#440 na kioscima

222%2030%20d


10.1.2008.

Roy F. Baumeister  

Ima li što dobro u vezi s muškarcima?

Ovaj je govor održan na sastanku Američke udruge psihologa u San Franciscu, 24. kolovoza 2007., a dio je dalekosežnog projekta o razumijevanja ljudskog djelovanja i odnosa kulture prema ponašanju

Vjerojatno mislite da će govor naslovljen Ima li što dobro u vezi s muškarcima? biti kratak govor! U svemu napisanom u novije doba nema mnogo toga dobroga što se može reći o muškarcima. Naslovi poput Muškarci nisu vrijedni svoje cijene govore sami za sebe. Knjiga Maureen Dowd ima naslov Jesu li muškarci nužni? i iako ona ne daje jasan odgovor, svatko tko je pročita znat će da je odgovor – ne. Knjiga Louann Brizednine Ženski mozak, počinje sljedećim riječima: “Muškarci, pripremite se za zavist na mozgu”. Zamislite knjigu koja bi se reklamirala takvom rečenicom – da bi žene uskoro trebale zavidjeti muškarcima na njihovu nadmoćnome mozgu!

A to nisu usamljeni primjeri. Istraživanje Alice Eagly skupilo je gomile podataka o stereotipima koje ljudi imaju o muškarcima i ženama, a istraživači su ih saželi u učinak Žsp. Žsp znači “žene su prekrasne”. I muškarci i žene imaju mnogo bolje mišljenje o ženama nego o muškarcima. Gotovo svi više vole žene od muškaraca. Ja svakako.

Moja namjera u ovom govoru nije pokušati uravnotežiti to hvaljenjem muškaraca, iako mislim da imam dosta toga pozitivnoga reći o oba spola. Pitanje ima li išta dobro u vezi s muškarcima samo je početak rasprave. Provizorni naslov knjige koju pišem jest Kako kultura eksploatira muškarce, ali čak je i to samo ulazak u velika pitanja o tome kako kultura oblikuje ponašanje. U tom kontekstu “što je dobro u vezi s muškarcima?”, znači i “za što su muškarci dobri, sa stajališta sustava?”.

Nije, dakle, riječ o “ratu spolova”: mislim da je jedna od loših ostavština feminizma ideja da su muškarci i žene u osnovi neprijatelji. Ja ću, umjesto toga, sugerirati da su muškarci i žene najčešće bili partneri i podupirali su jedni druge, a ne međusobno se manipulirali ili izrabljivali.

Nije riječ ni o tome da bi muškarce trebalo smatrati žrtvama. Prezirem cijelu ideju natjecanja u tome tko će biti žrtva. Svakako, ne opovrgavam da je kultura izrabljivala žene. Ali, umjesto da shvatimo kulturu kao patrijarhat, točnije kao urotu muškaraca da izrabljuju žene, mislim da je točnije shvaćati kulturu (na primjer, zemlju, religiju) kao apstraktan sustav koji se natječe sa suparničkim sustavima – i koji se koristi i muškarcima i ženama, često na različite načine – da postigne svoj cilj.

Također mislim da je najbolje izbjegavati vrijednosne prosudbe koliko god je to moguće. One su rasprave o rodnoj politici učinile vrlo teškima i osjetljivima te time onemogućile igru ideja. Nemam zaključaka o tome što je dobro ili loše, ili kako bi se svijet trebao mijenjati. Zapravo se moja teorija temelji na razmjenama, tako da je katkada dobro ono što je povezano s nečim lošim i – tu je ravnoteža. Ne želim biti ni na čijoj strani. Ratnici spolova, molim vas, idite kući.

Muškarci na vrhu

Kad kažem da istražujem kako kultura izrabljuje muškarce, prva je reakcija obično sljedeća: “Kako možete reći da kultura eksploatira muškarce kad su muškarci mjerodavni za sve?”. To je točna primjedba i treba je shvatiti ozbiljno. Ona zaziva feminističku kritiku društva. Ta je kritika počela kad su neke žene sustavno motrile vrhove društva i uočile posvuda muškarce – većina svjetskih vladara, predsjednika, premijera, većina direktora glavnih korporacija i tako dalje – uglavnom su muškarci. Vidjevši sve to, feministice su pomislile, uuu, muškarci vladaju svime i društvo je postavljeno tako da njih favorizira. Mora da je sjajno biti muškarac.

Pogreška u takvu načinu mišljenja jest to što ono gleda samo na ono što se događa na vrhu. Kad bi se umjesto toga gledalo prema dolje, prema dnu društva, našlo bi se također uglavnom muškarce. Tko je u zatvorima diljem svijeta, kao zločinac ili politički zatvorenik? Broj osuđenih na smrtnu kaznu nikad nije dosegnuo 51 posto žena. Tko je beskućnik? Ponovno, uglavnom muškarci. Koga društvo rabi za loše ili opasne poslove? Statistički izvještaj američkog Odjela za rad kaže da su među poginulima na radu 93 posto muškarci. Isto tako, tko pogiba u bitkama? Čak i u današnjoj američkoj vojsci, koja je učinila mnogo u integraciji žena i njihovu uvođenju u bitke, rizici nisu podjednaki. Ove smo godine prešli prag od 3000 mrtvih u Iraku, a od toga je, naravno, 2938 bilo muškaraca i 62 žene.

Možemo zamisliti drevnu bitku u kojoj je neprijatelj otjeran iz grada i grad spašen, a vojnike koji u njega ulaze stanovnici obasipaju zlatnicima. Rane bi feministice prosvjedovale: hej, svi ti muškarci dobivaju zlatnike, a polovica bi trebala ići ženama. Slažem se, u načelu. Ali sjetite se, dok muškarci koje vidite dobivaju zlatnike, postoje i oni koje ne vidite – oni koji su nasmrt iskrvarili na bojnom polju.

To je prvi važan podatak o tome kako se kultura koristi muškarcima. Kultura ima mnogobrojne neriješene dileme u kojima ona treba ljude da obavljaju opasne ili riskantne stvari, i zato nudi velike nagrade kako bi ih motivirala da preuzmu te opasnosti. Većina kultura bila je sklona koristiti se muškarcima za ta visokorizična, visoko nagrađivana mjesta mnogo više negoli ženama. Smatram da za to postoje važni pragmatični razlozi. Rezultat je da neki muškarci žanju velike nagrade, a drugima su životi uništeni ili čak prekinuti. Većina kultura štiti svoje žene od rizika i zato im i ne daje velike nagrade. Ne kažem da je ono što kulture moraju činiti moralno, ali kulture nisu moralna bića. One čine ono što čine zbog pragmatičnih razloga, potaknute natjecanjem s ostalim sustavima i drugim skupinama.

Stereotipi s Harvarda

Rekao sam da većina ljudi danas ima bolja stereotipna mišljenja o ženama nego o muškarcima. A nije uvijek bilo tako. Sve do 1960. psihologija je (kao i društvo) bila sklona shvaćati muškarce kao normu, a žene kao ponešto inferiorniju verziju. U sedamdesetima bilo je kratko razdoblje kad se govorilo da nema stvarnih razlika, nego da su posrijedi samo stereotipi. Tek od 1980. prevladalo je mišljenje da su žene bolje, a da su muškarci inferiorna verzija.

Ono što me iznenađuje jest da je trebalo tek malo više od desetljeća za razvoj od jednog mišljenja do njegove suprotnosti, odnosno od mišljenja da su muškarci bolji do mišljenja da su žene bolje od muškaraca. Kako je to moguće?

