Ima li života nakon Freuda

U nizu čestih napada na psihoanalizu i njezina utemeljitelja – počevši od sotoniziranja cijelog učenja i zabrane u totalitarnim režimima pa do različitih kritika iz redova psihijatara i terapeuta – u posljednje je vrijeme najjače odjeknuo široko dirigirani napad u obliku Crne knjige psihoanalize objavljene 1. rujna 2005. u Francuskoj u izdanju Ar?nesa. Parafrazirajući naslov poznate Crne knjige komunizma i time sugerirajući da je riječ o zločinačkoj metodi i svojevrsnom teroru nad oboljelima, ovaj zbornik – marketinški spektakularno popraćen i objavljen uoči obilježavanja 150. godišnjice Freudova rođenja – ima namjeru “dokinuti monopol psihoanalize” i otvoriti put novim praksama liječenja. Crna knjiga psihoanalize sadrži tekstove četrdesetak autora, od kojih su mnogi svoje kritike psihoanalize iznijeli već prije u zasebnim knjigama poznatim u stručnim krugovima, i za ovu priliku ih samo saželi u manji članak. Zbornik je izazvao u francuskim medijima žestoke reakcije i polemike, dijelom i stoga što je riječ o zemlji u kojoj je ona vrlo utjecajna i često prakticirana metoda. Pri tome, najveći broj kritičara se slaže s tezom da je psihoanaliza danas u krizi, no način na koji je ta kriza predstavljena u ovom slučaju smatraju skandaloznim, huškačkim i po metodama bliskim “lovu na vještice”.

Novi broj Europskog glasnika donosi dossier o cijelom slučaju koji sadrži prijevode na hrvatski nekoliko ključnih tekstova iz knjige i reakcija u francuskim medijima. U nastavku ukratko iznosimo osnovne postavke nekih od njih.

Farmakologija i katalog psihičkih poremećaja

Svojevrsno programsko načelo knjige iznijela je u njezinu uvodu glavna urednica Catherine Meyer ustvrdivši: “Usvojili smo mnogostruke pristupe, terapeutske, povijesne, epistemološke i filozofske naravi kako bismo ukazali na nepremostive tjesnace i teorijska odstupanja jedne dogme, ali predočili smo i raspoložive alternative: postoji i život nakon Freuda.” Namjera je odbaciti psihoanalizu, jer ćemo se “bolje osjećati bez Freuda” te učvrstiti neke druge metode liječenja psihičkih poremećaja, ponajprije one vezane uz kognitivnu terapiju, neuroznanost i farmakologiju, jer je psihoanaliza jednostavno neprimjerena, neučinkovita, i bez budućnosti.

U nastavku povjesničar medicine i autor knjiga Povijest psihosomatskih bolesti i Povijest psihoanalize od doba azila do doba Prozaca Edward Shorter u svome tekstu Sjaj i propast psihoanalize traži najvažnije razloge zašto je psihoanaliza danas izgubila na važnosti, osobito u Americi. Naime, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća na Zapadu je psihoanaliza bila neprijeporna u liječenju svih psihičkih poremećaja (autor tvrdi: “Freudove doktrine stekle su jak zamah u tom razdoblju jer su predstavljale omiljenu terapiju intelektualaca.”), da bi već 1974. u Americi tri četvrtine psihoanalitičara propisivalo medikamente pacijentima. Devedesetih se godina u istoj državi vrlo mali broj liječnika uopće odlučivao za psihoanalitičku metodu, da bi danas, tvrdi Shorter, samo 12 posto pacijenata odlazilo na psihoanalizu. Glavne uzroke pada popularnosti psihoanalize u Americi on vidi u objavljivanju DSM-a, novog dijagnostičkog priručnika iz 1980., u izdanju Američke psihijatrijske udruge te u razvoju psihofarmakologije. Dijagnostički je priručnik doveo do opadanja popularnosti psihoanalize stoga što su u njemu prvi put utvrđeni “operativni kriteriji koji treba strogo poštovati kako bi se moglo donijeti konkretnu dijagnozu” i time je “odbačena cijela struktura psihodinamičke teorije koja se odnosi na ja, nad-ja i potiskivanje”. Uz to, u drugoj polovini 20. stoljeća dolazi do velikih otkrića na polju psihofarmakologije te s time povezanog velikog širenja tržišta antidepresiva. Novi lijekovi su se pokazali u nekim slučajevima toliko učinkoviti da su zamijenili dugotrajne i neizvjesne psihoanalitičke seanse. Razlog zašto psihoanalitičari nisu rado pripisivali medikamente, prema mišljenju biologijskog psihijatra Paula Janssena leži ponajprije u tome što “su se više bavili bogatim udovicama na svome divanu, koje su govorile i plaćale prava bogatstva. Njihovi su rezultati bili daleko od uvjerljivih, ali su vrlo dobro zarađivali za život”. No, pogubni utjecaj medikamenata, unifikacija liječenja i svođenje različitih psihičkih poremećaja na isti nazivnik – jer milijuni ljudi danas u svijetu koriste isti lijek, primjerice Zolofft – navedeni autori uopće ne spominju.

