O običaju tetoviranja žena u srednjoj Bosni
U povodu izložbe Tetovaža: bocanje – sicanje – tetoviranje – tatauiranje, predstavljene u izlozima Odjela za odrasle knjižnice Medveščak, prisjetila sam se svog starog teksta koji je stjecajem okolnosti ostao neobjavljen. Tekst je nastao kao rezultat istraživačkoga putovanja fotografa Tima Desgraupesa i mene u rujnu i listopadu 2006. godine, u potrazi za posljednjim tragovima tradicije tetoviranja žena u srednjoj Bosni.
Običaj tetoviranja žena nekada je bio rasprostranjen među katolicima srednje Bosne. Pretpostavka je da potječe još od ilirskih plemena koja su naseljavala područje Bosne u predrimsko doba. Rimski povjesničar Strabon zabilježio je običaj tetoviranja kod Ilira, a u ilirskim grobovima u Bosni pronađene su igle za tetoviranje.
U postupku tetoviranja boja se ubodima utiskuje pod kožu u obliku željenog motiva koji ostaje trajan i neuništiv, sastavni dio tijela i identiteta osobe koja ga nosi. Trajanje tetoviranog motiva na koži jedne osobe određeno je trajanjem njezina života, dok je dugo trajanje običaja sačuvano u njegovom prenošenju iz generacije u generaciju žena. Za razliku od arheoloških ostataka ilirskih gradina u krajoliku i izložaka u muzejima, tetoviranje je običaj koji pripada ljudima i njihovoj svakodnevici pa je tetoviranje žena u srednjoj Bosni stoljećima predstavljalo živu vezu s nepoznatom i zaboravljenom, više od dvije tisuće godina starom ilirskom kulturom. Kao što je nekada prenošenje događaja usmenom predajom očuvalo njihovu prisutnost u svakodnevnom životu generacija, tako je i utiskivanje tetoviranog uzorka u kožu zadržalo vitalnost i životnost izvornog običaja.
Običaj tetoviranja žena u srednjoj Bosni više ne postoji. Posljednja tetoviranja vršila su se u četrdesetim godinama 20. stoljeća, ali su zbog trajnosti tetoviranog motiva na koži tetovirane žene još uvijek prisutne u sredini kojoj pripadaju. Kada tih žena više ne bude među nama, nestat će običaj koji se generacijama prenosio više od dvije tisuće godina.
Bocanje U jeziku katolika srednje Bosne tetoviranje je bocanje, a tako se naziva i tetovirani uzorak na koži. Zapadna civilizacija upoznala je tetoviranje kao običaj kultura koje je smatrala primitivnim i divljim pa je u većini jezika riječ za tetoviranje izvedena iz samoanske riječi tatau (eng. tattoo), jednako strane jezicima koji su je prihvatili kao što je običaj tetoviranja stran tim kulturama. Katolici srednje Bosne imaju vlastitu riječ kao potvrdu duboke ukorijenjenosti običaja tetoviranja u njihovoj kulturi.
Svaka žena iz srednje Bosne koja na svojoj koži nosi tetovirani uzorak na pitanje o razlogu tetoviranja redovito će dati isti odgovor: "tetoviramo se zato što smo katolici". Svima je zajednička ideja da običaj tetoviranja potječe od vremena turskih osvajanja, uz objašnjenje da Turci nisu odvodili tetovirane djevojke, ili da one koje su odvedene budu prepoznate kao katolkinje.
U osnovi tetoviranih uzoraka na rukama žena srednje Bosne može se prepoznati motiv križa, čija snažna simbolika potvrđuje vjerovanje u tetoviranje kao oznaku vjerskog i etničkog identiteta. Križ kao osnovni motiv rastvara se na rubovima u nizu ukrštenih linija pa nastaje složeni uzorak usporediv s ponavljanjem osnovnog motiva u likovnim prikazima fraktalne geometrije, kao primjer dugog trajanja ideja za koje suvremena nauka pronalazi naziv i teorijsko uporište. Motiv i simbolika križa kao osnovnog motiva tetoviranih uzoraka vjerojatno je razlog dugog trajanja običaja tetoviranja koji se na jednom prostoru prenosi kroz različite kulture.