Siguran sam kako očekujete da ću govoriti o Larryju Summersu, pa hajmo odmah završiti s tim! Sjećate se, on je bio predsjednik na Harvardu. Kao što je sažeto napisano u The Economistu: “Gospodin Summers razbjesnio je feministički establišment kad se glasno zapitao mogu li samo predrasude objasniti manjak žena u vrhu znanosti”. Nakon što je rekao kako je moguće da nema puno žena profesorica fizike na Harvardu zato što nema puno žena s tom urođenom sposobnošću – što je samo jedno od mogućih objašnjenja – morao se ispričati, povući što je rekao, obećati velike iznose novca, i uskoro dati ostavku.

U čemu je bio njegov zločin? Nitko ga nije optužio da je doista diskriminirao žene. Njegovo nedjelo bilo je to što je imao misli koje nije dopušteno imati; naime, da možda ima više muškaraca s visokim sposobnostima. Jer, jedino dopušteno objašnjenje za manjak vrhunskih znanstvenica jest patrijarhat – urota muškaraca da zadrže žene ispod sebe. A ne sposobnost. Postoje neki dokazi da su muškarci u prosjeku malo bolji u matematici, ali uzmimo da je Larry Summers govorio o općoj inteligenciji. Ljudi mogu uputiti na mnoštvo podataka koji govore da je prosječni kvocijent inteligencije odraslih muškaraca otprilike isti kao i prosječni kvocijent u žena. Zato je pogrešno sugerirati da su muškarci pametniji. Ne iznenađuje da su se neke žene uvrijedile.

Ali to nije ono što je on rekao. On je rekao da ima više muškaraca s vrhunskim razinama sposobnosti. To još može biti istina, unatoč tome što im je prosjek isti – ako pritom postoji i više muškaraca na dnu te podjele, dakle više istinski glupih muškaraca negoli žena. Tijekom kontroverzija koje su potaknule njegove primjedbe nisam čuo da je itko postavio to pitanje, ali postoje podaci, i to mnogi, i oni su neupitni. Postoji više muškaraca negoli žena s vrlo niskim kvocijentom inteligencije. Doista, model mentalne retardiranosti isti je kao i model genija; naime, kako se ide od slaboga prema srednjem i krajnjem, prevaga muškaraca se povećava.

Svi ti retardirani dječaci nisu djelo patrijarhata. Muškarci nisu skovali urotu da svoje sinove učine mentalno retardiranima.

Gotovo sigurno to je nešto biološko i genetsko. A moja pretpostavka jest ta da je veći omjer muškaraca u obje krajnosti raspodjele kvocijenta inteligencije dio istog modela. Priroda se više kocka s muškarcima negoli sa ženama. Muškarci dosežu krajnosti više negoli žene. To je točno ne samo za kvocijent inteligencije nego i za ostale stvari, čak i visinu – muška raspodjela visine češće je neujednačena, s više visokih i vrlo niskih muškaraca.

I bolji i lošiji

Ponovno postoji razlog za to i na njega ću se vratiti. Zasad, poenta je da to objašnjava kako možemo imati suprotne stereotipe. Muškarci dosižu krajnosti češće nego žene. Stereotipe održava usmjerenost našeg potvrđivanja. Želite li, naime, misliti da su muškarci bolji od žena? Tada pogledajte na vrh – na junake, izumitelje, filantrope itd. Želite li misliti da su žene bolje od muškaraca? Onda pogledajte na dno – na zločince, narkomane, gubitnike. U jednom važnom smislu muškarci su doista bolji i lošiji od žena.

Model većeg broja muškaraca na objema stranama krajnosti može dovesti do mnogobrojnih pogrešnih zaključaka i drugih statističkih neprilika. Radi ilustracije – uzmimo da su muškarci i žene u prosjeku točno podjednaki u svemu važnome, ali da je više muškaraca na krajnjim polovima. Ako tada izmjerite stvari koje su vezane za taj jedan kraj, to izobličuje podatke tako da se čini da su muškarci i žene u biti različiti.

Razmislimo o prosječnim ocjenama na fakultetu. Zahvaljujući inflaciji ocjena, većina studenata danas dobiva odličan i vrlo dobar, ali malo se njih spušta do nedovoljnog. S tako niskim plafonom, oni muškarci koji postižu natprosječno puno ne mogu dobiti ocjenu veću od pet pa ne mogu povući muški prosjek naviše, nego ga muškarci gubitnici povlače prema dolje. To rezultira time da žene dobivaju više prosječne ocjene od muškaraca – ponovno, unatoč tome što nema razlike u prosječnoj kvaliteti njihova rada.

Suprotno se zbiva s plaćama. Postoji minimalna plaća, ali ne i maksimalna. Zato muškarci koji postižu mnogo mogu povući prosjek prema gore, a oni koji postižu malo ne mogu ga povući prema dolje. Ishod? Muškarci u prosjeku imaju bolje plaće od žena iako u prosjeku nema nikakve razlike među njima.

Danas, svakako, žene dobivaju više ocjene na fakultetu, ali niže plaće od muškaraca. Mnogo je rasprava o tome što to znači i što bi se u vezi s tim trebalo učiniti. Ali, kao što znate, obje te činjenice mogu biti samo statistička smicalica koja dolazi od muške ekstremnosti.

Razmjena

Kad malo bolje razmislite, zamisao da je jedan spol ukupno bolji od drugoga nije jako uvjerljiva. Zašto bi priroda jedan spol učinila boljim od drugoga? Evolucija odabire dobre, povoljne značajke i ako postoji neki dobar način postojanja, tada će nakon nekoliko naraštaja svi biti takvi.

Ali evolucija će sačuvati razlike kad postoji razmjena – kad je jedna značajka dobra za nešto, suprotna je dobra za nešto drugo.

Vratimo se trima glavnim teorijama koje smo imali o spolovima – muškarci su bolji; nema razlike među spolovima; žene su bolje. Što manjka tom popisu? Ideja da smo različiti, ali isti. Dopustite da to predložim kao suparničku teoriju koja zaslužuje da razmislimo o njoj. Mislim da je ona zapravo najuvjerljivija. Prirodni odabir sačuvat će urođene razlike između muškaraca i žena sve dok su te različite značajke blagotvorne u različitim okolnostima ili za različite zadatke.

Primjer razmjene: Afroamerikanci boluju od jedne vrste anemije više negoli bijelci. Uzrok je najvjerojatnije genetska osjetljivost. No, taj gen potiče otpornost na malariju. Crnci su se razvili u područjima u kojima je ta bolest bila glavni ubojica, tako da je bilo važno imati taj gen unatoč povećanom riziku od anemije. Bijelci su se razvili u hladnijim područjima gdje je bilo manje malarije, tako da se razmjena riješila drukčije – više izbjegavajući taj gen koji je sprječavao malariju i pritom riskirao anemiju.

Pristup “razmjene” donosi radikalnu teoriju o istosti spolova. Muškarci i žene mogu biti različiti, ali svaka prednost može biti povezana s nedostacima. Zato, kad god čujete da je jedan spol bolji u nečemu, stanite i razmislite zašto je to vrlo vjerojatno točno – i za što sve može biti dobra značajka koja je tomu suprotna.

Ne moći nasuprot ne htjeti

Prije nego što zađemo duboko na taj put, dopustite da postavim još jednu radikalnu zamisao. Možda su razlike između spolova više stvar motivacije, a ne sposobnosti. Tu je riječ o razlici između ne moći i ne htjeti.

