Ima li života prije smrti?

Nakladnička kuća Profil International pokrenula je zanimljivu biblioteku u okviru koje objavljuje sabrana djela autora čiji rad stane u jednu knjigu. Prošle su godine objavili pjesme Raymonda Carvera, a ove godine ukoričili su Zorana Ferića i Senka Karuzu. Budući da su prva dvojica poznati, priznati i popularni, ovdje ćemo koju o Karuzi, i to “na prvu”. Pojavio se u literaturi razmjerno kasno – prvu je knjigu objavio kada je imao gotovo četrdeset godina – a onda je 2005. objavio dvije knjige. On je očito pisac spore sedimentacije i lijena pogleda; to naravno ne znači da mu mnogo toga promiče, njegove kratke proze svjedoče da se Karuza možda nerado diže sa stolca, ali da je vješt u odabiru dobrog mjesta za promatranje svoje bliže i dalje okoline. Naslovi tih zbirki kratkih priča su Busbuskalaj, Ima li života prije smrti i Vodič po otoku. Osnivač je Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim i pučinskim otocima, živi na Visu i povremeno objavljuje svoje proze u Slobodnoj Dalmaciji.

S naslovnice tih njegovih sabranih priča znakovita naslova Teško mi je reći u vas će se, uzmete li je kojim slučajem u ruke, zagledati čupava i bradata, sijeda i nasmiješena osoba, čiji izgled asocira na fauna. Taj dojam dodatno pojačava fakat da je lik smješten u nekakvo grmlje. Ne izgleda baš kao netko tko će se iz istog baciti na vas, no opći je dojam da je pred vama prilično zdrava i nahvao ljudina protiv čijeg napada, padne li mu na um da vas zgrabi, nećete moći napraviti osobito mnogo. U vas gleda čovjek u “konjskim godinama”, negdje između četrdesete i pedesete, zapravo bliži pedesetoj, ali to nisu one pedesete u koje su uplovili vaši roditelji ili znanci, kod kojih je sve falš, od kondicije, preko naštimanosti, pa sve do životne dobi, nego je ovdje, evidentno je, riječ o nepatvorenosti koju je nemoguće doseći umjetnim sredstvima. A taj se dojam navlastitosti još pojača kada krenete s čitanjem njegovih kratkih priča.

Iako počesto obasežu stranicu ili dvije, ne daju se pročitati na brzinu. Kako je žilav lik koji vam se smješka s naslovnice, otprilike tako se nekako vašoj percepciji opiru percepcije ovog autora. Busbuskalai je sav iskrzan, sastavljen od razbijenih dojmova, negdje između poezije i proze, Ima li života prije smrti egzistencijalističko je istraživanje koje završava u pravim mini romanima od dvije tri stranice, a Vodič po otoku koji je napisan u “mi” formi sublimira “ja” koje dominira prvom zbirkom priča, i “ja/ti” odnos koji je u središtu druge zbirke, također je i svojevrsna fenomenologija otočkog života. I unatoč škrtoj jezičnoj ekspresiji, pažljivom vaganju svake riječi – njemu je doista teško reći! – svijet koji stvara odiše unutarnjim bogatstvom. I mučaljivost može biti rječita, kao ona tišina koju u jednoj priči traže gosti na otoku. Jednako kao što i znanje može biti prazno, pogotovo ovo isklasificirano, štrebersko znanje: u priči Intelektuali Karuza opisuje još jedno gostovanje, došli su mu frendovi s kopna. “Vidim da ste učeni ljudi s visokim školama, iako mi nije jasno šta radite s ovim ovdje tukcem”, kazuje u njoj jedan iz galerije prastarih otočnih čudaka i ovoj skupini visoko školovanih postavlja pitanja: koje afričke zemlje nemaju izlaz na more, kojih je pet najvećih otoka na svijetu. Ne dobiva odgovore i onda otprilike kaže: pa vi ne znate ni koliko ste ribe jutros kupili.

Nasuprot gomilanju činjenica, u Karuzinu je svijetu na visokoj cijeni najobičnija pozornost. Likovi koji “nisu puno govorili, a svašta su znali”, koji su to bolje živjeli što im je po našim kriterijima bilo gore, suprotstavljeni su tipičnim izgubljenicima koji daju prvi sloj svim pričama zbirke – a njima bi se svima, ovima što žive na relaciji posao/kuća, moglo postaviti pitanje: ima li u njima života prije smrti. Ti posljednji opasno sliče na nas svojim uniformiranim životima i kodificiranim rješenjima. Međutim, ljepota tih priča nije u kriticizmu površnosti i banalnosti u čijim se plitkim uzusima odvijaju naši životi, niti u nasprdavanju s općim mjestima “duhovnosti”, kao u premetanju živosti života naslovom zbirke Ima li života prije smrti, nego u autorovu specifičnom vitalizmu koji je skromno svjestan neizrecivosti iskustva, i koji vješto tu neizrecivost izriče.

Nešto slično tome radio je svojedobno veliki nordijski pisac Knut Hamsun čiji su likovi više mumljali nego govorili, a opet niste imali osjećaj da ste čitateljski uskraćeni. Živimo u vremenima niskokaloričnog, vitaminski najčešće posve bezvrijednog brbljanja, i naši su pisci uglavnom kao s pokretne trake, a takvi su im i proizvodi. Malo ih se k nama spustilo iz šume, ili došlo s otoka. To jest, imalo svoj put do riječi. Kao da su im, još dok su bili djeca, te riječi kojima se danas služe razrednice podijelile u vrećicama – bila im je to nagrada za sastave na teme poput Jesen u našoj ulici, i onda su godinama ti vječiti luzeri tiskali i tiskali kićenu brbljariju na brbljariju i paunski se kočoperili jednom zapravo ubavom i unificiranom književnom scenom. Karuza definitivno ne pripada toj napuhanoj, nego je neka svoja sorta. Škrta je to i ubojita travarica koju se konzumira radi zdravlja, a ne zbog bolesti.