Žene najčešće imaju tetovirane uzorke na podlakticama i na zapešćima. Na kažiprstu je ponekad istetoviran mali križ, a na ostalim prstima mogu biti tetovirane točke. Neke žene ponose se točkom istetoviranom na licu kao zamjenom za madež, u svim kulturama smatranim pouzdanim znakom ljepote. Još je veći razlog za ponos uzorak tetoviran na prsnoj kosti, među grudima, gdje na mekoj i nježnoj koži tetoviranje nanosi veliku bol pa je za primanje tetovaže na tom mjestu bila potrebna jaka želja i odlučnost.
Običaj tetoviranja postojao je i kod muškaraca koji su obično imali istetoviran jedan ornament na desnoj mišici nad laktom i križić na kažiprstu, ali je taj običaj ranije napušten pa se tetovirani muškarci danas daleko rjeđe sreću.
Mnoge žene iz okolice Kraljeve Sutjeske imaju istetovirano ime i datum s unutrašnje strane podlaktice, kao znak potrebe za potvrđivanjem osobnosti uz tradicionalni tetovirani motiv koji predstavlja potvrdu pripadnosti zajednici.
Sve tetovirane žene čvrsto vjeruju ne samo u neizbrisivost, već i u neuništivost tetoviranog uzorka i tvrde da bi se tetovirani uzorak ponovo pojavio i da se fizički ukloni, što pokazuje i kako se tetoviranju pridaju magijska svojstva.
Običaj tetoviranja nije zabilježen među katolicima ostalih slavenskih naroda, a ilirsko porijeklo tetoviranja u srednjoj Bosni potvrđuju historiografski i arheološki dokazi. Osim srednje Bosne običaj tetoviranja postoji još među Arbanasima na Kosovu, koji se smatraju potomcima starih Ilira, što pridonosi potvrdi ilirskog porijekla tog običaja.
Žene iz Kraljeve Sutjeske Kraljeva Sutjeska jedno je od mjesta u srednjoj Bosni gdje se tetovirane žene još mogu sresti. U Kraljevoj Sutjesci i utvrđenom gradu Bobovcu – jednom od središta moćnog srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva koji je srušen u turskim osvajanjima 1463. godine – živjela je posljednja bosanska kraljica, Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić, koja je napustila Bosnu u vrijeme turskih osvajanja te umrla u rimskom egzilu 1478. godine. Žene iz Kraljeve Sutjeske i danas nose crnu maramu, koja je sastavni dio njihove narodne nošnje, a kažu da je to u znak žalosti za svojom kraljicom.
Žene iz Kraljeve Sutjeske prisjećaju se kako su primile tetovirani uzorak na kožu u dobi ranog djevojaštva, između trinaeste i šesnaeste godine, a one koje su željele bogatije ukrase tetovirale su se i nekoliko godina za redom. Inicijacijski postupak povezan s fizičkom boli kojim se obilježava prelazak u drugo životno doba, povezuje običaj tetoviranja katolika u srednjoj Bosni s drugim pretkršćanskim kulturama koje su različitim inicijacijskim obredima obilježavale značajne životne cikluse.
Živo je sjećanje da se tetoviranje vršilo u vrijeme blagdana sv. Josipa koji se obilježava 19. ožujka. To je vrijeme proljetnog sunčanog obrata uz koje su sve pretkršćanske kulture vezale svoje značajne obrede i svetkovine. U dugom povijesnom vremenu u kojem su se mijenjale religije i nazivi svetkovina, datumi najznačajnijih svetkovina uvijek su ostajali isti, vezani uz praćenje prirodnih ciklusa. Na isti način prenosio se i običaj tetoviranja, s jednakim uzorcima i promjenom predodžbe o njihovoj simbolici i značenju.