Vratimo se na trenutak pitanju Larryja Summersa: zašto nema više žena profesorica fizike na Harvardu? Možda su žene u matematici i prirodnim znanostima isto tako dobre, ali one to jednostavno ne vole. Na kraju, ni većina muškaraca ne voli matematiku! Među manjinom onih koji vole matematiku vjerojatno je više muškaraca nego žena. U istraživanju J. Eccles ponovno je zaključeno da je manjak žena u matematici i prirodnim znanostima više odraz motivacije, a ne sposobnosti. A, istom tom logikom, mislim da većina muškaraca može naučiti mijenjati pelene i savršeno usisavati pod; ali ako muškarci ne rade te stvari, to je zato što to ne žele ili to ne vole, a ne zato što su konstitutivno nesposobni za to (iako se često prave da je tako!).

Nekoliko novih radova raščlanilo je tu ideju o razlikama u sposobnostima – čak i kad su otkrivene prosječne razlike, pokazalo se da su iznimno male. Suprotno tome, kad pogledate što muškarci i žene žele, što vole, postoje istinske razlike. Pogledajte istraživanje o spolnom nagonu: muškarci i žene imaju otprilike jednaku “sposobnost” za seks, štogod to značilo, ali postoji velika razlika u motivaciji – koji spol neprestance misli o seksu, želi ga češće, želi više različitih partnera, više riskira zbog seksa, više masturbira, skače kad god se pruži mogućnost itd. Pregled objavljenih istraživanja otkriva da gotovo svako mjerenje i svaka studija pokazuju veći seksualni nagon kod muškaraca. To je, dakle, službeno – muškarci su pohotniji od žena. A to je razlika u motivaciji.

Isto tako, spominjao sam razlike u plaći, ali one možda imaju manje veze sa sposobnošću, a više s motivacijom. Visoke plaće rezultat su mnogo rada, prekovremenih sati. Radoholičari su uglavnom muškarci. (Ima i žena, ali ne toliko koliko muškaraca.) Jedno je istraživanje pokazalo da je osamdeset posto ljudi koji rade 50 sati na tjedan muškog roda.

To znači da, ako želimo postići ideal istih plaća za muškarce i žene, možda ćemo morati ozakoniti načelo jednakog plaćanja za manju količinu posla. Osobno podupirem taj prijedlog. Ali svjestan sam da ga je teško progurati.

Kreativnost može biti drugi primjer razlike u motivaciji, a ne u sposobnosti. Dokazi nam pokazuju prividan paradoks, jer testovi kreativnosti uglavnom pokazuju iste rezultate kod muškaraca i žena, a ipak, tijekom povijesti, muškarci su bili mnogo kreativniji od žena. Objašnjenje koje odgovara tom modelu jest to da muškarci i žene imaju iste kreativne sposobnosti, ali različitu motivaciju.

Znamo, s klasično-glazbene scene, da žene mogu prekrasno svirati, savršeno, znalački – u osnovi podjednako dobro kao muškarci. Mogu, i mnoge to i čine. Ali u džezu, u kojem glazbenik mora biti kreativan, postoji zapanjujuća neravnoteža – gotovo nijedna žena ne improvizira. Zašto? Sposobnost za to postoji, ali možda je motivacija manja. One ne osjećaju da ih nešto vuče prema tome. Mislim da je standardno objašnjenje za te razlike to da žene nisu bile ohrabrivane, ili da nisu bile poštovane, ili da ih se obeshrabrivalo da budu kreativne. Ali ne mislim da to objašnjenje dobro pristaje činjenicama. U 19. stoljeću u Americi djevojčice i žene iz srednje klase svirale su klavir češće negoli muškarci. A ipak sve to sviranje nije uspjelo rezultirati kreativnošću. Nije bilo velikih skladateljica ni novih smjerova u glazbi ili njezinoj izvedbi, ni ništa tome slično. Sve te sviračice klavira zabavljale su svoje obitelji i goste za večerom, ali nisu se činile motiviranima da stvore bilo što novo.

U međuvremenu, otprilike u isto doba, američki crnci stvorili su blues, a zatim jazz, i oba su smjera promijenila način na koji svijet doživljava glazbu. U svemu su ti crnci, koji su uglavnom dolazili iz ropstva, bili mnogo manje opremljeni za takvo nešto od bjelkinja iz srednje klase. Čak im je i sam osnovni pristup glazbalima bio sigurno znatno teži. I sjetite se, kažem da su kreativne sposobnosti vjerojatno tu negdje, iste. Ali nekako, muškarce je nešto vuklo da stvaraju nešto novo više negoli žene.

Teško je naći ikoga tko zarađuje na razlikama u sposobnostima spolova. Ali u motivaciji razlika ima u obilju. Pogledajte industriju časopisa – muški časopisi pokrivaju drukčije teme od ženskih časopisa jer muškarci i žene vole različite stvari i različite ih stvari zanimaju. Pogledajte razliku u filmovima između muških i ženskih kabelskih programa. Pogledajte razlike u reklamama za žene i za muškarce.

To nas dovodi do važnog dijela argumentacije. Tvrdim da se muškarci i žene razlikuju u motivaciji, a ne u sposobnosti. Ali zašto postoje te razlike? Želio bih istaknuti njih dvije.

Ono što se rijetko uzima u obzir

Prva velika, temeljna razlika ima veze s onim što smatram da se najrjeđe uzima u obzir kad se govori o spolu. Razmislite o sljedećem: u kojem su postotku naši preci bile žene?

To nije trik-pitanje, i odgovor ne glasi – 50 posto. Istina, otprilike polovica ljudi koji su ikad živjeli bile su žene, ali to nije naše pitanje. Mi pitamo o svim ljudima koji su ikad živjeli i danas imaju potomka. Ili, rečeno drukčije, da, svako novorođenče ima i majku i oca, ali neki od tih roditelja imaju mnoštvo djece.

Novije istraživanje koje se služilo analizom DNK odgovorilo je na to pitanje prije dvije godine. Današnje stanovništvo potječe od dva puta više žena negoli muškaraca. Tijekom povijesti bilo je 80 posto žena i samo 40 posto muškaraca koji su se uspjeli reproducirati.

Trenutačno traje živahna rasprava o tome koliko se ponašanje može objašnjavati evolucijskom teorijom. Ali ako evolucija bilo što objašnjava, tada objašnjava stvari koje se odnose na reprodukciju, jer reprodukcija je u srži prirodnog odabira. Uglavnom, značajke koje su bile najdjelotvornije u vezi s reprodukcijom bit će one koje su u središtu evolucijske psihologije. Bilo bi šokantno kad te toliko različite reproduktivne mogućnosti između muškaraca i žena, ne bi proizvele neke razlike u osobnostima.

Za žene su tijekom povijesti (i pretpovijesti) mogućnosti za reprodukciju bile vrlo dobre. Kasnije ćemo razmotriti zašto se toliko rijetko događalo da se stotinu žena okupi i sagradi brod te otplovi u nepoznata područja, dok su muškarci uglavnom redovito radili takve stvari? Ali prihvaćati takve izazove bilo bi glupo, iz perspektive biološkog organizma koji se teži reproducirati. Ti se muškarci, naime, mogu utopiti ili ih mogu ubiti urođenici, ili dobiti neku zaraznu bolest. Za žene najbolje je bilo držati se u skupini, ponašati se fino, igrati na sigurno. Vjerojatno će naići muškarci i ponuditi im seks i one će moći imati djecu. Najvažnije je izabrati najbolju ponudu. Svi mi potječemo od žena koje su igrale na sigurno.