Osim Shortera, i drugi autori u knjizi naglašavaju materijalnu dobit koju su Freud i njegovi nastavljači imali od psihoanalize, s obzirom na to da im je ona pružala mogućnost izlaska iz zatvorenih odjela bolnica, uvođenja liječenja u kući, otvaranja prakse u boljim četvrtima i primanja sasvim nove skupine bolesnika – “pripadnika građanske klase koje je više zanimalo razumijevanje psihizma nego liječenje ludila”. Zloporabu oboljelih radi stjecanja osobne materijalne dobiti problematizira i Peter J. Swales u tekstu Skriveno lice povijesti psihoanalize, iznoseći niz citata iz Freudovih privatnih pisama, ponajprije prijatelju Wilhelmu Fliessu. Riječ je o ulomcima u kojima učitelj psihoanalize svoje pacijente/ice naziva “crncima”, “zlatnim kokama” i “zlatnim ribicama”, te iskazuje veliku brigu za svoje materijalno stanje. Freud je u životu često naglašavao – a Swales to smatra sasvim pretjeranim – svoje siromaštvo u mladosti i kasniju obavezu da uzdržava obitelj, zbog čega mu je novac postao toliko važan da piše: “Moje raspoloženje silno ovisi o mojoj zaradi. Za mene je novac poput plina radosti”.

Freud izazvao humanitarnu katastrofu?

Od optužbi da se obogatio na račun pacijenata te stoga beskrajno rastezao liječenja i birao upravo pacijente/ice iz buržujskih ili aristokratskih obitelji, mnogo su teže optužbe iznesene u ovoj knjizi da je psihoanaliza “pridonijela smrti tisuća pojedinaca”. Naime, Jean-Jacques Déglon, švicarski psihijatar koji je uveo metadonsku terapiju u liječenje narkomana, u svome tekstu piše: “Psihoanaliza je mnogo godina sprečavala uspostavljanje djelotvornih načina liječenja ovisnika. U Francuskoj je moglo biti spašeno gotovo 10 000 života da gotovo dvadeset godina nije postojao taj zid otpora”. Osim što ovisnicima tzv. dobrohotna neutralnost kao princip ponašanja psihoanalitičara prema pacijentu stvara velike probleme, jer ih se time “ne usmjerava”, najveći je problem u tome što je riječ o oboljelima koji nemaju vremena godinama čekati na pojavu rezultata psihoanalize. Većina toksikomana tako “prekida svoju analitičku terapiju, ili svojevoljno ili neizravno, zbog hitne hospitalizacije, uhićenja ili predoziranja”. Danas se pak dokazalo da pretjerano uzimanje droge ili alkohola mijenja kemijske reakcije mozga, te da najčešće konzumenti boluju još od nekog poremećaja poput depresije i sl., a zamjenska metadonska terapija postala je uobičajena u gotovo svim zemljama. No, “kašnjenje, posebice u Francuskoj, u uvođenju politike smanjivanja rizika i uspostavljanja djelotvornog zamjenskog liječenja može se smatrati humanitarnom katastrofom.”

