Ilustracija i animacija kao izazov

Bojan Krištofić

U galeriji Ulupuh u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu ovaj se mjesec održala izložba Magde Dulčić, u trajanju od tjedan dana, nazvana Prvih dvadeset godina Magde Dulčić – Animirani film i strip. Izložba je retrospektivna, kustosice Saša Brkić i Lidija Butković potrudile su se u relativno skučenom prostoru Galerije okupiti što je više moguće reprezentativnih umjetničinih radova i načiniti presjek njezine karijere. Koliko su u tom uspjele i opravdava li izložba svoj retrospektivni koncept, ostaje na procjenu publici i kritici. Katalog izložbe korektno je oblikovan i u njemu se nalaze tri opširna teksta koji dublje upoznaju posjetitelje s radom Magde Dulčić. Lidija Butković piše o njezinim animiranim filmovima, Saša Brkić o stripu, a tekst Mihaele Majcen Marinić analizira suvremeni hrvatski crtani film i njegovu povezanost sa stripom.

Magda Dulčić svoju je umjetničku karijeru započela u drugoj polovici osamdesetih, kada se uz ostale generacijski i stilski srodne autore stripa vezala uz požeški časopis Patak, pod uredničkom palicom Krešimira Zimonića. Patak je okupljao autore uglavnom nekonvencionalnog izričaja, iako nije bio zatvoren prema stripovima nastalima na tradiciji komercijalnog žanrovskog stripa. Rezultat je bio relevantan časopis u kojem su objavljivali autori iz cijele bivše države, vrlo različitih stilskih usmjerenja, a Magda Dulčić, koja je već tada počela razvijati svoj prepoznatljiv crtaći stil, u to se okruženje izvrsno uklopila. Kao rijetka žena na domaćoj strip sceni, iskočila je serijalom Grad žena, avanturističkom pričom ispričanom iz ženskog kuta, spojem konvencionalnog načina pripovijedanja i poetičnih, melankoličnih raspoloženja, premreženih Fellinijevim citatima. Zahvaljujući takvim stripovima dobila je i prvo službeno priznanje za svoj rad, nagradu za inovaciju na Salonu stripa u Vinkovcima 1988. Usporedno sa stripom, započela je s radom na animiranom filmu u okrilju Zagreb filma, a za film Leptiri Krešimira Zimonića, na kojem je bila glavni crtač, dobila je 1987. nagradu za crtež na Festivalu animiranog filma u Zagrebu, današnjem Animafestu. Njezin crtaći stil dijelom je potekao iz tradicije crteža francuskih geg stripova, a u crtanom filmu vide se utjecaji klasične škole animacije, u smislu pokreta likova i načina na koji taj pokret određuje njihov karakter. Umjetnica je na ovim utjecajima razvila vrlo osoban crtaći stil, linijski bogat, spontan i virtuozan, koji u gotovo redovitoj kombinaciji s bojom postiže posebnu privlačnost i sugestivnost. Taj veoma prilagodljivi stil podjednako dolazi do izražaja u svim njezinim djelima.

Polovično retrospektivni karakter

Naziv izložbe, tj. kovanica Animirani film i strip, upućuje posjetitelja na dva glavna medija kojima se Dulčić bavi, premda se njezina umjetnička aktivnost, kao i kod svake stvaralačke osobnosti, odvija i u drugim pravcima, poput ilustracije slikovnica, knjiga za djecu i školskih udžbenika. Ovaj je oblik njezine umjetnosti na izložbi, na žalost, izostavljen. Premda smo mogli vidjeti većinu vrijednih autoričinih novijih ostvarenja, izostanak ilustracije ne pomaže posjetitelju da o umjetnici i njezinom radu dobije potpunu, sveobuhvatnu sliku. I to je prava šteta, jer je Magda Dulčić i ilustriranju školskih udžbenika pristupala kao izazovu, rješavajući takve zadatke inovativno i s entuzijazmom, te su mnoge od tih ilustracija potpuno ravnopravne njezinim poznatijim djelima. Također, na izložbi su zastupljeni crtani filmovi iz svih razdoblja umjetničine karijere, što se na žalost ne može reći i za strip, jer su izloženi samo recentni radovi iz tog područja. Utoliko je ova izložba tek polovično retrospektivnog karaktera.