Za muškarce je bilo radikalno drukčije. Ako idete kamo skupina ide, i igrate na sigurno, najvjerojatnije nećete imati djece. Većina muškaraca koji su ikad živjeli nije imala potomke koji su danas živi. Njihove su loze mrtve. Zato je bilo nužno prihvatiti mogućnosti, iskušati nove stvari, biti kreativan, istraživati druge mogućnosti. Odjedriti u nepoznato možda je rizično – možete se utopiti, biti ubijen ili što god; ali ako ostanete kod kuće, ionako nećete imati potomke. Svi uglavnom potječemo od muškaraca koji su se usudili riskirati opasna putovanja i vratili se vrlo bogati. U tom slučaju oni su konačno dobivali dobru mogućnost da proslijede svoje gene. Svi potječemo od muškaraca koji su prihvaćali šanse (i imali sreće).

Uspješnost reprodukcije

Velika razlika u reproduktivnom uspjehu vrlo je vjerojatno pridonijela nekim razlikama u osobnostima, jer različite su značajke vodile prema tom uspjehu. Žene su bile najuspješnije kad su minimizirale rizike, a uspješni muškarci bili su oni koji su prihvaćali rizike. Ambicija i dobro ulaganje vjerojatno su bili važniji za muški uspjeh (mjeren potomstvom) negoli za ženski. Kreativnost je vjerojatno bila nužnija kao pomagalo pojedinom muškarcu kako bi se na neki način istaknuo. Čak je i razlika u seksualnom nagonu bila važna – za mnoge muškarce mogućnosti za reprodukciju bile su manje i oni su zato morali biti spremni kad god bi se pojavila prigoda za seks. Kad bi muškarac rekao: “Ne danas, danas me boli glava”, možda bi propustio svoju jedinu prigodu.

Druga bitna točka – opasnost da neće imati djece – samo je jedna strana kovanice muškog položaja, njezino pismo ili glava. Svako dijete ima biološkog oca i majku; a ako smo rekli da je među našim precima bilo samo 40 posto očeva, u odnosu prema broju majki, tada je jasno da su neki od tih očeva imali jako mnogo djece.

Pogledajte na to na sljedeći način – većina žena ima samo nekoliko djece i teško da ijedna ima više od desetero – ali mnogi očevi imaju više od nekoliko, a neki muškarci zapravo imaju nekoliko desetaka, čak i stotine djece.

U terminima biološkog natjecanja u stvaranju djece muškarci su, dakle, brojčano nadmašili žene, i među gubitnicima i među najvećim dobitnicima.

Recimo to subjektivnije – kad idem uokolo pokušavajući gledati na muškarce i žene kao da ih vidim prvi put, teško je oteti se dojmu (oprostite, dečki!) da je žene jednostavno lakše voljeti, da se lakše svide negoli muškarci. (To, mislim, objašnjava učinak Žsp koji sam već spomenuo: “žene su prekrasne”.) Muškarci možda žele biti voljeni i mogu te uspijevaju dovesti žene do toga da ih vole (dakle, imaju tu sposobnost), ali muškarci imaju druge prioritete, druge motivacije. Za ženu je biti voljena ključno kada želi privući najboljeg partnera za reprodukciju. No, za muškarca je bitna pobjeda nad mnogim drugim muškarcima kako bi dobio mogućnost imati partnericu.

Ponovno je riječ o razmjeni: možda je priroda oblikovala žene da traže da budu voljene, dok su muškarci oblikovani da se bore, uglavnom neuspješno, za svoju veličinu. I to je bilo vrijedno toga, unatoč tome – “uglavnom neuspješno”. Stručnjaci procjenjuju da je Džingis-kan imao nekoliko stotina, a možda i tisuću djece. On je prihvaćao velike rizike koji su doveli do velike nagrađenosti djecom. Moja poenta jest ta da nijedna žena, kad bi i osvojila toliko teritorija koliko Džingis-kan, ne bi mogla imati tisuću djece. Borba za veličinu u tom smislu ženi nije ponudila takvu biološku nagradu. Za muškarce ta je mogućnost postojala, tako da krv Džingis-kana teče velikim dijelom današnjeg stanovništva. Prema definiciji, samo malen broj ljudi može postići veličinu, ali za tu manjinu koja to može, dobici su veliki. A svi mi potekli smo od tih velikih ljudi mnogo više negoli od nekih drugih. Zapamtite, većina muškaraca-mediokriteta nije ostavila za sobom nijednog potomka.

Jesu li žene društvenije?

Okrenut ću se sad drugoj velikoj motivacijskoj razlici između muškaraca i žena. Ona ima svoje korijene u raspravama u časopisu Psychological Bulletin prije nekih deset godina, ali tema je još svježa i važna. Ona se tiče pitanja jesu li žene društvenije od muškaraca.

Ideju da su žene društvenije postavili su S. E. Cross i L. Madsen u rukopisu predanom tom časopisu. Ja sam rukopis recenzirao i, iako se nisam složio sa zaključkom, učinilo mi se da su dobro objasnili problem i zagovarao sam da se članak objavi. Oni su dali mnoštvo dokaza. Rekli su – muškarci su agresivniji od žena. Agresija može narušiti odnos, jer ako povrijedite nekoga, tada ta osoba možda neće htjeti biti s vama. Žene se suzdržavaju biti agresivne zato što žele odnos, ali muškarcima nije stalo do odnosa i tako se prepuštaju agresiji. Zato razlika u agresiji pokazuje da su žene društvenije od muškaraca. Ali ja sam upravo bio objavio svoj rani rad o “potrebi pripadanja nekome”, u kojem je zaključak da i muškarci i žene imaju tu potrebu i zato sam bio zabrinut kad sam čuo da muškarcima nije stalo do društvene spone. Napisao sam odgovor u kojemu sam istaknuo da postoji još jedan način gledanja na dokaze Crossa i Madsena.

Srž mog stajališta jest to da postoje dva različita načina da se bude društven. U socijalnoj psihologiji skloni smo isticati bliske, intimne odnose i, zaista, možda se žene specijaliziraju za njih i bolje su u njima od muškaraca. Ali, gledati na društvenost može se i u terminima širih mreža površnijih odnosa, u kojima su muškarci, možda, društveniji nego žene. To je kao u običnom pitanju: što ti je važnije – imati nekoliko bliskih prijatelja ili imati mnoštvo ljudi koji te znaju? Većina ljudi odgovara da je ono prvo važnije. Ali i široka mreža površnih odnosa može biti važna. Ne bismo trebali automatski shvaćati muškarce kao drugorazredna ljudska bića samo zato što su se specijalizirali za tu manje važnu, manje zadovoljavajuću vrstu odnosa. I muškarci su društveni – samo na drukčiji način.

Zato treba ponovno proučiti dokaze Crossa i Madsena. Uzmimo agresiju. Istina, žene su manje agresivne od muškaraca, o tome nema rasprave. Ali je li to doista zbog toga što žene ne žele ugroziti blizak odnos? Pokazuje se, naime, da su u bliskim odnosima žene itekako agresivne. Žene će prije negoli muškarci pribjegavati kućnom nasilju – od pljuske do napada smrtonosnim oružjem. Žene, osim toga, češće od muškaraca zlostavljaju djecu, iako je to teško odvojiti od činjenice da one više vremena provode s djecom. Ipak, ne može se reći da žene izbjegavaju nasilje prema intimnim partnerima.