Dio autora zastupljenih u zborniku psihoanalizu smatra arbitrarnom i neznanstvenom metodom koja izjednačava niz inače vrlo različitih psihičkih poremećaja. Psihoanaliza tako, prema mišljenju Mikkela Borch-Jacobsena, “nikada nije postojala, postojalo je samo tisuće i tisuće terapeutskih razgovora, onoliko raznolikih koliko je bilo i sudionika. Psihoanaliza je zapravo sve i bilo što – sve, jer predstavlja bilo što”. Ovaj autor ide još i dalje, nazivajući Freuda “velikim Lažljivcem koji je manipulirao kliničkim podacima i trubio o nepostojećim uspjesima”, ukratko, “nudio rog za svijeću i uspio nas uvjeriti da je nesvjesno psihička zbilja”.

Pojedini autori/ice su pak nastojali/e spojiti psihoanalizu s novim spoznajama u neuroznanosti, pa tako Joëlle Proust u tekstu Psihoanaliza pod opsadom neuroznanosti zaključuje: “Mentalne bolesti nemaju edipsku etimologiju”, i “energijska teorija psihoanalize teško je uskladiva sa suvremenim, dinamičkim neuralnim poimanjem”. Proizvoljnost i praktična neučinkovitost psihoanalize u zborniku se nastoji pokazati i na nekim primjerima pojedinih Freudovih analiza, kao što su ona Leonarda da Vincija (u tekstu Hansa Israëlsa) ili pak slučaja Schreber (Franka J. Sullowaya), dok zadnje poglavlje knjige čine iskazi “žrtava psihoanalize”, između ostalih navode se i oni roditelja djece koja boluju od autizma i koju se godinama pokušavalo liječiti kopkanjem po navodnim libidoiznim i seksualnim nagonima u djetinjstvu.

Nove perspektive

U francuskim je medijima Crna knjiga psihoanalize izazvala burne reakcije, dobrim dijelom i stoga što je riječ o zemlji “utvrdi psihoanalize” i vrlo utjecajnog lakanizma. Dio kritičara se okomio tako na glavnu urednicu izdanja Catherine Meyer kao osobu koja nije stručnjak i koja zapravo ovdje služi poput paravana iza kojeg se kriju poznati antifrojdovci. Drugi su pak ukazivali na sumnjivi izdavački profil kuće koja je jednu znanstvenu temu komercijalizirala odabirom bombastičkog naslova, što potkrjepljuju i činjenice da je Ar?nes objavio i naslove poput Crni Chirac i Crni sudski procesi.

U većem dijelu kritika izražava se zgražanje nad diskursom omalovažavanja psihoanalize i nad neodgovornim iskazima primjerenijim medijskom žutilu negoli stručnoj analizi, poput onih u kojemu se Freuda portretira kao lažljivca, ovisnika o kokainu i nadriliječnika koji besramno zarađuje na pacijentima, a cijelu psihoanalizu proglašava štetnom pseudoznanošću. Na tezu o učinkovitosti medikamenata u liječenju psihičkih poremećaja iznesenoj više puta u zborniku kritičari odgovaraju da u Francuskoj nekoliko milijuna osoba živi na psihofarmacima, pitajući se poput Miguela Benasayaga, “zar danas jedini odgovor na ljudske patnje može biti kemijske naravi?”. Neki idu i dalje, tvrdeći kako je zapravo ovaj tendenciozno osmišljen zbornik zapravo pokušaj da zagovornici kognitivne terapije i farmakološke tvrtke preuzmu prevlast na “tržištu duševnih bolesti”.

Kako god danas bilo – sa šarenim tabletama ili bez njih, na kauču sjećajući se djetinjstva ili u interakciji u grupi, u beskrajnim asocijacijama ili na zamjenskoj terapiji... – vrlo je važno stalno iznova promišljati pojedine teorije i iskušavati njihovu primjenjivost u nekom vremenu. A godina obilježavanja Freudova rođenja prava je prilika ne samo za još jedno prisjećanje na poznate zasluge nego i za izlazak iz sjene velikog učitelja i zaštićenosti svetog hrama psihoanalize.