Nezastupljenost starijih stripova na izložbi nije toliko kritična ako se uzme u obzir visoka kvaliteta umjetničinih recentnih radova, pogotovo stripova nastalih u okviru multimedijalne strip grupe Divlje oko, koju je vodio Dušan Gačić, a pripadali su joj Magda Dulčić i njezin muž, strip autor i pisac Zvonko Todorovski. U središtu rada Divljeg oka bio je pokušaj nove interpretacije samog medija stripa te ukidanje njegove ovisnosti o tisku kao nužnom sredstvu umnožavanja i distribucije. Odnosno, Divlje oko nastojalo je propitivati strip ne kao masovni medij komunikacije, nego kao sredstvo izravne, neposredne komunikacije umjetnika s publikom, odnosno čitateljima. Stoga su mnogi stripovi rađeni unutar Divljeg oka svjesno namijenjeni gledanju u galeriji, što je čitateljsko iskustvo posve različito od čitanja uvezanog strip albuma, no i takav se strip i dalje čita, jer je uglavnom zadržao formalne elemente medija. Tako je i Magda Dulčić, u suradnji s Todorovskim kao scenaristom, napravila nekoliko stripova na kartonskoj podlozi, uz dodatke neuobičajenih materijala kao što su drvene letvice, stranice novina itd. Najuspjeliji od takvih radova, strip Modri vljadi, rađen je na velikom formatu kartonske ljepenke, i teško da bi se mogao reproducirati na tiskovnoj podlozi a da zadrži sve svoje kvalitete. Kratka crtica o dokonom životu u tipičnom mjestu na Jadranu i onome što kolotečinu takvog života prekida, intimna je priča o životnim mijenama, pisana na čakavskom dijalektu, kojoj ovakva forma posve odgovara, jer suptilnost same teme dovodi u izravnu vezu s načinom na koji se ona percipira. Čitanje stripa na zidu u galeriji, tj. javnom prostoru, tako paradoksalno postaje intimnijim iskustvom nego čitanje stripa u toplini doma. Čitatelj požutjelu kartonsku podlogu na kojoj se nižu kadrovi neizbježno dovodi u vezu s poantom stripa, te se time stvara jedinstvena atmosfera i raspoloženje. Sljedeći zanimljiv strip na izložbi je Strip s dva naslova i jezovitim završetkom, čija je priča utemeljena na duhovitoj, premda ne pretjerano slojevitoj dosjetki o smrti kukca između korica knjige. Inovativnost ovog stripa je u tome što je umjetnica koristila pravu knjigu koju je ukomponirala u tablu stripa, što ovaj rad čini svojevrsnom strip-instalacijom.

Približavanje elitne i masovne kulture

Dakako, opet je riječ o stripu koji je nemoguće reproducirati tiskom a da on zadrži svoj smisao, a pored toga rad je dojmljiv pokušaj brisanja granica između stripa i drugih umjetnosti, poput slikarstva i kiparstva. U slijedećem stripu Složeni predosjećaj umjetnica toliko ne eksperimentira s formom, ali tipičnu priču o otuđenom stanovniku velegrada gradi na referencama na povijest avangardnih umjetnosti, čime ukazuje na malen, ali primjetan utjecaj kubističkih i konstruktivističkih slikara na svoj rad. Doista, za stripove i crtane filmove Magde Dulčić uobičajeno je vrlo slobodno tretiranje perspektive, pogotovo u prikazima arhitekture, gdje se linije inače geometrijski pravilnih zgrada lome i savijaju na najrazličitije načine. Ova veza autoričinog opusa i avangardne tradicije, drugdje vrlo suptilna, stripom Složeni predosjećaj je naglašena, te njime umjetnica na neki način daje svoj prilog neprekidnom približavanju elitne i masovne kulture.

Animirani filmovi

Izbor animiranih filmova prati autoričin rad od samih početaka pa do novijih ostvarenja, a najsnažniji dojam ostavlja crtić Mladić s ružama, koji je nagrađen Zlatnom ružom Kaira na Festivalu animiranog filma u Kairu. Riječ je o gorko slatkoj priči o mladiću koji u negostoljubivom urbanom okružju nastoji ostvariti komunikaciju s djevojkom koja mu se sviđa, svojom susjedom, a pred strahom od neuspjeha bježi u prostranstva svoje mašte u kojima sivi gradski okoliš zamjenjuje bujna i šarena priroda. Sve formalne karakteristike umjetničinih crtića su tu – nevjerojatno fluidna, pokretom i plesom prožeta animacija, s čestim scenama leta i skakanja, u kojima figure likova ostvaruju maksimum svoje izražajnosti, te naglašen kolorizam, koji služi oslikavanju raspoloženja glavnog junaka. Neočekivan obrat na kraju također pridonosi duhovitosti i pamtljivosti ovog crtića. Prikazan je i umjetničin najambiciozniji crtić – Samotnikov vrt, rađen prema motivima Matoševih novela, no isti uza sve svoje formalne kvalitete ne dostiže šarm i emotivnost prethodnog uratka. Dojam je da je crtić previše opterećen sadržajem, a linearno nizanje događaja iz Matoševog života s vremenom postaje zamorno. Pa ipak, i ovaj je crtić još jednom pokazao svu vrijednost crteža Magde Dulčić i njezine originalne animacije.

Premda je ukupni pozitivan dojam izložbe umanjen zbog nekoliko očitih propusta (izostanak ilustracije, manjak radova iz ranije faze stvaralaštva), ona je svejedno bila vrijedan događaj u ljetnoj kulturnoj ponudi Zagreba, a bilo bi lijepo da ovo ne bude posljednja izložba stripa u Ulupuhu (pa i šire). Organizacija izložbi stripa u Zagrebu uglavnom se veže uz veće događaje poput festivala Crtani Romani Šou, koji se ipak održava jednom godišnje, pa u intervalu između dva festivala svakako nedostaje ovakvih manjih, intimnijih a važnih izložbi.