Različite društvenosti

Umjesto toga ta se razlika nalazi u široj društvenoj sferi. Žene ne udaraju strance. Izgledi da će žena, recimo, otići u trgovački centar i završiti u borbi nožem s drugom ženom gotovo su nikakvi, ali za muškarce ti su izgledi veći. Rodna razlika u agresiji uglavnom je tu, u široj mreži odnosa. Jer, muškarcima je više stalo do te mreže.

Uzmite sad u obzir pomaganje. Većina istraživanja pokazuje da muškarci pomažu više od žena. Cross i Madsen mučili su se s tim podatkom i na kraju su se vratili starom klišeju da žene ne pomažu zato što nisu tako odgojene ili nisu socijalizirane da pomažu. Ali ja mislim da je tu na djelu isti model kao i s agresijom. Većina istraživanja razmatra pomaganje među strancima, u široj socijalnoj sferi, i zato dolazi do rezultata da muškarci više pomažu. Unutar obitelji su, pak, žene jako sklone pomoći, sigurno više negoli muškarci.

Agresija i pomaganje na neki su način suprotnosti, tako da je konvergiranje modela dosta važno. Žene i pomažu i agresivnije su u intimnim, bliskim odnosima, jer je to ono do čega im je stalo. Suprotno tome, muškarcima je stalo do šire mreže površnijih odnosa, tako da tu pokazuju i mnogo agresivnosti i mnogo pomoći.

Ista vrsta zaključka o dvjema sferama društvenosti potvrđuje se i na drugim mjestima. Proučavanje djece na igralištu pokazalo je da se djevojčice igraju u paru – jedna na jednu i da se tako igraju cijeli sat. Dječaci će se ili igrati jedan na jedan s nizom različitih partnera za igru ili će se igrati u većoj skupini. Djevojčice žele odnos jedan na jedan, a dječaci su privučeni većim skupinama ili mrežama. Kad se dvije djevojčice igraju zajedno i istraživači dovedu treću, prve se dvije tome opiru. Ali dva će dječaka dopustiti trećemu da im se pridruži u igri. Moja poenta jest da djevojčice žele sponu jedan na jedan, a dodavanje treće osobe to uništava, što se ne može reći za dječake.

Zaključak glasi da su i muškarci i žene društveni, ali na različite načine. Žene se specijaliziraju za usku sferu intimnih odnosa. Muškarci se specijaliziraju za šire skupine. Ako napravite popis aktivnosti koje se obavljaju u većim skupinama, dobit ćete vjerojatno listu stvari koje rade muškarci i u kojima uživaju više negoli žene – timski sportovi, politika, velike korporacije, gospodarske mreže itd.

Razmjena značajki

Razmislite o uobičajenom otkriću da su žene emocionalno ekspresivnije od muškaraca. Za intiman odnos dobra je komunikacija vrlo važna. Ona omogućuje ljudima da razumiju jedno drugo, poštuju osjećaje drugoga itd. Što više dvoje intimnih partnera znaju jedno o drugom, to više se mogu brinuti jedno o drugom i podupirati se. Ali u velikoj skupini, kad imate suparnike i možda neprijatelje, opasno je pokazati svoje osjećaje. To vrijedi za gospodarske transakcije. Kad pregovarate o cijeni nečega, najbolje je sačuvati svoje osjećaje za sebe. Tako da su muškarci suzdržaniji.

Poštenje je drugi primjer. Istraživanje Brende Major i ostalih u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća koristilo se sljedećim procedurama. Skupina ljudi obavljala bi zadatak, a eksperimentator bi rekao da je skupina zaradila određenu količinu novca, ali na jednom je članu da odluči i podijeli ga kako on želi. Osoba je mogla i zadržati sav novac, ali to se nije dogodilo. Žene su dijelile novac jednako, s jednakim dijelom za svakoga. Muškarci su, nasuprot tome, nejednako raspodjeljivali novac – davali su najveći dio onome tko je napravio najviše posla.

Što je bolje? Nijedno. I jednakost i pravičnost valjani su oblici poštenja. Ali oni pokazuju različit odnos prema društvenoj sferi. Jednakost je bolja za bliske odnose, kad se ljudi brinu jedni o drugima i na djelu je reciprocitet, i kad jednako dijele resurse i mogućnosti. Suprotno tome, pravičnost – davanje većih nagrada za veće doprinose – učinkovitija je u većim skupinama. Nisam zapravo provjerio, ali spreman sam kladiti se da, kad biste pregledali popis 500 velikih i uspješnih tvrtki u Americi, ne biste našli ni jednu koja svakom namješteniku isplaćuje istu plaću. Vredniji radnici, oni koji više pridonose, općenito će dobivati veće plaće. To je jednostavno djelotvorniji sustav u velikim skupinama. Muški model pogodan je za velike skupine, a ženski je najpogodniji za intimne parove.

Isto vrijedi za razliku između “duha zajednice” i “razmjene”. Žene su više usmjerene prema zajednici, a muškarci prema razmjeni. U psihologiji o tom “duhu zajednice” mislimo kao o naprednijem obliku odnosa nego što je razmjena. Primjerice, bit ću sumnjičav prema paru koji nakon deset godina braka još govori: “Ja sam prošli mjesec platio struju, sad je tvoj red”. Ali navodna nadmoćnost “duha zajednice” u odnosima vrijedi uglavnom u intimnim odnosima. Na razini velikih društvenih sustava vrijedi obrnuto. Komunalne (uključujući komunističke) zemlje ostaju primitivne i siromašne, a bogate, razvijene zemlje došle su tamo gdje jesu zahvaljujući gospodarskoj razmjeni.

Govori se i o tome da su muškarci kompetitivniji, a žene kooperativnije. A treba ponovno reći da je za bliske odnose suradnja puno korisnija od natjecanja. Koja je korist od natjecanja s vlastitom suprugom? Ali u velikim skupinama probijanje do vrha može biti presudno. Omiljenost hijerarhija dominacije kod muškaraca, i ambiciozno upiranje da se stigne do vrha, pokazatelj su orijentacije prema velikoj skupini, a ne pokazatelj da se “ne voli” intimnost. I, zapamtite, većina muškaraca nije se reproducirala, svi mi uglavnom smo potomci onih muškaraca koji su se izborili za svoj položaj na vrhu. Ali ne i takvih žena.

Još jedna stvar. Cross i Madsen su nakon puno istraživanja zaključili da muškarci o sebi misle na temelju svojih neobičnih značajki koje ih odvajaju od drugih, a za žensko samopoimanje važne su stvari koje ih povezuju s drugim ljudima. Cross i Madsen su mislili da je to bilo zbog toga što su muškarci željeli biti posebni, odvojeni od drugih. Ali zapravo biti različit vitalna je strategija pripadanja većoj skupini. Ako ste jedini pripadnik skupine koji može ubiti antilopu ili naći vodu ili razgovarati s bogovima ili zabiti pobjednički gol, tada si skupina ne može priuštiti da vas se riješi.

A posve je drukčije u odnosima jedan-na-jedan. Ženin suprug i njezino dijete voljet će je čak i ako ona ne svira trombon. Tako da stvaranje jedinstvenog umijeća njoj nije nužno. Ali svirati trombon jest način da se uđe u neke skupine, posebice one glazbene. To je još jedan od razloga zbog kojeg su muškarci skloniji krajnostima od žena. Velike skupine traže da osoba stvori nešto posebno i različito.

