Ivana Čuljak i Lea Vene  

Ima li kustosa u galeriji?

Sjećate li se kada su vas zadnji put pitali da pokažete pozivnicu na otvorenju neke izložbe u Zagrebu? Je li pozivnicu zatražio zaštitar u crnom? Je li vas dočekao konobar sa šampanjcem, a oko vas vrludalo mnoštvo fotografa u potrazi za upečatljivo odjevenim gostima? Nismo bile na tipičnom otvaranju izložbe – osjećale smo se kao da iščekujemo početak nekog domaćeg tjedna mode. U takvoj atmosferi pompozno je otvorena dugo najavljivana izložba njemačkog modnog fotografa Petera Lindbergha. Izložbu je ugostio HDLU koji je službeno naveden kao partner projekta, a organizaciju izložbe na sebe je preuzela PR agencija Priredba. Ulaskom u prostor HDLU-a Priredba postavlja vlastita pravila; korigira cijene karata pa ćete tako za Lindbergha morati izdvojiti 40 kuna, na samom ulazu dočekat će vas sponzorski “gift shop”, a u galerijskom prostoru će vam pojasniti gdje je najbolje uslikati “selfie” fotografiju. Osim toga, HDLU je za potrebe ove izložbe izmijenio i uobičajeno radno vrijeme. Mnogo kompromisa za jednu međunarodnu izložbu. Očito se očekuje veliki broj posjetitelja pa je bitno da galerija radi duže, cijena karte za velikog Lindbergha očito će za prosječnog posjetitelja galerije biti sitnica, pa će rado potrošiti još koju kunu na sponzorske majice, a možda i na katalog.

U službi njezinog veličanstva Zapravo smo rijetko do sada imali priliku vidjeti kako to izgleda kada se PR-ovci igraju kustosa. Institucija u kojoj su postavili izložbu svedena je isključivo na atraktivni fizički prostor koji je Priredbi ujedno i legitimacija za njihov grandiozni pothvat: “prva Lindberghova izložba u ovom dijelu Europe od 1998. godine, kada je izlagao u Beču, te ujedno i jedina Lindberghova europska samostalna izložba u ovoj godini”. Trebali bismo biti počašćeni jer je baš Zagreb odabran kao lokacija vrijedna predstavljanja njegovih fotografskih serija Images of Women i The Unknown. No, zanima nas što otvaranje ove izložbe znači u našem lokalnom kontekstu i u okviru institucije koja je nedavno podvrgnuta otvorenoj stručnoj kritici, kao i kojoj je publici izložba adresirana?

Lindberghova ikonička grupna fotografija supermodela obilježila je naslovnicu britanskog Voguea iz 1990. godine, te je istovremeno nagovijestila eru u kojoj supermodeli grade poželjan status “celebrity” diva i izvan modne industrije. Naslovnica Voguea, a kasnije i Lindberghov film Models, the film,  stvorili su prepoznatljivi fotografski rukopis koji usko veže Lindberghovu modnu fotografiju i kultni status supermodela. U službi modnog sistema i industrije Lindbergh prije svega proizvodi komercijalnu modnu fotografiju za komercijalne modne časopise te uspješno kreira modnu fotografiju balansirajući između veličanja odjevnog predmeta i veličanja supermodela (gledatelj postaje konzument ponuđene vizualne prezentacije odjevnih predmeta, ali i ženskog tijela).  U seriji crno-bijelih fotografija poznatih supermodela Images of Women, koje su nastale u razdoblju od 1985. do 1995., Lindbergh je redefinirao poželjnu reprezentaciju ženskog tijela u okviru modne industrije i popularne kulture. Svojim naizgled nenametljivim potpisom kao da želi dokumentirati svakodnevni život supermodela. Inspiraciju za takav prepoznatljivi potpis u modnoj fotografiji pronalazi u radovima Walkera Evansa, Dorothee Lange i Lewisa W. Hinea, pa zapravo pretendira stvarati fotografiju izvan tadašnjih kanona modne fotografije. Serijom fotografija The Unknown nastavlja testirati granice komercijalne modne fotografije. Tu seriju razvija od 2000. godine nadahnut futurističkim filmovima iz 70-tih godina. Estetizirane i glamurozne fotografske inscenacije izvanzemaljskih invazija i nesreća upotpunjene su videom i zvučnom instalacijom pa je očito da Lindbergh ovim projektom pokušava iskoračiti iz okvira modnog sistema.

