skrb. Druga struja prvenstveno se bavi promjenom okolnosti van seksualne industrije koje utječu na život ljudi unutar nje ili koji su bili unutar nje, ili od onih koje se profilira kao seksualne radnike/ce. Prva struja, koja se obično identificira s borbom za prava seksualnih radnika/ca, vjerojatno će prije iznositi argumente za dekriminalizaciju politika i izgradnju političke moći trenutnih seksualnih radnika/ca da kontroliraju uvjete svojeg rada. Druga struja, koja se izvana možda ne doima istoznačnom s pravima seksualnih radnika/ca, prije će zagovarati kraj kriminalizacije kakvu doživljavamo u svakodnevnom životu svoje zajednice te izgradnju kapaciteta trenutnih i bivših seksualnih radnika/ca individualno i kolektivno kako bi definirali svoje vlastite živote. Te struje pokreta se stapaju u jednoj točki i zatim razilaze, no njihova zajednička svrha je da vrednuju i vjeruju u iskustva ljudi koji prodaju seks, da insistiraju da nije seks taj koji nas unižava nego ljudi koji koriste naša iskustva da bi opravdali našu degradaciju.