Dobrobiti kulturnih sustava

Okrenimo se sad kulturi. Kultura je u evoluciji razmjerno nova. Ona nastavlja liniju evolucije koja je životinje učinila društvenima. Kulturu shvaćam kao vrstu sustava koji omogućuje ljudskoj skupini da zajedno radi koristeći se informacijama. Kultura je nov, unaprijeđen način bivanja društvenim.

Feminizam nas je podučio da kulturu shvaćamo kao rat muškaraca protiv žena. Umjesto toga ja mislim da dokazi upućuju na to da se kultura pojavila uglavnom iz zajedničkog rada muškaraca i žena, ali rada usmjerenog protiv drugih skupina muškaraca i žena. Često su najintenzivnija i najproduktivnija natjecanja bila između dviju skupina muškaraca, iako su obje skupine ovisile o ženama koje su im davale potporu.

Kultura osposobljava skupinu da bude više od zbroja svojih dijelova (tj. svojih članova). Kulturu se može smatrati biološkom strategijom. Dvadeset ljudi koji rade zajedno, u kulturnom sustavu, dijeleći informacije i raspodjeljujući zadatke i tako dalje, bolje će živjeti – opstati i bolje se reproducirati – nego da je tih istih dvadeset ljudi živjelo u istoj šumi, ali radilo sve individualno.

Kultura, dakle, donosi neke dobrobiti iz onoga što ima sustav. Nazovimo to “dobit sustava”, što znači koliko je skupini bolje zbog tog sustava. Razmislite o dvjema nogometnim momčadima. Obje skupine igrača znaju pravila i imaju iste individualne vještine. Jedna skupina ima samo to, i oni izlaze na teren igrajući kao individualci koji pokušavaju dati sve od sebe. Druga skupina radi kao tim, nadopunjujući se i igrajući se sustavom. Sustav će vjerojatno njih osposobiti da igraju bolje od skupine individualaca. To je “dobit sustava”.

A jedna vitalna činjenica jest to da se doseg “dobiti sustava” povećava u skladu s veličinom sustava. To je zapravo ono što se danas događa u svijetu globalizacije svjetskoga gospodarstva. Veći sustavi donose više dobrobiti, tako da kad se širimo i stapamo više jedinica u veće sustave, i ukupna se dobit povećava.

Postoji jedna važna implikacija iz svega što je rečeno. Kultura ovisi o dobiti sustava, a veći sustavi donose više dobiti. Zato, bit će više dobrobiti u kulturi od velikih skupina, negoli od malih. Blizak odnos jedan-na-jedan malo može učiniti u vezi s podjelom rada i informacija, ali skupina od dvadeset članova može učiniti puno više.

Kao ishod toga kultura se uglavnom javljala u oblicima društvenih odnosa koje su više voljeli muškarci. Žene više vole bliske, intimne odnose. Oni su važniji za opstanak vrste. To je i razlog zašto su žene prve u evoluciji. Ti su nam bliski odnosi potrebni da bismo preživjeli. Šire mreže površnijih odnosa nisu toliko važne za opstanak – ali su dobre za nešto drugo, naime za razvijanje širih društvenih sustava, a na kraju i kulture.

Muškarci i kultura

To nam daje nov temelj za razumijevanje rodne politike i nejednakosti.

Općenito prihvaćen nazor jest da su davno, u ranom ljudskom društvu, muškarci i žene bili gotovo jednaki. Muškarci i žene pripadali su suprotnim sferama i radili različite stvari, ali i jedni i drugi bili su poštovani. Žene su često bile skupljačice, a muškarci lovci. Ukupan prinos hranjenju skupine bio je otprilike jednak, iako je bilo razlika. Primjerice, hrana skupljačica bila je osigurana veći broj dana, dok bi lovci donijeli kući obilje hrane jedan dan, ali sljedećih dana ne bi donijeli ništa.

Rodna se nejednakost, čini se, povećala s ranom civilizacijom, uključujući poljoprivredu. Zašto? Feminističko je objašnjenje bilo da su se muškarci okupili želeći stvoriti patrijarhat. To je u osnovi teorija urote, a dokazi koji bi potvrdili njezinu istinitost slabašni su ili ne postoje. Neki tvrde da su muškarci te dokaze izbrisali iz povijesnih knjiga kako bi sačuvali svoju novostečenu moć. Ipak, manjak dokaza trebao bi biti problem za tu teoriju, posebice kad se ima u vidu da se ista vrsta urote trebala zbivati ponovno i ponovno, u skupini za skupinom, širom svijeta.

Dopustite mi drukčije objašnjenje. Nije riječ o tome da su muškarci srozali žene. Nego da je ženska sfera jednostavno ostala tamo gdje je bila, a muška je sfera, sa svojim velikim i površnim društvenim mrežama, polako profitirala od napretka kulture. Akumulacijom znanja i unapređivanjem dobiti od podjele rada muška je sfera postupno napredovala. Odatle religija, književnost, umjetnost, znanost, tehnologija, vojno djelovanje, trgovina i gospodarska tržišta, političke organizacije, medicina – sve se to uglavnom pojavilo iz muške sfere. Ženska sfera nije proizvodila takvo nešto, iako je radila druge vrijedne stvari, poput skrbi o sljedećem naraštaju kako bi vrsta mogla opstati.

Zašto? To nema nikakve veze s time da muškarci imaju veće sposobnosti ili darovitost ili bilo što takvo. To dolazi uglavnom od različitih vrsta društvenih odnosa. Ženska sfera sastojala se od žena i zato je bila organizirana na temelju bliskih, intimnih odnosa potpore koje žene više vole. To su vitalni, zadovoljavajući odnosi koji bitno pridonose zdravlju i opstanku. Muškarci su pak više voljeli šire mreže površnijih odnosa. Oni donose manje zadovoljstva i manje hrane itd., ali stvaraju plodnije tlo za nastanak kulture.

Obratite pozornost na to da su sve stvari koje sam nabrojao – književnost, umjetnost, znanost itd. – stvar odabira, a ne nužde. Žene su radile ono što je bilo važno za opstanak vrste. Bez intimnih odnosa i skrbi djeca ne bi preživjela, a skupine bi izumrle. Žene su pridonosile nuždama života. Muški su doprinosi bili slobodniji, gotovo luksuz. Ali kultura je snažan stroj za poboljšavanje života. Tijekom mnogih naraštaja kultura može stvoriti velike količine znanja, bogatstva i moći. Kultura je to i učinila – ali uglavnom u muškoj sferi.

Zato razlog pojave rodne nejednakosti možda nema puno veze s muškarcima koji su srozali žene u nekoj sumnjivoj patrijarhalnoj uroti. Umjesto toga ona je rezultat činjenice da su bogatstvo, moć i znanje bili stvoreni u muškoj sferi. To je ono što je mušku sferu pogurnulo naprijed. A ne tlačenje.

Rađanje je izvrstan primjer. Što bi moglo biti ženskije od rađanja djeteta? Tijekom većeg dijela povijesti i pretpovijesti rađanje djeteta bilo je središte ženske sfere, a muškarci su bili posve isključeni. Muškarci su bili rijetko ili nikada nazočni tijekom rađanja, niti se znanje o rađanju ikad dijelilo s njima. Ali ne tako davno muškarcima se dopustilo uključiti se u osmišljavanje načina da rađanje djeteta učine sigurnijim i za majke i za djecu. Promislite o sljedećem: ta najženskija od ženskih aktivnosti, a ipak su muškarci ti koji su bili sposobni unaprijediti je na načine koje žene nisu otkrile tisućama i tisućama godina.

Za što su muškarci dobri?