Ivka Stjepić iz Čatića izradila je tetovaže ženama iz nekoliko posljednjih tetoviranih generacija. Cijenjena je bila zbog svoje lake ruke, sposobnosti da pri postupku tetoviranja nanosi što manje boli. Kada je u godišnjem ciklusu svetkovina i običaja došlo vrijeme za tetoviranje, djevojke koje su dorasle za primanje tetovaža okupljale su se u njezinom domu i čekale da na njih dođe red. Od sv. Josipa do Uskrsa rane od tetoviranja bi zacijelile i djevojke su mogle za veliki blagdan ponosno pokazati svoje nove tetovaže.
Boja za tetoviranje pripremala se od luči, pepela od smrčike, crnogoričnog stabla snažnog i ugodnog mirisa. Nakon sagorijevanja luči na otvorenom ognjištu pepeo se miješao s vodom i tako pripremljena boja nanosila se na kožu u obliku željenog uzorka. Zatim se ta obojena površina kože ubadala iglom, u nizu sitnih uboda, da bi boja ušla pod kožu i ostavila trajan uzorak.
Kata Pavlović upravo je čistila grah u dvorištu ispred kuće. Sjedi na niskoj stolici i tetoviranim rukama prebire zrna bijelog graha iz hrpe suhih ljuski na tlu. Odjevena je u narodnu nošnju koju nosi svakodnevno i nikada nije obukla nikakvu drugu odjeću. Druga, oprana, snježnobijela narodna nošnja suši se prostrta na užetu iza kuće. Dijelovi narodne nošnje, haljina, košulja i hlače, šivani su od tkanine koju su žene same tkale na tkalačkom stanu. Kata Pavlović i mnoge žene u Kraljevoj Sutjesci i okolnim mjestima još imaju tkalačke stanove spremljene negdje na tavanu, a ne služe se njima zbog toga što više ne mogu nabaviti pamučni konac za tkanje. Kata Pavlović poklanja mi belenzuk, narukvicu ispletenu nizanjem sitnih perlica na koncu, s raznobojnim uzorkom ukrštenih linija koji nalikuje tetoviranim uzorcima, tradicionalni ženski nakit tog kraja.
Sv. Franjo u Gučoj Gori Katolici iz srednje Bosne za blagdan sv. Franje hodočaste u Guču Goru, franjevački samostan u brdima u okolici Travnika. Franjevci su nakon što je bosanski biskup u 13. stoljeću napustio Bosnu preuzeli duhovno vodstvo katolika pa blagdan sv. Franje i danas predstavlja jednu od najznačajnijih svetkovina za bosanske katolike. Misa se odvija na prostranoj livadi pored franjevačkog samostana, prepunoj hodočasnika. Nakon mise hodočasnici se zadržavaju na livadi, prostiru hranu koju su donijeli, režu pečenje, kruh i sir, luk, papriku i rajčice, piju rakiju i pjevaju.
Hodočašće za blagdan sv. Franje važna je prilika za odijevanje narodne nošnje, pa se na livadi nakon mise mogu vidjeti žene u različitim nošnjama srednje Bosne, a mnoge među njima imaju i tetovirane uzorke na rukama.
Ruža Lukenda je iz Kraljeve Sutjeske. Pokojni muž zvao se Dido pa je po njemu prozvana Didinica. S mužem je radila u Njemačkoj gdje je devet godina vozila kran. Danas je u mirovini, živi sama u velikoj kući koju su ona i muž izgradili u Kraljevoj Sutjesci. U narodnoj nošnji sa sestrom i prijateljicom sjedi na livadi u hladovini, tetoviranim rukama kojima je nekada upravljala kranom sada reže pečenje i kruh, dok pijemo rakiju iz iste flaše.
U vrijeme nastanka toga teksta želja nam je bila da podsjetimo na tradiciju tetoviranja žena srednje Bosne i na njezino nestajanje, a u međuvremenu mnoge od žena spomenutih u tekstu više nisu među nama. S njima nestaje još jedan dio nekadašnjeg bogatstva bosansko-hercegovačke multikulturne baštine.