Must see red carpet celebrity No, za adekvatno kontekstualiziranje rada Petera Lindbergha potrebno je izvršiti svojevrstan prijevod jezika modnog sistema. S obzirom da Hrvatska gotovo uopće ne participira u tom sustavu (veoma malo kroz fotografiju i modni dizajn) postaje problematično ako se ovakva izložba preuzima i postavlja zdravo za gotovo, a kao dovoljan razlog za ocjenjivanje relevantnosti izložbe uzima se veliki interes domaće publike. Naime, Priredba je u medije nedavno pustila vijest kako je izložbu već pogledalo 2500 posjetitelja pa je sada već apsolutno jasno kako je riječ o izložbi godine! Također, očekuje se da će izložba dostići i brojku od 10 000 posjetitelja. Ovakve hvalisave izjave podebljane kvantitativnim podacima koji bi očito trebali sugerirati i garantirati kvalitetu zapravo najbolje otkrivaju pozadinu projekta. Promišljeni marketinški jezik je u srži koncepta ove izložbe pa same modne fotografije postaju potpuno sekundarne. U prvom planu je izložba kao “must see” proizvod koji je prema publici pažljivo konstruiran kroz medijske objave. Lindbergh je domaćoj publici predstavljen kao pravi “celebrity”, ali i veliki umjetnik, a PR strategija za ovu izložbu bliža je nekom “red carpet” događaju – bile su tu i mnogobrojne medijske najave izložbe, plakati, intervjui s Lindberghom, zatim “brunch” s Lindberghom i ekskluzivno svečano otvaranje. Naravno da su takve marketinške prakse na zapadnom tržištu itekako ustaljeni oblik medijacije, no smatramo kako upravo ovaj primjer nagovještava sve intenzivniju i agresivniju prisutnost takvih praksi u domeni domaćih kulturnih i umjetničkih institucija. HDLU već duže vrijeme podilazi komercijalnom tržištu iznajmljujući svoj prostor za promocije novih proizvoda, ali Lindberghova izložba je posebno problematična jer je naizgled riječ isključivo o umjetničkom projektu. Međutim, ako je tako, zašto u koncipiranje izložbe nije aktivno uključen i partner, HDLU? Zašto kustosice HDLU-a na otvaranju nose bedževe s natpisom “I’m curating this! Follow me”, a očito je da kustosa izložbe nema?

#lindberghzg Umjesto da inzistiraju na doprinosu kustosa, organizatori su najveći naglasak stavili na ulogu tzv. “online community managera” koji izložbu ne promišlja dalje od “hashtaga” #lindberghzg vidljivog na Instagramu, u konačnici stremeći jedino što većem broju “likeova” na društvenim mrežama. Dodatno, izložbu ne prati niti jedan tekst u prostoru. Deplijan koji nalikuje novinarskom članku iz modnih časopisa ne ulazi dublje u analizu modne fotografije, niti Lindberghovog rada, a plaća se dodatnih 10 kuna. Na samom ulazu postavljena je ploča koja strogo zabranjuje fotografiranje izložbe, međutim HDLU i organizatori u prostoru velikodušno naznačuju pozicije za “selfie” fotografije. Inzistiranje na “selfie” fotografijama, “hashtagovima” i vokabularu virtualnih društvenih mreža ukazuje na potpunu trivijalizaciju umjetničkog doprinosa ovog modnog fotografa. Dodatno je paradoksalno jer je i sam Lindbergh kritizirao “selfie” fenomen u nedavnom intervju za HRT: “Mislim da taj ekshibicionizam privatnog života vodi ka tome da uopće više ne živiš taj život ako ga ne možeš ispričati. To mi se ne sviđa...” Lindberghova izložba, a ujedno i HDLU, funkcioniraju poput estetizirane naslovnice modnog časopisa koja zavodi potrošača pritom ne nudeći suvisli sadržaj. Priznati modni fotograf i njegove ikoničke fotografije te impresivan prostor HDLU-a vješto su upakirani u poželjni proizvod zapravo potpuno ispražnjenog sadržaja.