Nemojmo pretjerivati. Žene su tijekom tih stoljeća sasvim uspješno svladavale rađanje. Vrsta je opstala – to je najvažnije. Žene su uspjele obaviti taj najvažniji posao. Ono što su muškarci dodali bilo je, sa stajališta skupine ili barem vrste, zapravo slobodan odabir, neka vrsta nagrade – neke su majke i djeca sad preživljavali, a bez njihove bi pomoći umrli. Ipak, poboljšanja pokazuju/otkrivaju neku vrijednost tog muškog načina bivanja društvenim. Velike mreže mogu skupljati i gomilati informacije bolje od malih, tako da su u razmjerno kratkom razdoblju muškarci mogli otkrivati poboljšanja koja žene nisu mogle same. Ponovno, nije riječ o tome da su muškarci pametniji ili sposobniji. Samo je riječ o tome da žene dijele svoje znanje individualno, s majke na kćer, ili s jedne babice na drugu, a dugoročno se tako ne akumulira i ne napreduje onoliko učinkovito kao u većim skupinama površnijih odnosa, koje više vole muškarci.

Sada se možemo vratiti pitanju za što su muškarci dobri, sa stajališta kulturnog sustava. Kontekst je taj da se ti sustavi natječu s ostalim sustavima – skupina protiv skupine. Sustavi skupina koje su iskoristile svoje muškarce i žene na najbolji će način osposobiti svoje skupine da nadigraju svoje suparnike i neprijatelje. Želio bih istaknuti tri glavna odgovora na pitanje kako se kultura koristi muškarcima.

Prvo, kultura se oslanja na muškarce da stvore velike društvene strukture koje je čine. Naše je društvo utemeljeno na institucijama kao što su sveučilišta, vlade, tvrtke. Većinu njih osnovali su i izgradili muškarci. A ipak, to je vjerojatno manje povezano s tim da su žene bile potlačene ili nešto slično, a više s tim da su muškarci bili motivirani oblikovati široke mreže površnih odnosa. Muškarci su puno zainteresiraniji od žena za oblikovanje velikih skupina i za rad u njima te za uspinjanje do vrha.

To je, čini se, i danas istina. U nekoliko novih članaka istaknuta je činjenica da žene danas pokreću mala poduzeća više nego muškarci. To mediji uglavnom komentiraju kao pozitivan znak u vezi sa ženama, a to on i jest. Ali žene dominiraju samo ako ubrajate sva poduzeća. Ako kriterij suzite na tvrtke koje zapošljavaju više od jedne osobe, ili onoliko osoba koliko treba da se od tog novca živi, tada muškarci stvaraju više. Mislim da što su veće skupine koje analizirate, to će one biti više djelo muškaraca.

Danas, naravno, svatko, bilo kojeg spola, može pokrenuti posao, a postoje i neke povlastice i prednosti koje pomažu ženama da to učine. Nema skrivenih prepreka – to pokazuje činjenica da žene pokreću više poduzeća od muškaraca. Ali žene su zadovoljne time da ostanu male, da, primjerice, imaju tvrtku u sobi koja im je višak, kao povremenu djelatnost kojom zarađuju nešto dodatnoga novca za obitelj. One se ne doimaju nagnanima izgrađivati ta svoja poduzeća u goleme tvrtke. Postoje, naravno, i iznimke, ali u prosjeku u tome je velika razlika između muškaraca i žena.

Zato se i muškarci i žene oslanjaju na muškarce u stvaranju golemih društvenih struktura koje nude mogućnosti i jednima i drugima. A jasno je da muškarci i žene mogu vrlo dobro raditi u tim organizacijama. Ali kultura se u tome ipak oslanja uglavnom na muškarce.

Zamjenjivi muškarac

Druga stvar koja muškarce čini korisnima za kulturu jest ono što zovem muškarcima kao potrošnom robom. To ide do onoga što sam rekao na početku – da su kulture sklone koristiti se muškarcima za visokorizične, visokoplaćene pothvate od kojih će znatan dio njih imati loš ishod, od toga da uzalud potroše vrijeme, pa do toga da budu ubijeni.

Svaki muškarac koji čita novine naići će na izraz “čak i žene i djeca” nekoliko puta na mjesec, obično u vezi s tim kako su ubijeni. Doslovno značenje te fraze jest to da su životi muškaraca manje vrijedni od života ostalih ljudi. Ideja je obično sljedeća – “grozno je ako su ljudi ubijeni, ali još je groznije ako su ubijeni žene i djeca”. A mislim da većina muškaraca zna da se, u slučaju opasnosti, ako okolo ima djece i žena, od njih očekuje da polože svoj život bez rasprave ili pritužaba tako da ostali mogu preživjeti. Na Titaniku najbogatiji su muškarci imali nižu stopu preživljavanja (34 posto) od najsiromašnijih žena (46 posto), iako se tako ne čini u filmu. To je samo po sebi vrlo znakovito. Bogati, moćni i uspješni muškarci, pokretači, vihori, navodno oni koje bi kultura trebala preferirati, zakinuti su, a njihovi životi vrednovani manje od života žena gotovo bez novca ili moći ili statusa. Taj premali broj mjesta u čamcima za spašavanje dobile su žene koje nisu bile čak ni dame, a ne patrijarsi.

Većina je kultura imala isto stajalište. Zašto? Postoje pragmatični razlozi. Kad se kulturna skupina natječe s drugim skupinama, općenito, veća skupina želi dugoročno pobijediti. Zato je većina kultura promicala rast stanovništva. A on ovisi o ženama. Da bi se povećala reprodukcija, kulturi trebaju sve maternice koje može dobiti, a samo je nekoliko penisa potrebno da se obavi taj posao. Očito postoji višak penisa. Ako skupina izgubi polovicu svojih muškaraca, sljedeći naraštaj i dalje može biti potpun. Ali ako izgubi polovicu žena, veličina sljedećeg naraštaja bit će ozbiljno smanjena. Zato većina kultura drži svoje žene podalje od nesreća, a koristi se muškarcima za opasne poslove.

Ti rizični poslovi šire se i dalje od bojišta. Mnoga područja istraživanja zahtijevaju da se u ime njih potroše životi. Zemljopisna istraživanja, primjerice: kultura može poslati nekoliko desetaka skupina – neke će se izgubiti ili poginuti, a ostale će donijeti bogatstva i mogućnosti. Istraživanje je na neki način slično: može postojati desetak mogućih teorija o nekom problemu, a samo je jedna točna, tako da će ljudi koji ispituju devet pogrešnih teorija završiti zapravo traćenjem svojeg vremena i propašću karijera, nasuprot onom sretniku koji dobije Nobelovu nagradu. A tu su, naravno, i opasni poslovi. Kad su buknuli skandali o opasnostima rudarske industrije u Velikoj Britaniji, parlament je izglasao zakone o rudnicima koji su zabranjivali djeci mlađoj od 10 godina i ženama da idu u okna. Žene i djeca bili su previše dragocjeni da bi bili izloženi smrti u rudnicima – dakle, samo muškarci. Kako sam već rekao, rodni jaz u opasnim poslovima postoji i danas, a muškarci su uglavnom ti koji pogibaju na poslu.

Drugi temelj za mušku zamjenjivost ugrađen je u njihov drukčiji način bivanja društvenim. Zamjenjivost dolazi s velikim skupinama koje stvara muška društvenost. U intimnim odnosima, jedan-na-jedan, nijedna se osoba ne može zamijeniti. Možete se preudati ako vam partner umre, ali to zapravo nije isti brak ili isti odnos. A, naravno, nitko ne može zamijeniti djetetovu majku ili oca.

Suprotno tome, velike skupine mogu zamijeniti gotovo svakoga, a to i čine. Uzmite bilo koju veliku tvrtku i otkrit ćete da idu dalje unatoč tome što su zamijenile gotovo svaku osobu. Štoviše, svaki član tih skupina zna da može biti zamijenjen i da će jednoga dana vjerojatno i biti zamijenjen. Zato muškarci stvaraju vrstu društvenih mreža u kojima su pojedinci zamjenjivi i potrošni. Žene više vole odnose u kojima je svaka osoba dragocjena i ne može se istinski zamijeniti.

Zaraditi muškost

Fraza “budi muško” nije tako uobičajena kako je nekad bila, ali još postoji neki osjećaj da se muškost nekako treba zaraditi. Svaka odrasla žena jest žena i ima pravo na poštovanje kao takva, ali mnoge se kulture suzdržavaju poštovati muškarce dok god se ne dokažu. To je, naravno, iznimno korisno za kulturu jer ona može postaviti termine kojima muškarci mogu zaslužiti poštovanje kao muškarci i na taj ih način motivirati da rade stvari koje kultura smatra produktivnima.

Neka sociološka istraživanja o muškoj ulozi istaknula su da biti muškarac znači da moraš proizvoditi više nego što trošiš. Drugim riječima, od muškaraca se očekuje, prvo, da priskrbe za sebe: ako netko drugi priskrbljuje za vas, vi ste manje od muškarca. Drugo, muškarac može stvoriti neko dodatno bogatstvo ili višak vrijednosti tako da može osim za sebe priskrbiti i za druge. To mogu biti njegova žena, djeca, i ostali koji ovise o njemu, ili njegovi podređeni, a možda i država kojoj plaća porez. Jer, nisi muškarac ako ne proizvodiš na toj razini.

Ponovno, ne kažem da je muškarcima teže nego ženama. Postoji mnogo problema i nedostataka koje kultura donosi ženama. Moj zaključak jest da kulture smatraju muškarce korisnima na te vrlo specifične načine. Zahtijevati od muškarca da zasluži poštovanje time što će stvoriti bogatstvo i vrijednost koja može podupirati njega i druge, jedan je od njih. Žene se ne suočavaju s tim posebnim izazovom ili zahtjevom.

Ti zahtjevi također pridonose različitim oblicima muškog ponašanja. Ambicija, stručnost i težnja za veličinom također se mogu povezati s tim zahtjevom da se izbore za poštovanje. Sve muške skupine obilježene su podcjenjivanjem i drugim praksama koje podsjećaju svakoga da i nema baš previše poštovanja na raspolaganju, jer ta svijest potiče svakog čovjeka da još jače pokuša zaraditi poštovanje. To je bio glavni razlog napetosti kada su se žene pojavile u svijetu rada, a tvrtke su se tada morale okrenuti prema politikama koje govore da svatko ima pravo na poštovanje. Muškarci izvorno nisu u njih ugradili da se poštuje svakoga.

Jedna od temeljnih, široko prihvaćenih razlika jest “djelovanje” nasuprot “zajedništvu”. Muško je djelovanje možda dijelom prilagodba na tu vrstu društvenog života utemeljenog na većim skupinama, u kojima ljudi nisu nužno vrijedni i u kojima se treba boriti za poštovanje. Kako bi se uspjelo u muškoj društvenoj sferi većih skupina, morate imati aktivno sebstvo da biste se izborili za svoje mjesto, jer vam ono nije dano i jer će samo nekolicina biti uspješna. Čak je i muški ego, s njegovom zaokupljenošću samodokazivanjem i natjecanjem s drugima, čini se, oblikovan tako da se nosi sa sustavima u kojima vlada nestašica poštovanja i morate se jako potruditi da ga dobijete – ili ćete biti izloženi poniženju. Kulture se također koriste muškarcima u simboličke svrhe više nego ženama. To može biti na pozitivan način, kao činjenica da kultura daje složene pogrebne svečanosti i druga sjećanja muškarcima koji su, čini se, utjelovljivali njezine omiljene vrijednosti. No, to može biti i negativno, kao kad kultura uništi karijeru muškarcu, javno ga osramoti, ili ga čak smakne zbog čina koji krši neke od njezinih vrijednosti. Naše se kulture koriste muškarcima kao simbolima za isticanje svojih vrijednosti.

Dokazivanje i nesigurnost

Da sažmem svoje glavne tvrdnje: nekoliko sretnih muškaraca na vrhu su društva i uživaju najveće nagrade kulture. Drugi, manje sretni, imaju život koji je ta kultura progutala. Ona se koristi i muškarcima i ženama, ali većina kultura koristi se njima na ponešto drukčije načine. Većina kultura pojedinog muškarca shvaća kao nevažnijeg od pojedine žene, a ta je razlika vjerojatno utemeljena u prirodi, u čijem su reproduktivnom natjecanju neki muškarci veliki gubitnici, a neki drugi veliki dobitnici. Zato se ona koristi muškarcima za mnoge svoje opasne poslove.

Muškarci idu u krajnosti više od žena, i to dobro pristaje kulturi koja se koristi njima kako bi iskušala mnoštvo različitih stvari, nagrađujući pobjednike i meljući gubitnike.

U kulturi nije riječ o ratu muškaraca protiv žena. Općenito, kulturni se napredak javio iz skupina muškaraca koji su radili s drugim muškarcima i protiv njih. Dok su žene bile usredotočene na bliske odnose koji su omogućili vrsti da opstane, muškarci su stvarali šire mreže površnih odnosa, manje nužnih za opstanak, ali one su omogućile kulturi procvat. Postupno stvaranje bogatstva, znanja i moći u muškoj sferi bilo je izvor rodne nejednakosti. Muškarci su stvorili velike društvene strukture koje tvore društvo, i muškarci su i dalje uglavnom odgovorni za njih, čak i sad kad vidimo da i žene mogu savršeno raditi u tim velikim sustavima.

Ono što je, čini se, bilo najbolje jest usmjeriti muškarce jedne protiv drugih u natjecanju za poštovanje i druge nagrade koje se na kraju vrlo nejednako raspodjeljuju. Muškarci se moraju dokazati proizvodnjom stvari koje društvo vrednuje. Oni moraju nadvladati suparnike i neprijatelje u kulturnim natjecanjima, što je vjerojatno razlog zašto ih nije tako lako voljeti kao žene.

Bit toga kako se kultura koristi muškarcima ovisi o temeljnoj društvenoj nesigurnosti. Ta je nesigurnost socijalna, egzistencijalna i biološka. U ulogu muškarca ugrađena je opasnost da neće biti dovoljno dobar da bude prihvaćen i poštovan, pa čak i opasnost da neće biti toliko dobar da stvori potomka.

Temeljna društvena nesigurnost muškosti stresna je za muškarce, i zato ne čudi da se toliki muškarci raspadnu, naprave junačka ili zločinačka djela, ili da umiru mlađi od žena. Ali ta je nesigurnost korisna i produktivna za kulturu, za sustav.

Ne kažem da je to pošteno, pravo ili pravilno. Ali to je upalilo. Kulture koje su uspjele koristile su se tom formulom, i to je jedan od razloga da su uspjele, umjesto njihovih suparnica.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Tekst je objavljen na web-stranici www.psy.fsu.edu/~baumeistertice/goodaboutmen.htm. Oprema teksta redakcijska.

preuzmi
pdf